Helikopter Mi-8 T poletio je s aerodroma Ćoralići u 02:40 sati. Samo četiri minute kasnije, u 02:44 sati, uočio ga je radarski sistem PVO SVK na kursu 110, na udaljenosti od 25 kilometara od razmještaja raketne baterije. U 02:48 sati, s položaja baterije SA-6 „Kub“, koja je bila razmještena u rejonu sela Batnoga, ispaljena je raketa zemlja-vazduh tipa 2K12 Kub. Raketa je direktno pogodila helikopter na visini od 200 metara, pri brzini letjelice od 50 metara u sekundi. Pogođeni helikopter se srušio u rejonu Kremena (Gornji Kremen, zaseok Škorići), na udaljenosti od oko 5 kilometara od Slunja, na privremeno okupiranoj teritoriji Republike Hrvatske. Pola sata nakon obaranja, srpske snage su otpočele žestoko jednočasovno granatiranje isturenog komandnog mjesta Vazduhoplovne grupe Bihać na aerodromu Ćoralići, nastojeći paralisati bilo kakvu akciju spašavanja ili potrage s bosanske strane

Politička i vojna historija odbrambeno-oslobodilačkog rata u Bosni i Hercegovini ispisana je dramatičnim preokretima, teškim opsadama i gubicima koji su mjerljivi s tektonskim poremećajima u državnom aparatu. Među tim gubicima, pogibija ministra vanjskih poslova Republike Bosne i Hercegovine, dr. Irfana Ljubijankića, u rano jutro 28. maja 1995. godine, predstavlja jedan od najtežih udaraca bosanskohercegovačkoj diplomatiji i državotvornom kontinuitetu u ključnoj fazi rata.

Okolnosti koje su prethodile ovom događaju, politički kontekst posjete Bihaćkom okrugu, tehnički aspekti funkcionisanja vazdušnog koridora, te konačni čin obaranja helikoptera i postfaktumske manipulacije neprijateljske strane, ocrtavaju dubinu krize i kompleksnost situacije u kojoj se zemlja nalazila.

Krajem maja 1995. godine, Vlada Republike Bosne i Hercegovine uputila je visoku državnu delegaciju u Bihaćki okrug. Na čelu ove delegacije bio je ministar vanjskih poslova dr. Irfan Ljubijankić, a njen osnovni i primarni zadatak bio je pružanje neposredne državne pomoći i koordinacije u procesu konstituisanja Unsko-sanskog kantona, novog administrativno-političkog entiteta predviđenog Vašingtonskim sporazumom. Bihaćki okrug je u tom periodu bio u specifičnom položaju, potpuno izolovan, pod dugotrajnom opsadom srpskih snaga s jedne strane i autonomaških formacija Fikreta Abdića s druge, ali istovremeno vojno vitalan zahvaljujući uspjesima Petog korpusa Armije RBiH.

Ministar Ljubijankić i članovi državne delegacije stigli su na prostor Okruga rano ujutro 24. maja 1995. godine. Dinamika posjete pokazuje visok stepen hitnosti i važnosti koju je Sarajevo pridavalo ovom dijelu zemlje. Odmah sutradan, 25. maja, ministar je posjetio komandu Petog korpusa, gdje se sastao s generalom Atifom Dudakovićem. Razgovori u komandi trajali su više sati, a Ljubijankić se detaljno interesovao za operativno stanje u jedinicama, logističke potrebe i situaciju na linijama odbrane koje su neprekidno bile izložene pritiscima.

