Čuveni povjesničar Ferdo Šišić je u tumačenju bosanske hereze ostao zarobljenik mitova svog vremena, ostavljajući nam u amanet uzbudljivo svjedočanstvo o tome kako politika i ideologija lako kroje granice između naučne istine i romantičarske zablude

U južnoslavenskoj historiografiji ime Ferde Šišića stoji na posebnom mjestu. Za Šišića, prošlost je prije svega bila drama političkih saveza, dinastičkih sukoba, povelja i ratnih pohoda. Vjerska pitanja, a posebno ona iznimno složena i kontroverzna poglavlja koja se tiču srednjovjekovne Bosne, u njegovom su golemom opusu gotovo uvijek bila u drugom planu, tretirana kao sekundarna zona interesovanja. Pa ipak, Šišićev susret s bosanskim vjerskim fenomenima predstavlja izuzetno zanimljivu mikrohistorijsku epizodu koja otkriva kako su se metodološki obrasci devetnaestog stoljeća i tadašnje političke agende prelamale preko leđa srednjovjekovnih krstjana i katoličkih biskupa.

Da bismo razumjeli Šišićev doprinos, moramo se osvrnuti na izrazitu oskudicu izvora koja je oduvijek pratila crkvenu povijest Bosne. Šišić se ovom temom bavio kroz tek nekoliko izdvojenih radova, među kojima se ističu njegovi rani prilozi u časopisima poput „Prosvjete“ i „Narodnih novina“, te zrelije rasprave u „Glasniku Zemaljskog muzeja“ iz 1903. godine i rad o đakovačkoj katedrali iz 1935. godine. Ključ za njegovo razumijevanje ovog problema ipak leži u šestom poglavlju njegove posthumno objavljene sinteze o povijesti Hrvata u doba Arpadovića. Analizirajući ove tekstove, jasno se uočava podjela na dvije potpuno odvojene tematske cjeline, a to su sudbina rimske Bosanske biskupije i zagonetka Crkve bosanske.

Rana historija kršćanske organizacije na tlu Bosne počinje s kasnoantičkom Bestoenskom biskupijom, institucijom koja se spominje na splitskim crkvenim saborima u šestom stoljeću. Šišić se u svojim radovima bezrezervno priklonio onoj historiografskoj struji koja je sjedište ove biskupije locirala u okolicu Zenice, na lokalitet Bilmišće, oslanjajući se na tada svježa arheološka istraživanja Carla Patscha i Ćire Truhelke. Iako su kasniji istraživači ponudili druge lokacije, poput Malog Mošunja kod Viteza ili Čipuljića kod Bugojna, Šišićev je stvarni pionirski doprinos bio u tome što je prvi pokušao precizno iscrtati teritorijalne granice ove ranokršćanske dijeceze.

U svom znamenitom „Priručniku izvora“, Šišić je locirao prostor Bestoenske biskupije od današnjeg Sarajeva na sjever, između rijeka Bosne i Lašve, protežući je na istok do Drine, a na zapad prema dalmatinskoj granici. Ova geografska intuicija, iako formulisana prije više od jednog stoljeća, u velikoj se mjeri poklapa sa savremenim arheološkim i historijskim spoznajama koje to područje vežu za antički plemenski teritorij Dezidijata.

Kada je riječ o ranosrednjovjekovnoj nasljednici ove eparhije, Šišić je njezine početke vezao za papinska pisma s kraja jedanaestog stoljeća koja govore o podložnosti bosanske stolice dukljansko-barskoj mitropoliji. Iako su te isprave kasnije izazvale opravdanu sumnju u pogledu njihove autentičnosti, Šišić je ispravno zaključio da je Bosanska biskupija morala postojati i znatno prije tog vremena te da je u svojim najranijim fazama mogla biti jedino sufragan splitskog nadbiskupa. Njezino potonje podvrgavanje dubrovačkoj metropoliji on je suvereno i tačno datirao u početak dvanaestog stoljeća, povezujući taj proces s političkim slomom Bodinove države.

Međutim, u Šišićevim analizama nisu izostali ni utjecaji njegove vlastite političko-ideološke agende. Vođen idejom o povijesnom jedinstvu Južnih Slavena, on je u uvodnim komentarima svog izdanja „Ljetopisa popa Dukljanina“ iznio tezu o postojanju jedinstvene biskupije za prostor Bosne i Srbije. Ovu su teoriju njegovi savremenici brzo i odlučno odbacili kao neutemeljenu, prepoznajući u njoj više refleksiju jugoslavenskog političkog trenutka nego stvarnu historijsku rekonstrukciju.

