Prema procjenama Međunarodne agencije za energiju, podatkovni centri su 2024. godine potrošili oko 415 teravatsati električne energije, što je približno 1,5 posto globalne potrošnje. U idućim godinama krivulja ne ide blago prema gore, nego eksponencijalno, pa se predviđa da će se do 2030. potrošnja popeti na oko 945 TWh, više nego što danas troši, recimo, cijeli Japan. Industrija koja je desetljećima bila ‘skrivena’ preko noći je postala faktor koji mijenja planove energetskih kompanija, regulatora, pa i vlada

Svijet je, to je valjda danas svima jasno, ušao u novu eru razvoja zasnovanog na razvoju umjetne inteligencije. No, da bi umjetna inteligencija mogla da se razvija, svijetu su potrebni podatkovni centri. O tome se neprestano govori na strateškom nivou koji uključuje vlade i kompanije, privatni i javni sektor.

Treniranje velikih modela generativne umjetne inteligencije i svakodnevno ‘pokretanje’ tih modela u pozadini aplikacija traži specijalizirane čipove u gusto zbijenim klasterima. Ti novi AI klasteri ne emitiraju dim, ne proizvode buku i nemaju dimnjak, ali im je energetski otisak usporediv s ozbiljnim industrijskim pogonima. Potrebna im je struja. Ogromne količine struje.  

Prema procjenama Međunarodne agencije za energiju, podatkovni centri su 2024. godine potrošili oko 415 teravatsati električne energije, što je približno 1,5 posto globalne potrošnje. U idućim godinama krivulja ne ide blago prema gore, nego eksponencijalno, pa se predviđa da će se do 2030. potrošnja popeti na oko 945 TWh, više nego što danas troši, recimo, cijeli Japan. Industrija koja je desetljećima bila ‘skrivena’ preko noći je postala faktor koji mijenja planove energetskih kompanija, regulatora, pa i vlada.  

Trenutno vlada prava pomama za podatkovnim centrima. U Hrvatskoj je, na nedavno održanom Dubrovnik samitu, najavljena izgradnja ogromnog podatkovnog centra, koji će graditi američka kompanija. U Srbiji se također gradi jedan sličan podatkovni centar. U Bosni i Hercegovini se razmišlja o kupovini kompanije koja ima zastarjeli poslovni model. O podatkovnim centrima se još ne razmišlja. Uključivanje Bosne i Hercegovine u globalne ekonomske procese ionako je stara priča koja nikada ne završava na zadovoljstvo stanovnika ove izmučene zemlje.

Poslijeratnu ekonomiju Bosne i Hercegovine ionako najbolje opisuje Ujevićev stih: Psi laju, karavane prolaze. Izuzev nekoliko kratkotrajnih, više slučajnih nego sistemskih, bljeskova priča o bosanskohercegovačkoj ekonomiji upravo je priča o propuštenim šansama, vozovima ili karavanama koji prolaze.

Prvu deceniju 21. stoljeća obilježila je privatizacija, vrlo često kriminalno provedena, umjesto nastavka poslovanja mnogi privredni sistemi su ugašeni, a njihova imovina prodata po dobrim cijenama da bi na njihovim temeljima iznikle zgrade, šoping centri i slični sadržaji. Priča o privatizaciji upravo ovih dana dobija konačni obol. Gaženjem zeničke Željezare završava poglavlje pod naslovom “privatizacija”. Šetala je od ruke do ruke privatnika, postepenim čerupanjem imovine, da bi je na kraju sahranio Gordan Pavlović gurajući Željezaru u dugove teške stotine miliona maraka prema drugim kompanijama u njegovom vlasništvu. Ali nije on sam čerečio Željezaru, radili su to i oni prije njega, i vlasti, i lokalni šerifi. Svi koji su mogli. Stotine je takvih. Željezara je samo udžbenički primjer.

Uporedo s procesom privatizacije pričalo se o velikim investicijama, velikim kompanijama koje će doći i otvoriti ovdje svoje pogone, zaposliti stotine hiljada ljudi. Ali dok se kod nas pričalo, drugi su radili, pa su velike kompanije investirale po Češkoj, Slovačkoj, Hrvatskoj, Srbiji, ali u Bosni i Hercegovini ne. Možemo sada nadugo i naširoko raspravljati o tome zašto je to tako, govoriti o poslovnom ambijentu, uslovima, infrastrukturi itd, ali ostaće činjenica da smo o investicijama samo pričali. Šanse su prolazile pored nas.

Dok su svi oko nas ulagali u energetiku, energetsku neovisnost, kod nas se samo pričalo o energetskim projektima. Desetine tendera i ponuda za izgradnju hidroelektrana propadalo je uglavnom zato što se “lokalni šerifi” u Elektroprivredi BiH nisu mogli dogovoriti o proviziji za privatne džepove sa “stranim investitorima”. Ali struje je bilo dovoljno, čak i viška, pa se moglo izvoziti, a Elektroprivreda je bila zlatna koka u koju se zapošljavala rodbina i prijatelji vladajućih struktura, takozvani uhljebi. Danas je i tome došao kraj. Elektroprivreda BiH gomila gubitke, jedva da ima jednu i po termoelektranu u pogonu, nijednu novu hidroelektranu, par vjetroturbina, i povrh toga zatvara rudnike uglja iako ima nepresušnu potrebu za ugljem i energijom.

O cestovnoj infrastrukturi da i ne govorimo. Trista kilometara autoceste nismo u stanju izgraditi već 20 godina. A moglo se, da se nije kralo, da se pošteno radilo. Upravo to ovih dana zaključuju evropski istražitelji utvrđujući u čijim džepovima je završavao novac kojim je Evropska unija finansirala izgradnju autoceste.

Danas više nemamo ni šanse da se uključimo u globalnu trku izgradnje podatkovnih centara. Za njih, kako na početku rekosmo, treba mnogo električne energije. Zaista mnogo energije. Bosna i Hercegovina je propustila priliku da se obezbijedi električnom energijom. Nemamo je dovoljno ni za domaćinstva. A i ko bi ulagao novac u zemlju u kojoj je, kako je neko duhovito zaključio, samo kriminal organiziran.