Isti dan, u prostorijama nekadašnjeg Doma JNA u Bihaću, ministar je održao opsežno predavanje za komandu Petog korpusa, komandante brigada i prištapskih jedinica. Tema predavanja bila je fokusirana na međunarodni položaj Bosne i Hercegovine, diplomatske napore u svijetu, te strateške probleme s kojima se državni vrh susretao na međunarodnom planu. Tom prilikom, Ljubijankić je oficirima i borcima prenio lične selame i poruke predsjednika Predsjedništva Alije Izetbegovića, te uputio najviše čestitke za dotadašnje vojne uspjehe koji su zadivili domaću i stranu javnost. Nakon ovog zvaničnog dijela, ministar je obišao borce na terenu, posjetivši položaje 501. i 502. slavne brdske brigade, kako bi se neposredno uvjerio u moral i spremnost vojnika na prvim linijama.

Plan posjete ministra Ljubijankića bio je sveobuhvatan. Njegova namjera bila je obići sve općine na Okrugu, susresti se s općinskim zvaničnicima, strukturama Stranke demokratske akcije (SDA) i komandama lokalnih jedinica. Cilj je bio jasan: informisati rukovodstvo na terenu o najznačajnijim aktivnostima bosanskohercegovačke vanjske politike, ali i iz prve ruke saznati realne probleme stanovništva u enklavi kako bi se pronašla adekvatna rješenja.

Uoči same konstituirajuće sjednice Skupštine kantona, 26. maja 1995. godine, održan je sastanak Izvršnog odbora SDA Bihać kojem je prisustvovao i ministar. Njegovo izlaganje na tom sastanku, sačuvano u zapisnicima, svjedoči o dubokom razumijevanju unutrašnjih problema, ali i o ličnoj posvećenosti Krajini.

U uslovima kada je za odbranu zemlje svakodnevno odlazilo između milion i dva miliona njemačkih maraka, Ljubijankić je otvoreno locirao vanjske izvore pomoći, navodeći da je Iran najveći pomagač koji pritom ništa ne traži zauzvrat. Istovremeno je kritikovao Organizaciju islamskih zemalja (OIC), navodeći da je pod ingerencijom Amerike, te je opisao diplomatske manevre s konferencije u Kazablanci gdje je javno morao imenovati Saudijsku Arabiju kao glavnog pomagača, ne smijući spomenuti stvarni doprinos Irana.

Nakon Bihaća, ministar Ljubijankić i zamjenik ministra pravde Izet Muhamedagić, u pratnji predsjednika kantona mr. Mirsada Veladžića, posjetili su općinu Cazin. Na sastanku s načelnikom općine Sabitom Lipovićem i lokalnim zvaničnicima, među kojima su bili Ibrahim Prošić, Muhamed Beganović, Sead Kauković, Husein Hairlahović, Ismet Nuhanović, Muhamed Samardžić i Sead Mujakić, analizirana je demografska i privredna situacija. Načelnik Lipović je iznio podatak da na prostoru općine Cazin trenutno živi 48.880 stanovnika, uz oko 8.500 izbjeglica iz drugih dijelova Krajine, dok je između 3.500 i 4.000 građana napustilo općinu i priključilo se snagama Fikreta Abdića.

Posebna pažnja posvećena je namjenskoj industriji. U Cazinu je u tom trenutku funkcionisalo pet industrijskih pogona u državnom vlasništvu koji su radili isključivo za potrebe odbrane, te dva privatna preduzeća s istom namjenom. Razgovaralo se o problemima proljetne sjetve, organizaciji osnovnog i srednjeg obrazovanja u ratnim uslovima, te funkcionisanju organa uprave, nakon čega su lokalne vlasti uputile zvanične zahtjeve za finansijsku i logističku pomoć sa državnog nivoa.

Nakon posjete Bosanskoj Krupi, delegacija je obišla i novoformiranu općinu Bužim. Tamo su se susreli s načelnikom općine Huseinom Nanićem i komandantom 505. viteške bužimske brigade, brigadirom Izetom Nanićem. Sastanku su prisustvovali oficiri iz komande ove proslavljene jedinice i Mirsad Veladžić. Načelnik Nanić je upoznao ministra s procesom administrativnog utemeljenja općine Bužim u ratnim okolnostima, te s urgentnim potrebama civilnog stanovništva i vojske na tom strateški važnom pravcu.

