Zanimljivo je da se u srpskom govornom jeziku upotrebljava bez početnog h-, pa je tako i poznat slučaj s Ljubomirom Ršumovićem, savremenim srpskim dječijim piscem, u čijem je prezimenu sačuvana osnova ršum-, iako ima i Hršuma

Očuvanost protetskog h– u bosanskom idiomu nije strana. Ta fonetska priroda sačuvana je tako i u starijim slavenskim riječima u kojima ovome suglasniku po etimologiji nije mjesto, kao što su npr. hrvati, hrzati, hrđa, ali i u brojnim posuđenim orijentalnim riječima, kakav je npr. slučaj s leksemom hršum, u kojoj je, istina, h– etimološkog postanja, što je preko turskog oblik hışım prešla iz perzijskog oblika hišm, o čemu obavještava Škaljić, a znači “vika, galama, povika”, odnosno onoga što Haverić i Šehović navode kao perzijski izvor: hašm, što je u turskom dalo oblike hıšm odnosno hışım, značeći “gnjev, srdžba, ljutnja”. Zanimljivo je da se u srpskom govornom jeziku upotrebljava bez početnog h-, pa je tako i poznat slučaj s Ljubomirom Ršumovićem, savremenim srpskim dječijim piscem, u čijem je prezimenu sačuvana osnova ršum-, iako ima i Hršuma.

Kad je posrijedi navedeni oblik, valja napomenuti da je ova leksema karakteristična i po tome što se turski vokal ı zamjenjuje bosanskim sonantom r, kao što je to slučaj i s leksemom srklet, koja je u turskom zabilježena u obliku sıklet, iako je riječ arapskog porijekla, a znači “tegoba” (Škaljić). A u jednoj bosanskoj alhamijado pjesmi iz 19. st., u vremenu preporoditeljskih ideja, kada jedan autor piše pjesmu, veli se: “Pisati je velik siklet, / i pisanje jeste zahmet, / molim vam se, učite!”, gdje se upotrebljava oblik siklet, kako se izvorno koristi i u turskom, iako je to zapravo u savremenm bosanskom jeziku srklet.

Prema tome, oblik hršum, koji je preporučen u svim bosanskim normativima trebao bi značiti “metež od galame, vike, gungule; nered, frka, galama, frtutuma”, iako je razvoj značenja zanimljiv, a oblik hršum, kao takav, potvrđen i u drugim izvorima bosanske jezičke norme, kakvi su npr. pravopisi.

Na ulicama se događa neki hršum.

Alen Kalajdžija diplomirao je 2002. godine na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost naroda Bosne i Hercegovine Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, gdje je magistrirao 2007, a doktorirao 2012. godine. Predavao je kratko u osnovnoj i srednjoj školi, a imao je više angažmana u nastavi bosanskog jezika na univerzitetima u Bosni i Hercegovini i inostranstvu. Objavio je samostalno četiri naučne monografije, dvije naučne knjige u koautorstvu, te jednu zbirku priča i jedan dnevnički putopis. Uz skoro 90 naučnih i stručnih radova te 15-ak kulturalnih kolumni objavio je približno 400 naučnopopularnih pojedinačno koncipiranih jezičkih savjeta o bosanskom jeziku. Na mjestu direktora Instituta za jezik Univerziteta u Sarajevu proveo je dva mandata (2013–2021). Trenutno u Institutu ima izbor u zvanje naučnog savjetnika.