Posebno poglavlje u Šišićevom bavljenju katoličkom hijerarhijom predstavlja analiza procesa kojim je Bosanska biskupija izuzeta ispod nadležnosti Dubrovnika i podvrgnuta ugarskom kaločkom nadbiskupu. Dok je dio historiografije, predvođen Jaroslavom Šidakom, smatrao da se ovaj ključni prijenos vlasti dogodio već tokom misije papinskog legata Jakova Pecorarija tridesetih godina trinaestog stoljeća, Šišić je ponudio opreznije i, pokazat će se, tačnije tumačenje. On je dokazao da je biskupija formalno ostala vezana uz Dubrovnik sve do 1247. godine, kada ju je papa definitivno podvrgao Kaloči.

Ipak, Šišić je pogrešno locirao uzroke ovog procesa. Vjerovao je da je gubitak dubrovačke jurisdikcije bio izravna posljedica širenja heretičkog učenja koje lokalni biskupi nisu mogli suzbiti. Na tom mjestu Šišić upada u metodološku kontradikciju. Iako je na općem planu prepoznavao da su vjerske optužbe često bile tek paravan za ekspanzionističku politiku Arpadovića prema Bosni, on je podatke iz papinskih pisama o dramatičnom širenju hereze uzimao zdravo za gotovo, ne uspijevajući ih u potpunosti integrirati u politički kontekst koji je sam definirao.

Možda najsudbonosniji događaj u historiji srednjovjekovne Bosne, izmještanje biskupskog sjedišta iz Brgula kod Sarajeva u Đakovo, Šišić je u svojim ranim radovima smještao na početak četrnaestog stoljeća. Kasnije je, zahvaljujući otkriću pisma trebinjskog biskupa iz 1252. godine, korigirao svoju hronologiju i taj čin precizno smjestio u sredinu trinaestog stoljeća. Time je prepoznat ključni trenutak u kojem Bosanska biskupija gubi svoj autohtoni karakter i postaje integralni dio ugarskog crkvenog i feudalnog sistema.

Šišić je oštro i precizno uočio dugoročne posljedice ovog egzila. Đakovački biskupi, redom stranci,  Mađari, Italijani ili Nijemci, izgubili su svaki stvarni doticaj i utjecaj u samoj Bosni. Titula bosanskog biskupa postala je tek prazna historijska počast, dok je stvarna briga o preostalim katolicima u zemlji prešla u ruke franjevaca. Upravo je ta distanca, kako primjećuje Šišić, omogućila da se u dvorskoj kancelariji bosanskih banova i kraljeva očuva domaći jezik i pismo, umjesto latinizacije koju bi donijela aktivna i prisutna dijecezanska uprava.

Ako je Šišićev rad na rekonstrukciji sudbine Bosanske biskupije ostao trajno vrijedan i metodološki solidan, njegov susret s Crkvom bosanskom i fenomenom hereze otkriva daleko nesigurnijeg istraživača. Šišić je u potpunosti i nekritički preuzeo teoriju Franje Račkog o isključivo dualističkom, bogumilskom karakteru bosanske crkve. Za njega je učenje popa Bogumila bilo direktno, bez ikakvih posrednika i izmjena, preneseno iz Bugarske u Bosnu, odakle se navodno dalje širilo prema zapadnoj Evropi.

Ovakav pristup bio je uslovljen Šišićevom pripadnošću eruditsko-genetičkoj historiografskoj školi. Za povjesničara koji je prošlost promatrao kao lanac uzroka i posljedica, bosanska hereza je bila previše privlačna karika koja nedostaje u velikom narativu o transferu heretičkih ideja s Istoka na Zapad da bi je doveo u sumnju. Pored toga, jedina stvarna alternativa učenju Račkog u Šišićevo vrijeme bile su teorije koje su pokušavale dokazati isključivo pravoslavni karakter Crkve bosanske, što je u kontekstu tadašnjih nacionalnih i političkih trvenja za njega bilo neprihvatljivo.

Zbog toga Šišić u svojim radovima dosljedno koristi danas odbačene termine poput bogumila i bogumilstva. On ide i korak dalje, pokušavajući termin Bošnjani, koji je u izvorima primarno staleškog i teritorijalnog karaktera, izjednačiti sa samim heretičkim opredjeljenjem. Dogmu bosanskih krstjana rekonstruirao je isključivo na temelju antiheretičkih spisa nastalih u okrilju Rimske kurije. Danas znamo da su ti spisi bili izrazito propagandnog karaktera i da su ih sastavljali autori koji nikada nisu kročili u Bosnu, no Šišić ih je tretirao kao prvorazredne i objektivne izvore. Rezultat su bile pogrešne tvrdnje o tome kako bosanski krstjani nisu štovali križ, kako su u potpunosti odbacivali brak i sve sakramente, te kako su živjeli u stalnom i ekstremnom asketizmu.

