Po onome što je ostavio iza sebe, a što traje puno duže od svake materijalne vrijednosti, jasno je da je pio na snažnim izvorima muslimanske duhovne i bošnjačke nacionalne kulture, a obrazovanjem i rijetkom načitanošću – u njih je utkivao najplemenitije što je u svijetu našao i prisvojio

Poznavao sam Ediba Muftića samo osam godina, od 1990. do 1998. godine. Bio je među pedesetak zagrebačkih intelektualaca bošnjačkog porijekla koji su se odazvali pismu napisanom u ime inicijativnog odbora za utemeljenje bošnjačkog kulturnog društva Preporod u Zagrebu.

Ediba sam upoznao dočekujući sudionike na prvu pripremnu sjednicu 24. I. 1991., na kojoj smo odlučili utemeljiti kulturno društvo. O toj je sjednici, dan kasnije, pisao riječki Novi list. A kad je održana i Osnivačka skupština 2. svibnja 1991. u zagrebačkom hotelu Interkontinental, na popisu članova Glavnog odbora, među članovima je bilo – pored sedam sveučilišnih profesora, glumaca, novinara, liječnika, znanstvenika – i ime tihog čovjeka Ediba Muftića.

Nakon toga, Glavni je odbor na svojoj redovnoj sjednici prihvatio program časopisa Behar i prvi prijedlog njegova uredništva. U tom je programu za Ediba Muftića bilo dovoljno prostora, posebno kao autora, prevoditelja i savjetnika. U impresumu prvog broja koji se pojavio 21. VII. 1992., uz urednike, Edib je istaknut kao lektor.

Edibov kulturni doprinos

Prvim tekstom u Beharu Edib će donijeti vjerodostojan uvid svoga viđenja Običaja bosanskih muslimana, kako je i nazvao feljton, pisan u avliji, a ne uvidom nemuslimana preko avlijskog zida muslimanske kuće. Ali, i takvi su uvidi, svjedočenja drugih o muslimanima, dragocjeni i dobrodošli, osobito kada su stvarani bez predrasuda i sa empatijom, poput pionirskog, historijskog teksta učitelja i folklorista Antuna Hangija (Petrinja, 7. I. 1866. – Sarajevo, 27. IV. 1909.), s naslovom Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini, objavljenog u Sarajevu 1899. Edib je svoj feljton objavio u tri nastavka, u tri prva broja Behara koji su se pojavili u drugom dijelu g. 1992.

Godine 1993. knjižicu je kao posebno izdanje objelodanila zagrebačka kuća Kaj, a 1996. pojavila se u lijepoj grafičkoj opremi Mesuda Bužimkića, u Kulturnom društvu Bošnjaka Hrvatske Preporod. Pod istim impresumom, g. 1995., u Zagrebu će izaći i druga njegova knjiga Nasrudin Hodža i Bošnjaci. Stotinu i pet anegdota o Nasrudin Hodži.

U Beharu i Behar Journalu Edib je objavio više tekstova od kojih ću spomenuti najbolje u svom žanru, primjerice recenziju neprevedenih knjiga (Knjiga koju treba prevesti, Kasim Amin: Die Befreiung der Frau (Oslobođenje žene). Uvodna studija: dr. Smail Balić. Echter Verlag, Würzburg. Behar, I/1992., br. 2, str. 21), pa njegov briljantni autorski esej (Bosanska kahva, s fotografijom autora, Behar, VI/1997., br. 31, str. 32–33), te književnu kritiku (Pjesme o Starom mostu u Mostaru. Alija Kebo: Mostari i barbari, Kaj – Bosanska riječ, Zagreb – Wuppertal, 1994., Behar, III/1994., br. 14–15, str. 2). A slijedio je prilog o Salihu Aliću, pjesniku zagrebačkih pejzaža (s Okruglog stola: Pjesnik Salih Alić; Behar, VI/1997., br. 32–33, str. 47), prikaz istraživanja Tone Bringa: Biti musliman na bosanski način (Behar, VII/1998., br. 35, str. 7), osvrta i eseja vjerske tematike (Islam, vjera razuma i Objave. Behar, VI/1997., br. 32–33, str. 24–25; Dr. Tarik Muftić: Islam – vjera razuma i Objave, objavljen u Behar Journalu, br. 18, VII–IX. 1997., str. 6), te lijepih i tečnih prijevoda, poglavito s engleskog (Cigar, Norman: Intelektualno opravdanje genocida. Srbijanski orijentalisti i islam. Behar, V/1996., br. 27, str. 9–15; Eschker, Wolfgang: Ljubiti, umrijeti… Heine u Bosni, što ga je preveo s njemačkog i uklopio u Behar, VII/1998., br. 36, str. 24–25). Tu su i prijevodi koji su došli sudbinom životnog kraja: Kabbani, Šeik M. Hisam: Crni kamen: Blagoslov s budućeg svijeta. Behar, VII/1998., br. 35, str. 28 i 32; Nasr, Husein: Stopama Ibrahima Alejhiselama. Behar Journal, br. 21–22, III–V. 1998., str. 12–14.

Posebno radosno iznenađenje Edib mi je priredio donoseći za drugi broj Behara prijevod pripovijesti Guska s njemačkog, zatajivši autora, da vidim zaslužuje li priča prostor u našem časopisu. Pročitao sam je, ozaren svježinom i snagom bosanskog jezika, humorom koji se uzdiže u cinične prozne sfere – podižući moj duh raskošću autorove imaginacije. Pitao sam Ediba: Ko je autor ove antologijske priče? Mirno i tiho: Moj rahmetli babo, Hazim Muftić. Gledao sam ga netremice, zapanjen, otvorenih usta! – Tvoj babo? – Moj babo.

Pružio mi je još jednu karticu, dopola ispisanu na pisaćem stroju: „Humoreska Guska objavljena je prvi put u 8. broju IV. godišta Behara, tačnije 15. VIII. 1903. Zatim i u njemačkom jeziku, u prijevodu tada u Europi poznatog austrijskog humorista potpisanog pseudonimom Roda-Roda, ,Wiener Landwirtschaftliche Zeitung’ u broju 84. od 21. X. 1903. iste godine.”

Iz zapisa Zije Sulejmanpašića

U autobiografskom zapisu Zije Sulejmanpašića ima jedan prizor koji počinje ovako:

„Kada sam s Kajanom ugovarao suradnju, nije uopće bilo govora o plaćanju. Poslije dva-tri broja pitao me: ,Koliko da te platimo?’ Rekao sam: ,Ništa.’ Bilo je za to i valjanih razloga. Taj me posao oko Behara i radovao. On, rahmetli prof. Edib Muftić i ja počeli bismo završavati Behar popodne u kući izvjesnoga Vukmanića, koji je imao tada još veoma skupa računala, skenere i drugi pribor. Njemu bi Kajan ranije dostavio rukopise na papiru; taj je imao neke dame koje su to unosile i onda bi to Edib još jednom čitao, a ja bih onda sjeo pored Vukmanića uz Apple Macintosh, pa bismo stranicu po stranicu prelamali, a završavali bismo oko ponoći, pa i kasnije.

Vukmanić je pobožni adventist, ili, kako ih zovu, subotar. U tom društvu nas trojice ‘fundamentalista’ i njega subotara znalo je uz ozbiljan rad biti veselo: Ibrahim je veoma duhovit, Edib je bio ne samo vrstan poznavalac običaja Bošnjaka (o tome je napisao i knjigu iz koje je Behar objavio izvode), nego i mnogih anegdota i šala. Vukmanića to nije smetalo, naprotiv: on je samo bio protivnik ‘vjerske tolerancije’, zalaže se za ‘vjersku slobodu’. ‘Neću da me neko tolerira, tj. trpi!’ Tako je meni, poslije onoga svakodnevnog ubitačnog tempa u Večernjem listu, rad na Beharu bio donekle i rekreacija.” (Diwan, god. X, br. 23–24, 2007., str. 154–159)

Razgovor na sceni s Edibom Muftićem – Dobri duh „Preporoda”

U nizu programa izvedenih tijekom mjeseca listopada, izdvaja se večer 10. X. 1998. u amfiteatru Islamskog centra, posvećena portretiranju esejista Ediba Muftića, malen, ali prelijep kulturni događaj naslovljen Edib Muftić – Dobri duh „Preporoda”. Moderator večeri, Ibrahim Kajan, prijateljstvom upućen u brojne radne činjenice koje oslikavaju Ediba Muftića kao kolegu u redakciji Behara, sudruga u osnivanju „Preporoda” i u Predsjedništvu Društva, najposlije kao inicijatora objavljivanja knjiga Običaji Bošnjaka i Nasrudin Hodža i Bošnjaci (…) Posebni dio večeri bio je govor dr. Muhameda Ždralovića o čovjeku iz naslova – Edibu Muftiću.

Dr. Ždralović je izlio cijelu svoju dušu opisujući pritajene, a tako jasne i vidljive vrijednosti Edibove. Bez njegova priloga večer bi bila krnja i nedovršena. A sâm Edib, pomalo umoran, zahvalivši se prije svega „vama, koji ste prvi put došli na jednu ovakvu večer, isključivo zbog mene”, govoreći tiho i razgovijetno o putanji svoga života, obitelji iz koje je iznikao, o školovanju, o rodnom Žepču, o svojoj Bosni iz koje jest otišao, ali koju nikad nije napustio, nudio je svima svoj dojmljivi životni primjer, kako biti vrlo vrijedan, a ostati skroman, gotovo do nevidljivosti! (Postoji i pisani trag u Behar Journalu, br. 25–26, 1998., na str. 6.)

Sa Enesom Kiševićem, u posjetu oboljelom prijatelju

Nije prošlo ni nekoliko dana od te večeri – Edibova mi je supruga, gospođa Hilda, javila da je Edib na Rebru i da dijagnoza nije nimalo ohrabrujuća. U prvu posjetu svom prijatelju otišao sam zajedno s pjesnikom Enesom Kiševićem. Od prodavača voća u blizini bolnice Enes je kupio veliku jabuku i nosio ju je držeći na dlanu cijelo vrijeme, sve do kreveta Edibovog.

Kad nas je Edib ugledao, lice mu je bljesnulo velikim, širokim osmjehom! Enes mu je pružao jabuku, a obje Edibove ruke su je obgrlile, nježno, kao da dlanovima grle dječju glavicu. A Edibova je glava bila obrijana. Po njoj sam vidio vjerovatno jutrošnje kirurgove flomasterom povučene tragove za pripremanu operaciju, ali do nje, zbog vrlo slabog Edibovog općeg stanja, nije došlo… Prijatelja ću pamtiti po tom posljednjem susretu i po sretnom osmjehu koji nikako nije skidao s lica. Gledao nas je ozaren. Enesa, pa mene, pa jabuku.

Uvodnik u Behar, oproštaj: Dobri duh naše kuće

Džennaza Edibu Muftiću u srijedu, 23. XII. 1998.

Kad odlazi čovjek, kad se preseljava iz nestalnog svijeta u onaj koji je bolji, glavno je pitanje – što je pridodavao svijetu u kojem je živio i po čemu će ga se sjećati u vremenima koja dolaze. Bog nas je stvorio različitim da bismo svijet ispunili različitostima: Edibu Muftiću odredio je sudbinu koju – u svijetu galamdžija i hasija – ponekad teško uočavamo, a još teže podržavamo i uzdižemo iznad drugih. Zapisano mu je da za života proizvodi duh dobrote, neuhvatljivi i neopisivi duh koji ugrađuje svježinu i ljepotu postojanja, koji daruje osmjehe i tihu blagost – sve ono što je prispodobivo najrjeđem na svijetu – osjećanju prijateljstva s ljudima, s konkretnim pojedincima i sa svijetom.

