Dok Bijela kuća šalje optimistične poruke o skorom dogovoru, Teheran odgovara vatrom na brodove pod američkom zaštitom, a iranski pregovarači pred kamere izlaze s izrazima lica koji priliče sahranama, hladno negirajući bilo kakav značajan napredak. Ipak, Trumpu se žuri. Njegova potreba da okonča ovaj konflikt nije vođena diplomatskom mudrošću, već čistom panikom. Predsjednik je postao talac vlastitog narativa o kratkom i pobjedonosnom ratu, dok mu nad glavom visi nevidljivi sat koji otkucava početak globalne recesije i novembarske kongresne izbore

Rečenica koju Bijela kuća, poput hipnotičke mantre, ponavlja svjetskoj javnosti posljednjih dana, je da je rat gotov. Dok državni sekretar Marco Rubio slavodobitno proglašava kraj operacije „Epski gnjev“ (Epic Fury), a Donald Trump pauzira „Projekt Sloboda“ namijenjen pratnji trgovačkih brodova kroz užareni Hormuški tjesnac, stvarnost na terenu nudi drugačiju sliku.

Ono što Trump danas, s karakterističnom lakoćom, naziva „miniratom“, „ekskurzijom“ ili tek „usputnim skretanjem“, za globalnu ekonomiju i američku hegemoniju predstavlja historijsku prekretnicu koja bi se mogla pokazati fatalnom.

Na valovima Hormuškog tjesnaca, jedne od najvažnijih arterija svjetske trgovine kroz koju prolazi petina ukupne svjetske nafte, ništa se suštinski nije promijenilo. Iran i dalje drži ključeve tjesnaca, blokirajući tranzit s preciznošću koja graniči s hirurškom, dok Sjedinjene Države pokušavaju blokirati blokatora u igri nerava koja je davno prestala biti lokalna. Prekid vatre je, u najbolju ruku, fikcija kreirana za unutrašnju upotrebu u Washingtonu.

Dok Bijela kuća šalje optimistične poruke o skorom dogovoru, Teheran odgovara vatrom na brodove pod američkom zaštitom, a iranski pregovarači pred kamere izlaze s izrazima lica koji priliče sahranama, hladno negirajući bilo kakav značajan napredak. Ipak, Trumpu se žuri. Njegova potreba da okonča ovaj konflikt nije vođena diplomatskom mudrošću, već čistom panikom. Predsjednik je postao talac vlastitog narativa o kratkom i pobjedonosnom ratu, dok mu nad glavom visi nevidljivi sat koji otkucava početak globalne recesije i novembarske kongresne izbore.

Trenutna cijena sirove nafte tipa Brent od preko 100 dolara po barelu još uvijek je bolna, ali za većinu svjetskih ekonomija ipak podnošljiva cifra. Međutim, to je opasni privid mirnoće koji počiva isključivo na ubrzanom trošenju strateških rezervi i inventara nakupljenih prije početka krize. Tržište trenutno preživljava na „pozajmljenom vremenu“.

Posljednji tankeri koji su napustili Hormuz krajem februara već su odavno stigli na svoja odredišta i istovarili teret. Ono što slijedi krajem juna i početkom jula je kritična nestašica snabdijevanja koja će pogoditi zemlje zavisne od uvoza s razornom snagom, gaseći industrijska postrojenja od Njemačke do Južne Koreje.

Energetski sektor je na ivici onoga što trgovci nazivaju „tačkom bez povratka“. Ako se blokada Hormuza nastavi još samo četiri sedmice, globalne rezerve dizela i avionskog goriva pasti će na nivoe koji onemogućavaju normalno funkcioniranje transportnih mreža. Frederic Lasserre iz Gunvora, jednog od najvećih svjetskih trgovaca energijom, naglašava da ovo više nije pitanje samo cijene goriva na pumpama. Ulazimo u fazu u kojoj industrije prestaju s radom, a cijeli ekonomski sistemi ulaze u nekontrolisanu recesiju. Jun je, dakle, trenutak istine u kojem će nešto morati popustiti – ili će popustiti iranska blokada, ili će se slomiti globalna ekonomija.

