Kome pripada Bosna? Može li se zatvoriti u vlasnički list, podijeliti među onima koji je žele prisvojiti? Oni koji su je pokušali vezati, ostali su praznih ruku. Ali šta ako Bosna nije samo zemlja? Ako lebdi, kako je posjedovati? Ako ne može nestati, šta će biti s onima koji su je pokušali raskomadati? Republika srpska nije od lebdenja. Nije od visine. Iznikla je iz zemlje natopljene krvlju. Ali šta se događa kada pravda pokuca? Može li se zemlja preseliti u Srbiju? Može li se upakovati i odvesti, kao ormar, kao stvar? Bosna ostaje. Pitanje traje.

Bosna i Hercegovina postoji kao država. To je ono što se podrazumijeva, što stoji u kartama, zakonima, ustavima; zapisano u memorandumima političara, ponavljano u beskrajnim saopćenjima ambasadora, provučeno kroz dogovore iza zatvorenih vrata, kao birokratska činjenica koju se priznaje. Ali rijetko ko razumije – jer Bosna je zemlja, tvrda pod noktima ruke koja je steže u proljetne busene.

I borba za nju nije borba samo za pečate. Nego za grumen. Za kamen. Za rijeku. Za planinu. Za humke. Za uzvišenja zemlje nad tijelima. Sve je stvar zemlje, jer šta je drugo rat nego pokušaj da se zemlja otme, raskomada, prevrne bagerima i zakopa u laži?

Ali Bosna nije samo zemlja. To je ono što se najteže shvati. Neuhvatljiva misao, koja klizi kao voda kroz prste. Ko god je pokušao nositi Bosnu na leđima, slomio se. U vlastitoj gordosti, u iluziji da se ona može držati, podnijeti, zadržati.

Šta sam ja sve dao za Bosnu? Nema računa u borbi za Bosnu. Računica postoji samo za one koji od nje kradu. I završavaju na stupu srama. Gotovo bez izuzetka.

Ovih dana svi traže odgovore. Utjehu. Objašnjenje. Pravičnost. Kraj nesanice. Neki bi se borili. Neki pregovarali. Neki su već digli ruke. Predugo traje iscrpljujuća potraga za konačnim rješenjem. Tražite. Ali znajte – Bosnu ne možete ponijeti. Ne možete je staviti na pleća. Ona lebdi. Kao leteći ćilim, kao nešto što nije od ovog svijeta, ali nije ni izvan njega. Ona lebdi iznad svih koji bi je prizemljili, uzeli, podijelili.

Orijentalna je to slika, pa šta? Bosna se ne može misliti bez onog što neke bode u oči. Svako ko misli Bosnu, kad-tad, zabode pogled u kakvu džamiju. Smeta mu ezan? Ubode ga munara u oko. Rušio bi je, ali što je više ruši, to dublje ulazi u meso. Postaje trn, postaje svjedok.

I tu, u sjeni lebdenja, šulja se noćna mora jedne zagonetke. Ako lebdi, kome pripada? Ako nije vezana, kako se može posjedovati?

Republika srpska nije pravno ništavna. To je kvaka, i ona je smještena u Dayton, u redove i fusnote, u pragmatizam onih koji nisu imali vremena za pravdu, nego su htjeli mir. Rođena je 9. januara 1992. činom secesije, a potvrđena u Daytonu kao politička realnost, ali realnost koja se oslanja na pravnu akrobatiku, na prešutno priznanje nečega što nije imalo temelja osim u sili. Kao što ni njen nestanak ne bi bio stvar pravnog ništavila, nego čin iste one sile koja ju je stvorila. Nepravda se ne ispravlja paragrafski, nego historijski.

I opet se vraćamo na zemlju.

Republika srpska nije od lebdenja. Nije od visine. Od prazne je priče. Od lažnog mita. Nema srpske politike – ni vlasti ni opozicije – da nije opsjednuta nečim što ne postoji. Nebeskosti naroda, entitetom koji nije i ne može biti samo njihov, prošlosti koja se nikad nije dogodila.

Ona je uzemljena, ali ne od zemlje orane plugom, ne od zemlje zalivene znojem, nego od zemlje prekopane buldožerima. Od zemlje koja je skrivala jame, koja je šutjela pod mrtvima. Njeni temelji nisu od stijene, nisu od zemlje. Od kostiju su. Od lobanja i rebara, od naslaganih slojeva smrti. A kosti ne lebde. Kosti ne nose snove. Kosti su teške, pritiskaju, mrve lažne mitove.

A kad pravda pokuca, šta će biti s tom zemljom od kostiju šehida? Hoće li nestati u prahu? Hoće li progutati svoje graditelje? Može li se ona preseliti? Može li se natovariti na kamione, prenijeti u Srbiju, kao da je stvar? Kao da nije skamenjena sasušenom krvlju?

Može li se upakovati? Stisnuti u sanduke, odvesti kao da je sofa, ormar, stara uspomena? To nisu sanduci. To su tabuti mrtvih. U njima leže oni što su za nju ginuli, oni koji su je krvlju pisali. Ko misli da se s tim može igrati, ne poznaje Bošnjake. Niti je shvatio historiju. Opasno ih je podcijeniti.

I opet – kome pripada Bosna? Kome pripada nešto što se ne može vezati, ukrotiti, zatvoriti u vlasnički list? Bosna lebdi. Ne može se uzeti, ne može se zatvoriti u entitete i granice, jer je uvijek iznad toga – kao san, kao sudbina, kao iskušenje. Oni koji su je pokušali i podjeliti završili su sa šakama punim zraka. Praznih ruku i još praznijih srca na koje je udaren žig počinioca genocida.

Jer Bosna je više od zemlje, više od granica, više od paragrafa. Više i od same ideje o vlasništvu.

Ona lebdi jer se ne može uzeti. A ipak, svaki njen pedalj je svet, jer su u njega upisani oni koji su je voljeli do one granice gdje ljubav postaje dobrovoljni odlazak u smrt.

Šehidski rastanak se i dalje pjeva. Sa smiješkom na licu. Jer smrt nije kraj kada je Bosna u pitanju. I koliko smo vidjeli, ima ih još. Bezbroj nasmijanih Bošnjaka. Dovoljno da ne dopuste da se historija ponovi. Ali ni da se zaboravi.

Srpska politika iz Beograda urla o ratobornosti Sarajeva. Urla, jer ne zna za šutnju. Šutnju pokajanja. Šutnju katarze. Ali nije to. Samo Bošnjaci pospremaju ormare. Peglaju stare uniforme. Ćute. Ne govore puno.

Ne postoji naredba. Ne postoji zborno mjesto. Samo gravitacija letećeg ćilima – nevidljiva, ali neumoljiva. Uvijek prisutna. Uvijek čeka svoj trenutak.

Ali mi ne zazivamo rat. Ne prijetimo. Gluho bilo. Postavljamo samo jedno pitanje – gdje je granica između prava i uzurpacije?

Svaki od tri naroda ima pravo na Bosnu, ali niko nema pravo da je dijeli. Svako može biti njen dio, ali niko je ne može smatrati plijenom. Ako ovako razmišljamo, nadilazimo svako isključivanje – jer problem nikada nije bio u postojanju drugih, već u njihovim pokušajima da razbiju ono što ih je moglo uključiti.

I to je njena tajna. Tajna koju ne razumiju ni oni koji je žele podijeliti, ni oni koji je žele posjedovati. Tajna zbog koje je nemoguće reći da je iko ima, a još manje da je iko može uzeti.