Kruna ove višednevne posjete bila je Konstitutivna sjednica Skupštine Unsko-sanskog kantona u prijelaznom periodu, održana 27. maja 1995. godine u sali Doma armije u Bihaću. Obraćajući se poslanicima i gostima, ministar Ljubijankić je još jednom prenio zvanične stavove Sarajeva i lične poruke Alije Izetbegovića o tome da je Okrug Bihać ključni i nezaobilazni dio Bosne i Hercegovine. Izrazio je izuzetno pozitivne utiske o funkcionisanju svih segmenata državnog aparata, vojske i društva na Okrugu, naglasivši da je vidljiva jasna tendencija poboljšanja opšte situacije. Čestitao je novoizabranom predsjedniku Unsko-sanskog kantona Mirsadu Veladžiću i poslanicima, pozvavši ih na istrajnost.

Na svojoj posljednjoj konferenciji za novinare, održanoj istog dana, 27. maja, ministar je rezimirao utiske o međunarodnoj poziciji zemlje, implementaciji Federacije BiH i rješavanju pitanja raseljenih lica. Njegove riječi zabilježene tog dana ostale su kao svojevrsni politički testament i dokaz njegove emotivne i profesionalne vezanosti za rodni kraj:

„Ja nigdje na svijetu nisam ono što sam u Bihaću, dakle, Bišćanin, čovjek koji je rođen tu i ponosan sam zbog svega onoga što smo mi napravili u Bihaću prije rata, uoči rata, tokom rata, pa i na ono što ste vi napravili ovdje kad sam ja otišao iz Bihaća na drugu poziciju. Ponosan sam na uspjehe Petog korpusa, na vojnike koji su postali simbol i mit bosanskog čovjeka, Bošnjaka. Bihaćki okrug i Peti korpus stekli su psihološku dimenziju potpore za običnog čovjeka u BiH i više o tome ne treba govoriti.“

Logistički opstanak Bihaćkog okruga u potpunoj blokadi zavisio je isključivo od vazdušnog koridora. Prevoz materijalno-tehničkih sredstava, medicinske opreme, lijekova, transport teških ranjenika, te dolazak i odlazak zvaničnih državnih delegacija obavljao se helikopterima i manjim transportnim avionima. Najčešće su u ovim operacijama korišteni transportni helikopteri Mi-8 T. S obzirom na to da je Bihać bio proglašen zaštićenom zonom UN-a, ovi letovi su formalno trebali imati međunarodni zaštitni plašt, ali su u praksi predstavljali operacije visokog rizika.

Prilikom svakog preleta prema Zagrebu ili iz Zagreba, letjelice su morale letjeti preko teritorije takozvane Republike Srpske Krajine (RSK), područja Republike Hrvatske koje je bilo pod privremenom okupacijom i kontrolom Srpske vojske Krajine (SVK). Pripadnici SVK su gotovo redovno otvarali vatru na ove letjelice koristeći protivavionska oruđa različitog kalibra, nanoseći im u više navrata manja ili veća oštećenja. Svjesni da klasičnim protivavionskim topovima ne mogu u potpunosti prekinuti ovaj vazdušni most, komanda SVK je, u direktnom dogovoru s najvišim zvaničnicima Vojske Jugoslavije (VJ) iz Beograda, zatražila isporuku savremenijih raketnih sistema zemlja-vazduh.

Dokumentacija pokazuje da je u februaru 1995. godine iz Savezne Republike Jugoslavije na okupiranu teritoriju Hrvatske prebačen pokretni raketni sistem. Prema vojnoj naredbi iz Vojne pošte 3262 Kragujevac, za izvršenje prevoženja tehničkih materijalnih sredstava za potrebe 44. raketne brigade PVO SVK angažovani su vučni vozovi inžinjerijskih mašina sa širokim labudicama i rezervni vozači, a sve u skladu sa strogo povjerljivim naređenjem Komande Glavnog štaba SVK broj 33-11 od 28. februara 1995. godine.

