Zemmour, čija porodica vuče korijene od berberskih Jevreja iz Alžira, paradoksalno brani historijsku ulogu Katoličkih kraljeva, uprkos tome što je njihova pobjeda značila progon Jevreja. Za njega, historija nije niz izolovanih događaja, već neprekidni „sukob civilizacija“ koji je počeo sa samim nastankom islama, on povlači direktne paralele između srednjovjekovnih opsada Beča i današnje demografske slike evropskih škola

Éric Zemmour, bvši novinar, lider francuske stranke Reconquista i četvrtoplasirani kandidat na predsjedničkim izborima 2022. godine, predstavlja po Španiji svoju novu knjigu “Zapad je itekako vrijedan mise”. Naslov, jasna aluzija na čuvenu izjavu Henrija IV, služi kao okvir za njegovu osnovnu tezu: Evropa se nalazi u egzistencijalnoj borbi za očuvanje svog judeohrišćanskog identiteta pred onim što on naziva „muslimanskom invazijom“.

Zemmour, čija porodica vuče korijene od berberskih Jevreja iz Alžira, paradoksalno brani historijsku ulogu Katoličkih kraljeva, uprkos tome što je njihova pobjeda značila progon Jevreja. Za njega, historija nije niz izolovanih događaja, već neprekidni „sukob civilizacija“ koji je počeo sa samim nastankom islama, on povlači direktne paralele između srednjovjekovnih opsada Beča i današnje demografske slike evropskih škola.

Zemmour odbacuje sugestiju da je prisustvo muslimana u Evropi historijska konstanta na koju se treba navići. Za njega je trenutna situacija presedan, vođen demografskim kretanjima koja Evropu čine ranjivom. „Trpimo migracijsku invaziju iz arapsko-muslimanskih zemalja koja je apsolutno nečuvena i neviđena u historiji“, kategoričan je Zemmour. On smatra da ovaj fenomen donosi „nekompatibilnost kultura“ i sukob koji se više ne može ignorisati.

Kada mu se ukaže na to da islam na tlu Evrope, a posebno Španije, postoji duže od milenijuma, Zemmour nudi širu historijsku perspektivu. „Istina je da postoji sukob civilizacija za koji bismo mogli smatrati da je počeo dolaskom islama, pa čak i ranije, sežući do Aleksandra Velikog i sudara Istoka i Zapada. Muslimanska ofanziva koja je stigla do Španije, zatim krstaški ratovi, Reconquista, opsade Beča 1529. i 1683. godine… Sve je to dio istog niza.“

Njegova najkontroverznija tvrdnja leži u poređenju vojnih neuspjeha Osmanlija sa današnjom migracijom. Citirajući vijest iz austrijskih novina da je svako drugo dijete u tamošnjim školama muslimansko, Zemmour zaključuje: „Ono što nisu uspjeli postići ratom i opsadom, sada postižu imigracijom. To je sasvim jednostavno.“

U središtu Zemmourove kritike islama nije samo demografija, već fundamentalna razlika u shvatanju slobode i društva. On krišćanstvo vidi kao religiju koja je oblikovala zapadnog pojedinca, dok islam tretira kao sistem koji tu slobodu guši.

„Za mene je krićanstvo religija koja pripada pojedincu i omogućava mu slobodu jer je to religija vjere, dakle unutrašnja stvar. S druge strane, islam je, poput izvornog judaizma, religija društvene prakse koja negira pojedinca i njegovu slobodu, zatvarajući ga u pravni korzet“, objašnjava Zemmour.

Upravo u tom kontekstu on opravdava špansku Reconquistu. Iako priznaje da su Jevreji bili „kolateralne žrtve“ tog procesa, smatra da je krajnji rezultat bio spasonosan za evropsku civilizaciju. „Reconquista je podrazumijevala protjerivanje Jevreja, ali je prije svega spasila Španiju od islama. To je najkorisnija stvar koja se dogodila u Španiji. Vi ste imali sreću što niste ostali islamski narod. Reconquista je sreća za Španiju.“

Zemmour tvrdi da je u to vrijeme bilo nemoguće vladati zemljom bez religijskog jedinstva. „U cijeloj Evropi problem se rješavao jedinstvom između religije monarha i religije podanika. Katolička Španija nije bila izuzetak.“ On također povlači oštru razliku između sudbine nemuslimana pod hrišćanskom i muslimanskom vlašću, podsjećajući na status dhimmija u islamskom svijetu, koji opisuje kao diskriminatoran.

Iako ga često porede sa Donaldom Trumpom, Zemmour sebe vidi kao originalni francuski izraz istog duha vremena, buđenja zapadne svijesti. „Ne bih rekao da sam obožavatelj Donalda Trumpa, već da on utjelovljuje zapadni pokret buđenja svijesti, stvaranje identiteta zapadnih naroda koji ne žele umrijeti niti podleći islamu. Ja sam francuska verzija tog pokreta.“

On podržava Trumpovu unutrašnju politiku, posebno borbu protiv ilegalne imigracije i „wokizma“, ali naglašava da su na međunarodnom planu njihovi interesi kao patriota različiti. Ipak, ono što ih spaja je uvjerenje da se Zapad nalazi na prekretnici. Dok se drugi lideri evropske desnice, poput Giorgie Meloni, distanciraju od Trumpa zbog unutrašnjopolitičkih kalkulacija ili pro-palestinskog raspoloženja javnosti, Zemmour ostaje dosljedan svojoj liniji, odbijajući da se prilagođava prolaznim trendovima popularnosti.

Zemmour ne krije da bi njegova prva mjera kao predsjednika Francuske bila raspisivanje referenduma o imigraciji i potpuno zaustavljanje trenutnih tokova. Međutim, on priznaje da zakoni i politike nisu dovoljni ako izostane kulturna obnova. Za njega je katolicizam neodvojiv od evropske civilizacije, čak i za one koji nisu praktični vjernici.

„Katolicizam je pitanje civilizacije, identiteta i kulture. Moramo ponovo prisvojiti te koncepte jer je to jedini način da preživimo“, kaže Zemmour. On primjećuje proces snažne dekristijanizacije u Francuskoj i Španiji, ali iznenađujuće, završava optimističnim tonom.

„U Francuskoj, kao i u Španiji, kod dijela omladine dolazi do procesa ponovnog otkrivanja ljepote naše civilizacije i katoličke religije. Vidim povratak u crkve kod novih generacija, i to mi daje nadu. Jer, ako je katolicizam ono što je oblikovalo Evropu, njegovim nestankom umire i evropska civilizacija.“

IZVOR: Bosna.hr, El Mundo