Ova energetska tempirana bomba direktno utiče na sektor avijacije, koji je prvi osjetio pukotine u sistemu. Lufthansa je već objavila drastično rezanje letova, priznajući da većina njenih evropskih ruta prestaje biti profitabilna s gorivom koje je dvostruko skuplje nego u januaru. Veliki konglomerati poput IAG-a (British Airways, Iberia, Vueling) i Virgin Atlantica otvoreno priznaju da će troškove morati prebaciti na putnike kroz drastična poskupljenja karata upravo pred ljetnu sezonu. No, problem nije samo u novcu; globalne isporuke kerozina su na historijskom minimumu. Do septembra bismo mogli svjedočiti operativnom stresu koji će dovesti do potpunog gašenja aerodromskih sistema u nekoliko ključnih država.

Ovaj sukob mnogi analitičari definišu kao vjerovatno najasimetričniji rat u modernoj historiji, ali s neočekivanim obratom u pogledu troškova. Dok Teheran kontroliše tjesnac koristeći resurse koji su gotovo zanemarivi, male, brze čamce i dronove kamikaze koji koštaju tek nekoliko stotina dolara, Washington je u regiju uputio desetine hiljada vojnika, najmodernije razarače i tri svoja najsofisticiranija nosača aviona. Finansijska i logistička disproporcija je zastrašujuća.

Studija Centra za strateške i međunarodne studije (CSIS) otkriva poražavajuće podatke: tokom prvih 40 dana rata, američke snage su u visokointenzivnim operacijama potrošile više od polovine ukupnog inventara sedam ključnih vrsta municije, uključujući krstareće rakete Tomahawk i odbrambene sisteme Patriot. Brzina trošenja je tolika da bi, prema procjenama, za obnavljanje zaliha na nivo prije sukoba bilo potrebno između jedne i četiri godine, pod uslovom da proizvodni pogoni rade punim kapacitetom.

Ovo nije samo vojni, već i duboki fiskalni problem. Trumpova administracija je od Kongresa zatražila nevjerovatnih 1,54 biliona dolara za odbranu za narednu fiskalnu godinu, što je nivo finansiranja kakav nije zabilježen još od Drugog svjetskog rata. Predviđa se da će vojni izdaci činiti čak 18% ukupnog budžeta do 2027. godine, približavajući se rekordima iz Reaganove ere tokom vrhunca Hladnog rata.

Rat već duboko pogađa džepove američkih građana kroz inflaciju koja se otela kontroli. U martu je inflacija porasla na 3,3%, značajno iznad ciljanih 2%, a primarni pokretač je rast cijena energenata i benzina, koji su u samo jednom mjesecu skočili za preko 20%. Za predsjednika koji je svoj legitimitet gradio na ekonomskom prosperitetu i koji je opsjednut niskim kamatnim stopama, ovo je politička katastrofa u najavi. Federalne rezerve (Fed) se opravdano odupiru Trumpovim pritiscima za smanjenje kamatnih stopa upravo zbog inflatornih pritisaka koje generiše rat. Ovo ima direktne implikacije na novembarske izbore: visoke kamate znače veće rate hipoteka za birače i skuplje zaduživanje za američki Trezor, čiji je dug dostigao rekordnih 39 biliona dolara, što iznosi 124% BDP-a.

Osim čisto ekonomskih faktora, Washington se suočava s neželjenim efektom jačanja dolara. Ironično, dok rastu geopolitičke tenzije, dolar jača jer služi kao sigurno utočište za investitore, što direktno šteti američkoj industriji i izvozu jer njihovi proizvodi postaju preskupi na svjetskom tržištu. Trumpova administracija, koja deklarativno zagovara slab dolar kako bi potaknula domaću proizvodnju, našla se u paradoksalnoj situaciji da rat koji je započela radi protiv njenih ekonomskih principa.

U retrospektivi, napad koji su koordinirali Trump i Netanyahu pretvorio se u stratešku močvaru. Umjesto obećanog brzog deratiziranja iranskog nuklearnog programa ili svrgavanja režima, sukob je doveo do jačanja Teherana. Iran je otkrio da je njegovo najmoćnije oružje geografska kontrola nad tjesnacem, poluga koja može paralizirati cijelu planetu bez ispaljivanja nuklearne rakete. Washington sada očajnički pokušava izaći iz ovog fijaska s bilo kakvim „lažnim završetkom“ koji bi se mogao prodati kao pobjeda.