Ubrzo nakon toga, SVK se novim zahtjevom obratila Komandi Ratnog vazduhoplovstva i protivvazdušne odbrane Vojske Jugoslavije radi kompletiranja raketnih sistema, tražeći isporuku šest lansera APU 13 MT i četiri pune boce azota kao rezervu. Nakon što je ova raketna baterija PVO potpuno kompletirana i opremljena, posjela je vatrene položaje u neposrednoj blizini granice s Republikom Bosnom i Hercegovinom, vrebajući priliku za dejstvo.

Organizacija povratka državne delegacije iz Bihaća za Zagreb bila je obavijena bezbjednosnim propustima koji su se pokazali fatalnim. Brigadir Nedžad Suljić, komandant tadašnje Vazduhoplovne grupe Bihać, kasnije je svjedočio o hronologiji događaja. Ministar Ljubijankić ga je 26. maja informisao da će te večeri stići helikopter iz Hrvatske i da se namjerava njime vratiti. Ovu informaciju ministar je dobio od pouzdane osobe iz Zagreba, a komunikacija je obavljena putem klasične mobilne mreže. Činjenica da se o tako osjetljivim operacijama razgovaralo otvorenim mobilnim telefonima iznenadila je vojne stručnjake na Okrugu, jer je bilo opštepoznato da srpske obavještajne službe neprekidno prisluškuju mobilne veze i da su na taj način saznale precizno vrijeme i rutu leta. Uprkos upozorenjima o realnoj opasnosti od obaranja, ministar Ljubijankić je donio odluku da putuje.

Oko ponoći, na improvizovani aerodrom Ćoralići kod Cazina stigla su vozila pošte i banke sa službenicima koji su informaciju o dolasku helikoptera također dobili od svojih kolega iz Zagreba putem mobilnih telefona. Sa sobom su donijeli dva velika, tvrda kofera puna njemačkih maraka. U to vrijeme u Njemačkoj se vršila zamjena starih novčanica za nove banknote, a rok za zamjenu bio je 1. juni. Procjenjuje se da je u Bihaćki okrug mjesečno na razne načine stizalo između 10 i 15 miliona njemačkih maraka namijenjenih za plate, odbranu i socijalna davanja, a povratni helikopterski letovi korišteni su za transport starih novčanica nazad u Evropu radi zamjene.

Oko dva sata poslije ponoći, u trenucima kada je helikopter iz Zagreba slijetao u Ćoraliće, iz njega je izašao Halil Puškar. On opisuje svoj dramatični dolazak i posljednji susret s ministrom na pisti. Puškar je upozorio Ljubijankića da je let bio izuzetno opasan, da su neprijateljske snage pucale na helikopter punih sedam minuta ispalivši stotine projektila, te da će sigurno biti u pripravnosti i čekati povratak. Na pisti je bila vidljiva zabrinutost, posebno jer su pored ministra u Zagreb trebali putuju i zamjenik ministra pravde Izet Muhamedagić, doktor Mensur Šabulić (poznati bihaćki ginekolog i savjetnik ambasade), te ministrov lični pratilac Fadil Pekić. Puškar navodi da ga je Ljubijankić tada pozvao u stranu i rekao mu u povjerenju: „Ako mi se, kojim slučajem, nešto dogodi, Halile, molim te pripazi mi na porodicu.“

Brigadir Nedžad Suljić je još jednom, neposredno prije ukrcavanja, pokušao odvratiti ministra i njegove saradnike od leta dok su se vozili prema stajanci. Svi su šutjeli, a odluka o polasku je ostala nepromijenjena. Nakon što je posada, koju su činili ukrajinski piloti s glavnim pilotom Mihailom Grigorijevičem Maksimenkom iz Novosibirska, ubacila kofere s novcem i prtljag, putnici su ušli u letjelicu.

