Prošli, 11. broj časopisa “Bosna”, u cijelosti je bio posvećen izložbi „Sufijski put ljubavi“ Mersada Berbera, koju su od 2. do 19. juna u zagrebačkom Francuskom paviljonu priredili Nacionalna koordinacija Bošnjaka u Republici Hrvatskoj i Fondacija Mersad Berber – prema riječima rukovodstva Studentskog centra u Zagrebu, najposjećeniju izložbu u historiji toga prostora. Zato umjesto prikaza, donosimo zapise njezina kustosa s margina postava

Nisam očekivao da će izložba posljednjeg ciklusa Mersada Berbera postati svojevrsna tampon zona sinkretističkih new age praksi na relaciji Istok-Zapad. Jedni su pred dervišima šutjeli kao pred crkvenim ikonama. Drugi su prvi put u životu čuli riječ tekija i ostajali još dugo nakon razgledavanja da razgovaramo o sufizmu, Bosni, Rumiju i Berberu. Neki su mi poslije priznali da nikada prije nisu pomislili da islamska duhovnost može biti tako zaljubljenički blaga, tako otvoreno i tako jednostavno ljudski primamljiva.

Pomislio sam kako bi u Sarajevu ista izložba vjerojatno izazvala sasvim drugačija pitanja. Ondje bi se raspravljalo o tarikatu, šerijatu, bid'atu, ispravnosti ili neispravnosti tradicije. U Zagrebu gotovo niko nije pitao ništa od toga. Ovdje je sve bilo novo, egzotično i tajanstveno. Ljepota je prethodila svakoj teologiji.

A onda je počeo teatar. Jednoga jutra pojavila se gospođa koja mi se predstavila kao Afrodita Gaia, vrhovna svećenica Udruge duhovnih feministkinja. Sasvim ozbiljno objasnila mi je kako je u prošlom životu bila Srpkinja, a još prije toga ilirska božica Anzotika, a sada je u preobrazbi u sufi šejhovicu. Oko nje je pristigla skupina žena koje su izrijekom oslobođene nacionalnih identiteta, karmičkih dugova i većine zemaljskih ograničenja.

Objasnile su mi da Berberovi derviši zapravo predstavljaju drevne šamanske obrede, da se ispod Visokog u Bosni sijeku energetske linije planeta i da je naša majčica Bosna zbog toga prirodni pupak svijeta. Piramide, vibracije, kozmički tokovi, drevna mudrost, izgubljene civilizacije – sve je to, prema njihovu uvjerenju, bilo sasvim očito na Berberovim crtežima.

Ubrzo je pristigao i gospodin iz Ljubljane. Dugih pletenica, u bijeloj halji, kao Isus s crkvenih slika koji je zalutao u rastafarijanski frizerski salon. Iz vunene torbe izvadio je mirišljave štapiće, zapalio ih i krenuo kružno „obožavati“ derviše.

Upitao sam ga šta radi. „Pudžu“, odgovorio je, „posvećujem derviški hram“. Objasnio sam mu da je ovo muzejski prostor, ali on mi se sažaljivo nasmiješio i dobacio da sam formalist. Zatim su počeli pristizati i njegovi sljedbenici. Na ćilimima izložbe radili su yogu, pozdravljali sunce, disali čistu pranu, meditirali. Jedna gospođica zahvalila je na gostoprimstvu i dodala da već dugo nije osjetila tako snažno otvaranje kozmičkog brahmanskog portala. I šta ću – dopustio sam im da završe, pod uvjetom da ne diraju muzejske eksponate. Shvatio sam da su i oni, na svoj način, tražeći mir i ašk, uživali u Berberovoj umjetnosti.

Bosanski derviši su se pet stoljeća branili od optužbi da su heretici, novotari, otpadnici, previše slobodni ili premalo pravovjerni, a sada ih, evo, neko doživljava kao hinduističke jogije. No šta sam više razgovarao s takvim posjetiocima, to sam manje osjećao potrebu da ih ismijavam. Nisu došli iz zlobe, nisu došli prisvajati tuđe – došli su gladni svetoga. Ti ljudi su jednostavno osjetili da pred njima postoji nešto šta govori o ljubavi, pa su krenuli u potragu.

Uostalom, tzv. sukob civilizacija nikada nije bio problem našega vremena. Civilizacije se mnogo lakše razumiju nego njihove vlastite dekadencije. Zapad ne pati od viška racionalnosti nego od gladi za živom ljubavlju svetoga. Istok ne pati od viška svetoga već od zaborava koliko je njegovo vlastito duhovno blago veliko. I nije Bosna mjesto između Istoka i Zapada na kojem moramo konačno izabrati stranu. Ona je spojnica, šav je. Mjesto gdje se dva platna sašiju u jednu odjeću, a šav je ujedno najjači dio.

Osjetio sam to čišće nego šta bi ijedna teorija dokazala: istinski dijalog stvara se tek prožimanjem i suprotstavljanjem. Paradoks onda nije defekt koji treba dekonstruirati do nestanka – on je uvjet posjedovanja glasa uopće. Čisti istočni glas za mene ne postoji, suvereni zapadni kritičar je kostim. Postoji tek ono treće: onaj koji zna da je oboje, i koji uprkos tome pjeva. Tako je moja kustoska uloga prvotno krenula locirati tuđa neznanja, a na koncu je locirala sebe u sebi. I to kao kretnju u konkretnom prostoru i vremenu. U spojnici, u šavu. U prožimanju. U zategnutosti koju glas Louisa Armstronga naziva divnom. „What a Wonderful World“ nije naivna pjesma. Pjeva zelena stabla i crvene ruže glasom koji je sahranjivao prijatelje, koji je pjevao usred rata i rasnih nemira, koji poznaje pogrebnu koračnicu i tugu na rubu grada. Čudo nije neznanje o tami, čudo je tama iznesena i natpjevana. Ljepota je zarađena time šta se nosi oboje.

A između njih luta savremeni čovjek, sastavljen od fragmenata, koji iskreno traži Boga, ali katkad najprije pronađe trgovinu s piramidalnim kristalima. Možda je upravo zato Berber bio toliko važan. Njegovi derviši nisu nudili ni ideologiju, ni terapiju, ni obećanje energije koja otvara astralne portale.

Ipak, trebalo je objasniti da tekija nije hram, da zikr nije vikend-meditacija s yoga retreata, da šejh nije guru, da ljubav nije energetski tok po eteru, nego konkretan odnos prema svemu stvorenome. I svaki put kada bih to izgovorio, shvatio bih da ni meni te riječi više nisu sasvim dovoljne. Da sam griješan, da pričam ono šta ponekad i sam ne živim. Ko sam ja da bilo koga osuđujem? Možda je zato Berber posljednje dvije godine života sve manje govorio, a sve više crtao derviše. Mersad Berber je, čini mi se, u čovjeku koji traži Boga vidio sebe u sebi, u potrazi, kao da je osjetio neminovnost kraja.