Najveći kamen spoticanja za dualističku teoriju, kako u Šišićevo doba tako i danas, bilo je očigledno i dokumentovano materijalno bogatstvo bosanskih krstjana. Kako pomiriti sliku o strogim, asketskim hereticima koji preziru materijalni svijet s historijskim činjenicama koje govore o tome da su visoki dostojanstvenici Crkve bosanske, poput gosta Radina ili gosta Milutina, posjedovali golema bogatstva, trgovali, posredovali u finansijskim transakcijama i bivali sahranjivani pod skupocjenim brokatom?

Šišić je ovaj očigledan paradoks pokušao prevladati teorijom o podjeli imovine. Tvrdio je da je svaki krstjanin bio dužan posjedovati privatni imetak kako bi izbjegao sramotu prosjačenja, dok bi sav višak prihoda navodno predavao u zajedničku crkvenu blagajnu. Ova teorijska konstrukcija, međutim, nije mogla izdržati ozbiljnu kritiku izvora. Testament gosta Radina, u kojem se detaljno raspoređuju stotine dukata i dragocjenosti, jasno svjedoči o ličnom, a ne komunalnom raspolaganju bogatstvom, što se nikako nije uklapalo u rigidne obrasce dualističkog asketizma.

Slične nedosljednosti javljaju se i u Šišićevom opisu uloge krstjana u javnom i političkom životu. Oslanjajući se na stariju literaturu, on je tvrdio da za heretike u javnom životu Bosne nije bilo mjesta, niti u sudnicama niti na bojištima. Nasuprot tome, sačuvane povelje i historijski dokumenti nude potpuno drugačiju sliku. Djed Crkve bosanske i njegovi strojnici uživali su ogroman moralni i pravni autoritet, djelujući redovito kao arbitri u sporovima između vladara i vlastele, te kao garanti najvažnijih državnih ugovora.

Kada je riječ o samom nestanku bosanske države 1463. godine, Šišić je pokazao izrazitu neodlučnost. S jedne strane, u svojim je sintezama olako upotrijebio frazu kako je patarenstvo osnovalo i uništilo bosansku državu, čime je dao legitimitet romantičarskom i naučno neutemeljenom mitu o bogumilskoj izdaji i masovnoj predaji zemlje Osmanlijama. S druge strane, u svojoj briljantnoj monografiji o Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću, ponudio je daleko suptilniju sliku bosanskog plemstva kao ponosnog, individualističkog i pragmatičnog staleža koji se povinovao sili samo kada je morao, a čija je vjerska posebnost bila tek izraz otpora stranim pretenzijama, prvenstveno onim iz Ugarske.

Analiza Šišićevog rada na vjerskim prilikama srednjovjekovne Bosne otkriva nam historiografski mozaik sastavljen od dva vrlo različita dijela. Tamo gdje se oslanjao na svoju primarnu metodološku snagu, analizu dokumenata, hronologiju i institucionalnu povijest, Šišić je ponudio rješenja koja su izdržala probu vremena i ostala temelj savremenih istraživanja o Bosanskoj biskupiji. Tamo gdje je zakoračio na sklizak teren dogmatskih rasprava i historijskih sinteza o hereze, ostao je zarobljenik autoriteta Franje Račkog i ideoloških potreba svog vremena.

Iz današnje perspektive, posebno je zanimljiva pretpostavka da poglavlje o patarenima u njegovoj historiji Arpadovićkog doba zapravo predstavlja nedovršen rad. Budući da je knjiga objavljena posthumno, a da spomenuto poglavlje upadljivo odudara po svom stilu i potpunom odsustvu naučnog aparata od ostatka monografije, vrlo je vjerovatno da Šišić ovim tekstom nije bio zadovoljan. Smrt ga je pretekla u namjeri da ponovo, s više pažnje i novih izvora, prostudira bosansko vjersko pitanje.

Na kraju, Šišićev doprinos ne treba mjeriti samo tačnošću njegovih zaključaka o bosanskim krstjanima. Njegova predavanja i radovi nadahnuli su čitavu jednu novu generaciju istraživača, uključujući i Jaroslava Šidaka, koji će kasnije iz temelja revidirati dotadašnje poglede na Crkvu bosansku. Šišić nas, kroz svoje uspjehe i zablude, podsjeća da je historijska nauka neprekidni dijalog s izvorima, ali i sa sopstvenim vremenom, u kojem svaka generacija iznova mora tražiti odgovor na njegovo staro, a opet tako savremeno pitanje: šta je to prava Bosna?

IZVOR: Dženan Dautović: “Ferdo Šišić i proučavanje vjerskog života srednjovjekovne Bosne”