Prema onome što curi iz diplomatskih krugova, ponuđeni sporazum predviđa iranski moratorij na nuklearni program, ali bez obaveze njegovog potpunog demontiranja. Zauzvrat, Sjedinjene Države bi morale ukinuti sankcije i osloboditi milijarde dolara zamrznutih iranskih sredstava. To je, zapravo, povratak na okvire nuklearnog sporazuma iz 2015. godine koji je potpisala Obamina administracija, a koji je Trump ranije proglasio „najgorim dogovorom u historiji“.

Činjenica da se Washington sada bori da se vrati na te pozicije govori o dubini neuspjeha trenutne strategije. Bez stvarnog i trajnog dogovora, svijet ostaje u stanju permanentne neizvjesnosti, što je najgora moguća opcija za stabilnost tržišta.

Trump je očigledno napravio pragmatičnu, ali opasnu računicu: pred kongresne izbore u novembru, vitalno je važno kreirati privid da je rat završen. Za njegov pokret, narativ o pobjedi je uvijek bio važniji od same realnosti. On mora uvjeriti svoje sljedbenike da je uspio tamo gdje su drugi podbacili, makar to značilo ignorisanje činjenice da Iran i dalje dominira regijom, a da je američka mornarica iscrpljena. Međutim, problem je u tome što je predsjednik postao žrtva vlastite propagande. Uvjerivši tržišta da će rat biti kratak, on je sebi oduzeo pregovaračku moć. Iran to zna i ne namjerava mu dopustiti besplatan izlaz.

Svaki dan koji prođe bez totalne eskalacije na Bliskom istoku tržišta tumače kao priliku za mir, ali to je optimizam izgrađen na staklenim nogama. Ako se postigne samo minimalni, kozmetički dogovor koji ne rješava suštinu blokade Ormuza, globalna ekonomija će ostati pod prijetnjom „energetskog gušenja“. Domaći akteri u Evropi i Americi već primjećuju značajno smanjenje potražnje za kreditima i investicijama zbog ove nestabilnosti, što je jasan signal da je povjerenje u Trumpovu sposobnost upravljanja krizom poljuljano.

Svečane izjave o kraju operacija bit će pohranjene u historijsku arhivu neispunjenih ultimatuma, rame uz rame s onom zlokobnom izjavom s početka sukoba da će „cijela jedna civilizacija umrijeti i nikada se neće vratiti“. Sada nije vrijeme za podsjećanje na te kontradiktornosti, već za analizu štete. Čak i ako Trump uspije privremeno „ugasiti požar“ novcem i ustupcima, dugoročna cijena ovog avanturizma bit će mjerena u opadanju američkog uticaja. Iranski režim izlazi iz ovog sukoba osnažen, pokazavši da može parirati najmoćnijoj vojsci svijeta koristeći asimetrična sredstva.

Rat započet 28. februara nije donio ni demokratiju, ni sigurnost, ni niže cijene nafte. Donio je potvrdu da se u modernom, umreženom svijetu, ratovi ne mogu voditi izolirano od globalnih lanaca snabdijevanja. Trumpov bijeg iz iranske zamke je bijeg u „lažni mir“ koji samo odlaže neminovno suočavanje s novom geopolitičkom realnošću. Dok Bijela kuća proslavlja fantomsku pobjedu, stvarni pobjednik ovog asimetričnog šaha u Hormuzu smije se s druge strane tjesnaca, svjestan da je američka oštrica otupila u pokušaju da presiječe gordijev čvor koji se ne može riješiti isključivo silom.

Za globalnu ekonomiju, opomena ostaje: junski zid je blizu. Ako se Trumpove riječi o kraju rata ne materijaliziraju u stvarnom i nesmetanom protoku tankera kroz Hormuz, vijesti koje danas čitamo bit će zamijenjene naslovima o najvećoj recesiji našeg doba. Trump je možda proglasio kraj „minirata“, ali historija će vjerovatno zabilježiti da je ovo bio početak kraja jedne ere neupitne američke dominacije nad energetskim tokovima planete. Bez obzira na to koliko „fake“ pobjeda Trump proglasio, istina se ne može sakriti u praznim rezervoarima goriva širom svijeta.