Helikopter Mi-8 T poletio je s aerodroma Ćoralići u 02:40 sati. Samo četiri minute kasnije, u 02:44 sati, uočio ga je radarski sistem PVO SVK na kursu 110, na udaljenosti od 25 kilometara od razmještaja raketne baterije. U 02:48 sati, s položaja baterije SA-6 „Kub“, koja je bila razmještena u rejonu sela Batnoga, ispaljena je raketa zemlja-vazduh tipa 2K12 Kub. Raketa je direktno pogodila helikopter na visini od 200 metara, pri brzini letjelice od 50 metara u sekundi. Pogođeni helikopter se srušio u rejonu Kremena (Gornji Kremen, zaseok Škorići), na udaljenosti od oko 5 kilometara od Slunja, na privremeno okupiranoj teritoriji Republike Hrvatske. Pola sata nakon obaranja, srpske snage su otpočele žestoko jednočasovno granatiranje isturenog komandnog mjesta Vazduhoplovne grupe Bihać na aerodromu Ćoralići, nastojeći paralisati bilo kakvu akciju spašavanja ili potrage s bosanske strane.

U redovnom operativnom izvještaju Glavnog štaba Srpske vojske Krajine, povjerljivog broja 4-2584 od 29. maja 1995. godine, koji je potpisao rukovodeći dežurni pukovnik Tihomir Alavanja, uspjeh akcije je opisan sljedećim riječima:

„Oko 02,45 č 28.05.95. god. jedinice 44. rbr oborile su muslimanski helikopter u reonu s. Kremen (Slunj) koji je leteo iz Cazinske Krajine za RH. Na mestu obaranja pronađeno je 7 leševa (tri člana posade Ukrajinci i četiri muslimana-Ministar unutrašnjih poslova Jubijankić, savetnik ambasade u Zagrebu i obezbeđenje). Svi su prebačeni u Glinu. Helikopter je oboren na 12,5 km od reona vp raketne baterije na visini od 200 m pri brzini od 50 m/s. VaP RSK povređen je 51. put. (…) 44. rbr uspešno izvršenje obaranja helikoptera gde je pokazana obučenost posade na raketnim sistemima. (…) Rušenje helikoptera je izazvalo oduševljenje kod boraca i naroda.“

Hrvatske službe sigurnosti presrele su komunikaciju između visokih oficira SVK neposredno nakon rušenja, koja otkriva stravične detalje s lica mjesta i moralni slom lokalnog stanovništva i vojske. Izveštaj bezbjednjaka pokazuje da su istražitelji s kamerom stigli na mjesto pada tek u 06:30 sati ujutro, ali da je lokalno srpsko stanovništvo već ranije izvršilo potpunu pljačku ostataka letjelice i tijela poginulih, tragajući za novcem, zlatom i ličnim stvarima.

U presretnutom razgovoru između Mlađe Karana, oficira bezbjednosti 21. korpusa SVK, i pukovnika Rade Rašete, načelnika bezbjednosti SVK, Karan navodi da je narod grabio sve što je mogao prije dolaska zvaničnih organa, te da su ukradene stvari već pronalažene po Vojniću. Na Rašetino pitanje o stanju tijela, Karan odgovara: „Sve je to na mjestu. Ja sad pokušavam sa bolnicom, pošto ima droba vani, puknutih glava… Jedan je Irfan Ljubijankić, ministar u vladi.“ U nastavku razgovora, Karan precizira identifikaciju: Mensur Šabulić, Izet Muhamedagić i ruski (ukrajinski) pilot Maksimenko Mihail Grigorijevič. Iz razgovora se saznaje i bizaran detalj o pljački: pilotov sat, koji je stao u 02:45, oficir bezbjednosti je fotografisao i ostavio na spužvi, nakon čega su ga prisutni vojnici odmah ukrali.

Karan dalje opisuje scene pljačke državne pošte i novca:

„Sve su pokrali. (…) Da, da! Oni su išli tuda. Tri džaka pošte i svaka koverta otvorena. (…) Srbi, bre. Svadba neka naišla pored toga i raširila se, a tamo su nošeni i novci i imaju potvrde o preuzetom novcu. Oni su nosili novce iz Zagreba tamo, pa su onda tamo uzeli potvrde… dobit ćete izvještaj. Ima svega i svačega. Srbi su opljačkali pištolje i sve što je vredilo. Eno mozga na sve strane. Puni pasoši mozga…“

Među dokumentima koji nisu uništeni ili ukradeni, kako su tvrdili iz srpske komande, pronađen je i spisak s imenima oko tri hiljade poginulih pripadnika Armije RBiH iz Cazinske krajine, koji je delegacija nosila sa sobom, a na kojem su se nalazila i imena stradalih u međumuslimanskim sukobima s autonomašima Fikreta Abdića. Sva prikupljena dokumentacija, video-materijali i lični predmeti po naređenju Glavnog štaba SVK i Vojske Jugoslavije hitno su otpremljeni za Knin, a odatle proslijeđeni u Upravu bezbjednosti VJ u Beogradu.

U Glini je 30. maja održan zajednički sastanak predstavnika SVK i MUP-a RSK na kojem se raspravljalo o daljem postupanju s tijelima. Iako je bilo više prijedloga, konačna odluka o sahrani nije donesena jer je srpska strana nastojala definisati što ucjenjivačkije uslove za političku i vojnu razmjenu s vlastima u Sarajevu. Nakon zvanične potvrde o pogibiji državne delegacije, posredovanjem UNPROFOR-a pokrenute su aktivnosti oko preuzimanja tijela. Predstavnici UNPROFOR-a, predvođeni generalom Petersom, sastali su se 2. juna u Kninu s komandantom SVK generalom Mile Mrkšićem i pukovnikom Kostom Novakovićem, nudeći posredovanje. Mrkšić ih je uputio na Komisiju za razmjenu Vlade RSK.

Konačna razmjena posmrtnih ostataka izvršena je 7. juna 1995. godine na lokaciji Ličko Petrovo Selo. Ratni novinar Drugog krajiškog korpusa, Slaviša Sabljić, zabilježio je da je ova razmjena bila drugačija od prethodnih upravo zbog težine funkcija poginulih i činjenice da je srpska strana predala četiri sanduka s tijelima bosanske delegacije, dok su tijela ukrajinske posade rješavana kroz posebne protokole s UN-om. Sabljić je u svojim izvještajima također potencirao priče o otimanju oko „tovara“ s milionskim iznosima njemačkih maraka, što je potvrdilo ranija saznanja o pljački na mjestu pada.

Sutradan, 8. juna 1995. godine, ispred džamije u Harmanima u Bihaću, klanjana je dženaza-namaz dr. Irfanu Ljubijankiću. Uz najviše državne i vojne počasti, u prisustvu više hiljada duboko potresenih građana Unsko-sanskog kantona, obavljena je dženaza na mezarju Harmani. Oproštajne govore održali su predsjednik kantona Mirsad Veladžić, bihaćki muftija profesor Hasan ef. Makić i komandant Petog korpusa general Atif Dudaković, naglasivši da je Bosna i Hercegovina izgubila vrhunskog intelektualca, diplomatu i patriotu čije će ime ostati trajno utkano u temelje suverene države. Pogibija dr. Irfana Ljubijankića ostala je zabilježena kao jedan od najtragičnijih i najkontroverznijih događaja iz perioda agresije, simbolizirajući visoku cijenu koju je Krajina platila za slobodu i očuvanje državnih granica.

IZVOR ZA TEKST: MUJO BEGIĆ I NIJAZIJA MASLAK: “Dr. Irfan Ljubijankić: Politička biografija”