Dok se u Zapadnoj Aziji i na sjeveru Afrike rasplamsava sukob svih protiv sviju, regionalni akteri ponavljaju historijske greške, ratujući za tuđe imperijalne interese

Kada se jednom bude pisala historija našeg vremena, a sudeći prema razvoju situacije u Zapadnoj Aziji koja neumoljivo klizi u stanje hobsovskog rata svih protiv sviju (bellum omnium contra omnes), vjerovatno će se konstatovati da muslimanski svijet nije započeo Treći svjetski rat, ali se u njega uključio punim plućima, i to ratujući protiv samog sebe.

Maksimu divide et impera, to pragmatično pravilo Rimskog carstva koje su usvojile sve potonje novovjekovne imperije, danas najslikovitije ilustruje upravo tragična farsa Bliskog istoka i šireg islamskog kruga. Saudijska Arabija je ponovo pokrenula ratne operacije protiv jemenske vlade pokreta Ensarullah. To čini u trenutku dok Sjedinjene Države i Izrael ponovo udaraju na Iran, potpuno ignorišući Memorandum o razumijevanju i primirju, koristeći pritom vojne baze rasute širom arapskog svijeta, od Jordana do zaljevskih monarhija. Istovremeno, novi i politički neiskusni irački premijer odlazi na noge Donaldu Trumpu, obećavajući savezništvo protiv Teherana u zamjenu za deblokadu iračkih dolara i pristanak na čistku pretežno šiitskih kadrova iz državnog aparata i privrede.

S druge strane, Iran bez oklijevanja bombardira američke vojne instalacije u Jordanu, Bahreinu, Kataru, Saudijskoj Arabiji, Kuvajtu, pa čak i Omanu. Te se zemlje, uprkos očiglednoj nesposobnosti Washingtona da ih zaštiti od iranskih udara, i dalje grčevito trude da se umile američkoj administraciji. Pakistan, koji je donedavno figurirao kao posrednik u američko-iranskom primirju, ali je egzistencijalno ovisan o finansijskim aranžmanima sa Rijadom kojeg je dužan vojno štititi, lako bi se mogao naći u poziciji da vojno intervenira u Jemenu. Unutrašnje i prekogranične podjele dodatno usložnjavaju sliku: irački Kurdi napadaju iračke šiitske snage i prijete Iranu, dok militantne grupe Beludža izvode napade i na iranskoj i na pakistanskoj teritoriji, sanjajući o sopstvenoj državi na tromeđi geopolitičkih trvenja.

U tom sveopćem haosu, Izrael sprovodi sistematsko nasilje u Gazi koje prerasta u trajnu okupaciju i otimanje teritorije, dok na Zapadnoj obali agresivno konfiskuje palestinsku zemlju i širi mrežu ilegalnih naselja. Većinski muslimanski svijet na to uglavnom šuti, anesteziran obećanjima o nekakvom trajnom miru i tehnokratskom napretku pod pokroviteljstvom Trumpovog mirovnog odbora, scenariju koji se, naravno, ne realizuje. Na sjevernom frontu, Izrael drži jug Libana pod okupacijom i provodi etničko čišćenje, dok libanski predsjednik i premijer potpisuju mirovne sporazume čiji je primarni i stvarni cilj razoružavanje Hizbullaha.

Geopolitička dezorijentisanost poprima bizarne oblike i na Rogu Afrike. Dio Somalije unilateralno proglašava otcjepljenje koje ne priznaje niko osim Izraela, kojem zauzvrat nudi teritoriju za vojne baze i luke. Uz to, Ujedinjeni Arapski Emirati, paralelno sa bliskom saradnjom sa Tel Avivom, nastoje oslabiti kapacitete jemenskog Ensarullaha u kontroli strateški ključnog moreuza Bab el-Mandeb. Turska, s druge strane, balansira po strani, pružajući podršku režimu nekadašnjeg militantnog lidera Ahmeda Šare, donedavno poznatog kao Abu Mohammad al-Julani, koji sada po nalogu spoljnih centara moći preuzima zadatak destabilizacije Libana i direktnog sukoba sa Hizbullahom.

Ni afrička unutrašnjost nije pošteđena ovog bratoubilačkog vrtloga. U Sudanu paravojne formacije pod komandom generala Dagala Hemedtija provode brutalni teror nad civilima i snagama lojalnim legitimnoj vladi. U podijeljenoj Libiji, periodično i po nalogu stranih pokrovitelja poput Emirata, Saudijske Arabije, Rusije, Sjedinjenih Država, Francuske i Velike Britanije, ponovo se razbuktavaju sukobi između međunarodno priznate vlade u Tripoliju i snaga generala Haftara. Ova ad-hoc savezništva nisu slučajna; iza njih stoji grozničava globalna potraga za prirodnim resursima i rijetkim mineralima neophodnim za napajanje data-centara i razvoj sistema koji uče, onoga što se danas pogrešno naziva umjetnom inteligencijom, a što proždire količine električne energije ekvivalentne potrošnji čitavih gradova, ostavljajući lokalno stanovništvo u mraku.

Ovakva dinamika, u kojoj se svi grozničavo naoružavaju uvoznim oružjem i opravdavaju svoje poteze navodnim nacionalnim interesima u novom svjetskom poretku, nije historijski novitet. Ona traje već gotovo dva stoljeća. Međutim, za razliku od devetnaestog stoljeća pa sve do sredine šezdesetih godina prošlog stoljeća, muslimanski svijet danas formalno nije koloniziran. Nekada su muslimanski vojnici iz Maroka, Alžira, Tunisa ili Indije ginuli u rovovima Prvog svjetskog rata za interese svojih kolonijalnih metropola, boreći se, između ostalog, i protiv Osmanskog carstva. Ta im borba nije donijela slobodu; francuska država im se odužila tek izgradnjom pariske džamije koju i danas strogo kontrolira.

Današnja politička elita pati od istog istorijskog sljepila koje je dotuklo i muslimanske vladare u Endelusu. I oni su, rascjepkani na male emirate, ratovali jedni protiv drugih, sklapajući saveze sa kršćanskim kraljevstvima zarad kratkoročnog opstanka, što je na koncu dovelo do njihovog potpunog nestanka sa evropskog tla. Moderni akteri ne vide dalje od trenutne prilike da ugrabe mrvice iz globalnog haosa, makar to činili direktno u korist cionističke politike koja je korumpirala ključne poluge globalne moći. Podatnost Sjedinjenim Državama, koje danas predvodi administracija sklona najogoljenijim oblicima transakcione politike i dugoročnom narušavanju međunarodnog poretka, doseže degutantne razmjere.

Dok arapski režimi asistiraju u slabljenju Irana kao suverene članice Ujedinjenih nacija, igrajući se geopolitike na pogrešnoj strani stola, nemoguće je ne uočiti paralelu sa 1492. godinom. Kada su endeluski emirati nestajali u sopstvenim intrigama, preostali dio islamskog svijeta, predvođen Osmanskim carstvom, to je posmatrao sa distance, fokusiran na sopstvene sukobe sa mamelučkim vladarima Egipta. Historija se možda ne ponavlja doslovno, ali oni koji odbijaju učiti iz njenih lekcija osuđeni su da je proživljavaju kao tragičnu farsu.