Posebnu težinu ovom slučaju daje činjenica da se ne radi o izoliranom istupu niti o nespretno sročenoj komemorativnoj poruci. Naprotiv, riječ je o kontinuitetu koji obilježava javno djelovanje predsjednika Hrvatske kada govori o Genocidu u Srebrenici. Tokom posljednjih godina njegove izjave oscilirale su između formalnog prihvatanja međunarodnih presuda, njihovog relativiziranja tvrdnjama da bi za “veće zločine” trebalo pronaći novi naziv, pa sve do eksplicitnog osporavanja genocidne kvalifikacije. U tom kontinuitetu ovogodišnje izostavljanje riječi predstavlja nastavak diskursa

Postoji temeljno načelo na kojem počiva savremeni međunarodni pravni poredak, a ono podrazumijeva da određene historijske činjenice, nakon što budu utvrđene kroz institucionalne mehanizme međunarodne pravde, prestaju biti predmet političke interpretacije. Njihova istinitost više ne ovisi o volji vlada, promjenjivim parlamentarnim većinama ili dnevnim političkim interesima, nego o autoritetu međunarodnog prava.

Genocid nad Bošnjacima u Srebrenici pripada upravo toj kategoriji činjenica. Međunarodna pravda, nakon jednog od najsloženijih dokaznih postupaka u modernoj historiji, utvrdila je postojanje svih elemenata koji konstituiraju najteži međunarodni zločin. Od tog trenutka pitanje Genocida u Srebrenici prestalo je biti političko pitanje, a ostalo je samo pitanje odnosa prema istini.

Jezik kojim se govori o međunarodno presuđenim zločinima proizvodi posljedice koje nadilaze ravan javne komunikacije, jer određuje granice društveno prihvatljivog diskursa i svjedoči o odnosu političkih elita prema međunarodnim pravnim standardima koje istovremeno tvrde da zastupaju.

„Na današnji dan, povodom 31. obljetnice, odajem najdublji pijetet svim nevinim žrtvama u Srebrenici i izražavam duboko suosjećanje s njihovim obiteljima. Očuvanje povijesne istine i trajna osuda politike zločina ostaju naša dužnost i temelj dugoročnog mira. Rezolucija Opće skupštine Ujedinjenih naroda tome je dala ključan doprinos, jamčeći da će sjećanje na srebreničke žrtve ostati trajno sačuvano“, napisao je predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović na društvenoj mreži Facebook.

Zbog ranije spomenutog, ovogodišnju poruku predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića povodom obilježavanja godišnjice Genocida u Srebrenici nije moguće posmatrati kao protokolarnu izjavu lišenu šireg značenja. Naprotiv, riječ je o tekstu koji ilustrira jedan mnogo ozbiljniji fenomen postupnog potiskivanja preciznih pravnih kvalifikacija u korist općih moralnih formulacija koje ostavljaju privid pijeteta, ali istovremeno slabe normativnu snagu međunarodno utvrđenih činjenica. U Milanovićevoj poruci spominju se nevine žrtve, politika zločina, historijska istina i potreba njegovanja kulture sjećanja. Međutim, izostaje jedina riječ bez koje nijedna od tih formulacija nema puni pravni i historijski sadržaj: GENOCID.

Na prvi pogled moglo bi se učiniti da je riječ o retoričkom izboru koji ne zaslužuje posebnu pažnju. Upravo je suprotno. U političkom jeziku ne postoje beznačajne šutnje, postoje samo one koje proizvode određene političke učinke. Kada se međunarodno presuđena pravna činjenica zamijeni terminološki neodređenim izrazima poput “zločina”, “stradanja” ili “tragedije”, pravna preciznost postupno se zamjenjuje političkom elastičnošću, a međunarodno pravo postaje podložno interpretacijama koje ovise o trenutnom političkom kontekstu.

Posebnu težinu ovom slučaju daje činjenica da se ne radi o izoliranom istupu niti o nespretno sročenoj komemorativnoj poruci. Naprotiv, riječ je o kontinuitetu koji obilježava javno djelovanje predsjednika Hrvatske kada govori o Genocidu u Srebrenici. Tokom posljednjih godina njegove izjave oscilirale su između formalnog prihvatanja međunarodnih presuda, njihovog relativiziranja tvrdnjama da bi za “veće zločine” trebalo pronaći novi naziv, pa sve do eksplicitnog osporavanja genocidne kvalifikacije. U tom kontinuitetu ovogodišnje izostavljanje riječi predstavlja nastavak diskursa.

Savremene studije tranzicijske pravde odavno upozoravaju da negiranje genocida više rijetko poprima oblik otvorenog osporavanja činjenica. Takva strategija danas je politički teško održiva pred ogromnim korpusom međunarodnih presuda i materijalnih dokaza. Mnogo su učestaliji sofisticiraniji oblici diskurzivne relativizacije, u „bijelim rukavicama“, u kojima se ne negiraju ubistva, ne osporava postojanje žrtava niti se odbacuje potreba za komemoracijom, nego se sistematski izbjegava pravni pojam koji jedini precizno određuje prirodu počinjenog zločina. Upravo zbog toga neimenovanje genocida ne može se posmatrati kao neutralna lingvistička odluka.

Presudu za Genocid u Srebrenici donijele su sudije s pet kontinenata i presudile ga, što predstavlja podsjećanje na ono što se u javnom prostoru prečesto zanemaruje, a to je da kvalifikacija genocida nije politički stav, nego rezultat sudskog procesa u kojem su primijenjeni najviši standardi dokazivanja poznati savremenom međunarodnom krivičnom pravu. Upravo zato nijedan predsjednik države, nijedna vlada niti bilo koja politička većina ne raspolažu legitimnim prostorom da kroz retoričke akrobacije relativiziraju ono što je pravda već utvrdila.

Historijski revizionizam ne počinje uvijek falsificiranjem dokumenata ili negiranjem masovnih grobnica. Onog trenutka kada presuđeni genocid postane “zločin”, a pravna kvalifikacija tek jedna od mogućih interpretacija, započinje proces u kojem sudski utvrđena činjenica postupno gubi svoj autoritet u javnom prostoru.

Posebno je teško ignorirati tu činjenicu kada dolazi od političara koji je posljednjih godina vrlo odlučno insistirao na poštovanju međunarodnog prava, humanitarnog prava i zaštiti civilnog stanovništva govoreći o razaranju Gaze i stradanju palestinskog naroda. Upravo zato nije moguće izbjeći pitanje dosljednosti. Međunarodno pravo nije katalog normi koje politički akteri selektivno aktiviraju u skladu s vlastitim geopolitičkim preferencijama. Njegov autoritet počiva upravo na univerzalnosti. Onog trenutka kada se isti pravni standard različito primjenjuje u odnosu na različite žrtve, više nije riječ o univerzalnom principu, nego o politički uslovljenoj interpretaciji prava.

Ovdje, međutim, nije riječ samo o Zoranu Milanoviću. Još manje je riječ o jednoj objavi na društvenim mrežama. Riječ je o mnogo ozbiljnijem pitanju. Prečesto se javni diskurs zadovoljava simboličkim gestovima pijeteta, dok istovremeno pristaje na postupno potiskivanje međunarodno utvrđenih činjenica iz političkog jezika. Zato insistiranje na riječi genocid nije pitanje terminološke osjetljivosti niti političke korektnosti. Ono predstavlja odbranu autoriteta međunarodnog prava, vjerodostojnosti međunarodnih sudova i dostojanstva žrtava.