Ti klinci, moji klinci, generacija koja navodno ne čita, koja navodno ne misli, koja navodno živi u oblaku digitalnih gluposti, ta generacija je izumila preciznu taksonomiju ljudskog propadanja. Boomer, Unc, Unc Ahh, NPC – sve što se ne može svesti na rječnik, jer je svojevrsni filozofski sustav novoga doba

Otkrio sam da sam Unc jedne obične srijede, između kahve i latentnog bola od diskus hernije, dok sam na kauču listao bilješke za neki projekat koji me odavno ganja kao neisplaćena rata kredita. Moj sin je ušao u sobu i s mješavinom sažaljenja i profesionalnog interesa slikao me mobitelom pa izašao bez riječi. Nastavio sam čitati. