Dječak je sazrio, a izvor je provrio. Dječak je sazreo, a izvor je provreo
Glagol zreti semantički je jako potentan, pa čak i u domeni izvedenih oblika koji se ne čine značenjski povezivim. No, ovdje sada neće biti riječi o tim tajnim i pod plaštevima vremena naboranim pokrovima oblika i značenja. Ovog puta bit će govora samo o formi oblika glagolskog pridjeva radnog muškog roda jednine, tako da ovaj oblik glagolskog pridjeva glasi zreo, ili je pak riječ o obliku zrio. Kako su dobijeni ovi oblici, i šta kaže lingvistika o tome?
U korijenu ove lekseme nalazi se glas jat (ě) čija alternacija zavisi od toga u kakvu se fonetskom okruženju i morfološkom ruhu nalazi. Iz toga proizlazi da je stariji oblik infinitiva glasio zrěti i iz kojega su, dodavanjem odgovarajućeg nastavaka, u ovom slučaju za oznaku glagolskog pridjeva, dobijeni odgovarajući oblici: zrě-ti: zrě-lъ > zrěl > zreo / zrio. Tako će norma uglavnom propisivati oblik s ekavskom zamjenom jata, a u narodnim govorima u kojima je dvosložna zamjena jata u slobodnoj poziciji zakonomjerna, javljat će se i ekavska i ikavska zamjena. Inače, valja istaći da se navedeni oblici alterniraju samo u ijekavskoj bazi, dok će u ekavskoj zakonomjerno biti zreo a u ikavskoj zakonomjerno zrio.
No, to i jeste razlog da se u ijekavskoj praksi odnosno govorima u kojima jat u slobodnoj poziciji ima ijekavsku ili jekavsku zamjenu, u primjeru navedenog tipa, javlja navedena alternacija s ekavskom ili ikavskom zamjenom. I šta je zapravo posrijedi? U navedenim kategorijama javlja se preplitanje dviju zakonomjernosti: jedna koja nalaže da se jat u sekvenci K + r + ě, gdje je jat kratak, javlja ekavska zamjena: zreo, i druga, koja traži da se u sekvenci ě + o formira ikavski refleks: zrio. Sudar, metaforički kazano, navedenih zakonomjernosti uvjetuje navedena kolebanja, zbog čega je pred normom zadatak da ustanovi koji je oblik preči: zreo ili zrio.
U većem broju izvora za normu, navodi se da je zreo “standardnije” od oblika zrio. I zaista, proizlazi da je ekavska zamjena primarna, prva (zreo), s obzirom na ishodišni oblik. Međutim, kada je došlo do prelaska tzv. finalnog -l u -o, stvoreni su uvjeti da se jat preobrati u vokal i (zrio). I tako je dobijena dualnost oblika. Moglo bi se zaključiti da je ekavska zamjena primarna, ali je da je potpuno zaokruženje procesa dovršeno s ikavskom zamjenom.
Ne ulazeći u pitanje šta bi trebalo dati kao prednost u normi, valja istaći da se ikavska zamjena jata u ovom obliku ne treba odbacivati ili pak smatrati dijalekatski markiranom, jer normiranje ili standardizacija, u našem slučaju, zna zavarati te nema nikakva razloga ne vjerovati i da oblik zrio može imati upotrebnu potentnost, makar ona i ne bila standardna.
Što se tiče navedenog slučaja s glagolom zreti, on je identičan situaciji s glagolom vreti, kod kojeg, također, vrijede iste zakonomjernosti kao kod glagola zreti, pa je u upotrebi i vreo i vrio, s tim da se u praksi vjerovatno češće javlja oblik s ekavskom zamjenom, ali ni ikavski ne treba olahko odbaciti. Tu, dakako, spadaju i drugi izvedeni oblici s prefiksalnom tvorbom, i u jednom i u drugom glagolu.
Dječak je sazrio, a izvor je provrio. Dječak je sazreo, a izvor je provreo.
