Vijest o njegovoj smrti potvrdio je francuski premijer Sébastien Lecornu, naglasivši kako je Balladur bio istaknuti državnik čiji je rad bio usko povezan s pola stoljeća francuske političke historije. Povodom njegove smrti oglasio se i predsjednik Emmanuel Macron, opisavši ga kao “zahtjevnog, staloženog i odanog javnog službenika”.

Bivši premijer Francuske Édouard Balladur preminuo je u Parizu u 97. godini života, objavili su zvanični francuski izvori.

Balladur, koji je obnašao dužnost šefa francuske vlade od marta 1993. do maja 1995. godine, ostavio je dubok trag u novijoj političkoj historiji Pete republike, ali i u kontroverznim poglavljima evropske diplomatije tokom raspada bivše Jugoslavije i agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Vijest o njegovoj smrti potvrdio je francuski premijer Sébastien Lecornu, naglasivši kako je Balladur bio istaknuti državnik čiji je rad bio usko povezan s pola stoljeća francuske političke historije. Povodom njegove smrti oglasio se i predsjednik Emmanuel Macron, opisavši ga kao “zahtjevnog, staloženog i odanog javnog službenika”.

Édouard Balladur rođen je 2. maja 1929. godine u Izmiru u Turskoj, u porodici armenskog porijekla koja se 1930-ih preselila u Marseille. Školovao se na prestižnoj Nacionalnoj školi za administraciju (ENA), a političku karijeru gradio je kao blizak saradnik predsjednika Georgesa Pompidoua.

Druga kohabitacija

Tokom 1980-ih postao je jedna od ključnih figura konzervativne desnice. Kao ministar finansija u vladi Jacquesa Chiraca od 1986. do 1988. godine, bio je glavni arhitekt opsežnog programa privatizacije državnih preduzeća u Francuskoj.

Njegov najznačajniji politički trenutak nastupio je u martu 1993. godine, kada ga je socijalistički predsjednik François Mitterrand imenovao za premijera, započevši period poznat kao “druga kohabitacija”. Balladur je na toj funkciji ostao sve do proljeća 1995. godine. Njegova odluka da se 1995. godine kandiduje na predsjedničkim izborima naspram svog dugogodišnjeg političkog saveznika Jacquesa Chiraca izazvala je duboki i dugotrajni rascjep unutar francuske desnice. Nakon poraza u prvom krugu izbora, povukao se iz najvišeg političkog ešalona, mada je ostao utjecajna ličnost i autor brojnih političkih i historijskih analiza.

Balladurov premijerski mandat (1993–1995) direktno se poklapao s najtežim i najdramatičnijim godinama rata u Bosni i Hercegovini, opsade Sarajeva te stradanja civilnog stanovništva pod udarima agresorskih snaga. Njegova vlada, u kojoj je funkciju ministra vanjskih poslova obnašao Alain Juppé, nastavila je voditi politiku Francuske koja je u Sarajevu i među bosanskohercegovačkim zvaničnicima često doživljavana s velikim skepticizmom i nezadovoljstvom.

Glavni oslonac Balladurove vanjske politike prema BiH bilo je strogo protivljenje ukidanju embarga UN-a na uvoz oružja Republici Bosni i Hercegovini. Dok su Sjedinjene Američke Države i američki Kongres sve glasnije zagovarali ukidanje embarga kako bi se Vladi u Sarajevu i Armiji RBiH omogućilo ustavno pravo na samoodbranu, Balladur i njegov kabinet odlučno su se protivili takvom scenariju.

Balladur je javno tvrdio da bi ukidanje embarga dovelo do dodatnog zaoštravanja sukoba, širenja rata na cijeli region i stvaranja još teže humanitarne katastrofe. Francuski premijer je u ljeto 1994. godine izjavljivao da je njegov stav vođen željom da se spriječi “luđački poduhvat” i opasnost u kojoj bi se francuske mirovne snage našle na terenu. Naime, Francuska je u okviru UNPROFOR-a imala jedan od najvećih vojnih kontingenata u BiH, pa je Balladurova vlada stalno naglašavala da bi zračni udari NATO-a ili ukidanje embarga direktno ugrozili živote njenih vojnika.

Zbog takvog pristupa, Francuska je pod Balladurovim vodstvom često optuživana da drži žrtvu agresije vezanih ruku i onemogućava pravedan završetak rata, dajući prednost održavanju statusa quo i restriktivnog humanitarnog mandata UN-a umjesto vojnom zaustavljanju agresije.

Jedan od ključnih momenata tokom Balladurovog mandata bio je prvi masakr na sarajevskoj pijaci Markale, 5. februara 1994. godine, kada je u eksploziji minobacačke granate ispaljene sa položaja VRS poginulo 68, a ranjeno više od 140 građana Sarajeva.

Tragedija na Markalama izazvala je ogroman pritisak svjetske javnosti. U tom trenutku, Balladurova vlada, na čelu s ministrom Juppéom, bila je primorana reagovati. Francuska je podržala ultimatum NATO-a kojim se zahtijevalo od srpskih snaga da povuku teško naoružanje na udaljenost od 20 kilometara od centra Sarajeva ili da predaju to oružje pod kontrolu UN-a, pod prijetnjom zračnih udara.

Prijetnja povlačenjem

Ova mjera privremeno je smanjila intenzitet granatiranja glavnog grada BiH, ali suzdržanost u primjeni širih vojnih akcija i dalje je ostala zaštitni znak Pariza.

Pored toga, Balladurova vlada često je koristila prijetnju povlačenjem francuskih trupa iz BiH kao sredstvo pritiska na međunarodnu zajednicu. Francuska je potvrdila najave o povlačenju svojih mirovnjaka iz Bihaća i drugih osjetljivih područja tokom 1994. godine, optužujući Washington da vodi politiku “izdaleka” bez slanja sopstvenih vojnika na teren. Potezi Balladurove administracije u pojedinim trenucima smatrani su i otvorenim pritiskom na bosanske vlasti da prihvate mirovne planove Kontakt grupe koji su podrazumijevali teške teritorijalne ustupke.

Nadalje, u francuskoj javnosti i diplomatskim krugovima tog vremena često se insistiralo na terminologiji koja je izbjegavala imenovati jasnog agresora, čime se u međunarodnoj javnosti stvarala slika o “građanskom i etničkom sukobu u kojem su sve strane jednako odgovorne”.

Balladur će u Francuskoj ostati upamćen kao vodeći tehnokrata, reformator privatizacijskog procesa i utjecajni konzervativni političar, a u historiji Bosne i Hercegovine njegov premijerski mandat ostat će zabilježen po uzdržanoj i kontroverznoj diplomatiji koja nije imala volje ni odlučnosti da se pravovremeno i efikasno suprotstavi agresiji na suverenu zemlju.