Volio je Hrvatsku i izabrao ju je da u njoj proživi veći dio svoga života. U njoj je proveo najljepše dane studijske mladosti i najumnije godine svoje profesure, ali je, svakako, iznad svega volio svoju Bosnu rođenu, svoje Žepče iz kojeg se otisnuo u svijet – svoj zavičaj koji se nosi bilo kamo da se ode i koji se brani od svakoga ko ga napada.

Po onome što je ostavio iza sebe, a što traje puno duže od svake materijalne vrijednosti, jasno je da je pio na snažnim izvorima muslimanske duhovne i bošnjačke nacionalne kulture, a obrazovanjem i rijetkom načitanošću – u njih je utkivao najplemenitije što je u svijetu našao i prisvojio, pa bile to i takve – na prvi pogled – duhovne i kulturne paradoksalne različitosti poput svjetskih čudesnih figura jednog Nasrudina Hodže i jednog Williama Blakea.

Zbog toga je svakim svojim gestom svjedočio načelo da se ne izdvajamo iz svijeta, ali da ostanemo svoji, ma kako to ponekad bilo, pod pritiscima totalitarnih, neljudskih ideologija, „nepopularno” i teško sve do ugroženosti.

Posljednjih osam godina svakim je svojim gestom pribivao snažnim sudioništvom u osnivanju, podizanju i razvoju kulturnog društva Muslimana (Bošnjaka) Preporod, a posebno časopisa Behar, koji bez njegova truda ne bi bio ono što jest: najbolji i najpoznatiji časopis našeg naroda.

U najtežim godinama naše suvremenosti objavio je dvije male, ali značajne knjige: Običaji Bošnjaka i Nasrudin Hodža i Bošnjaci. Njegovi kritički zapisi, eseji i prijevodi, rasuti po časopisima, čekaju svog priređivača. S nevjerovatnom je strpljivošću, ostavljajući po strani svoj talenat, potrošio godine i godine uljepšavajući tekstove drugih autora, čineći ih boljim, jasnijim – dakle mudrijim. Sada možemo reći da nije bio tek „dobri duh Preporoda”, kako se imenovala posljednja njegova večer s publikom prije nepuna dva mjeseca, nego istinski dobri duh živog svijeta koji nam je Tvorac odredio i koji smo s njim dijelili. (Behar, br. 39, XI–XII, 1998., str. 3)

Enciklopedijska natuknica

Muftić, Edib, publicist (Žepče, BiH, 13. VIII. 1923. – Zagreb, 20. XII. 1998.). Realnu gimnaziju pohađao u Sarajevu i Tuzli, a diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1952. Nakon studija radio je kao profesor njemačkog i engleskog jezika u Bosanskom Novom, te kao direktor ekonomske škole u Doboju. 1957–62. bio šef Biroa za štampu Tvornice sode Lukavac, a 1963–70. rukovoditelj Centra za dokumentaciju u Institutu za rudarska i kemijsko-tehnološka istraživanja u Tuzli te istodobno na Tehnološkom fakultetu predavao engleski jezik. Godine 1970. radio kao rukovoditelj stručne izdavačke djelatnosti u sarajevskoj tvrtki Energoinvest. Iste se godine preselio u Zagreb, gdje je bio rukovoditelj Centra za dokumentaciju tvornice Jedinstvo. Potom je kratko radio u Centru za prometnu kulturu, a od polovice 1970-ih do umirovljenja 1984. urednik je izdanja Instituta za sigurnost i zaštitu na radu. Bio je aktivan i u Islamskoj zajednici, a osobito u razdoblju utemeljenja i razvoja Kulturnog društva Bošnjaka Hrvatske Preporod (1991) i njegova časopisa Behar (1992), u kojem je objavio mnoge članke i kritičke osvrte. (…) (Islamski enciklopedijski almanah, Zagreb, 2019., str. 275)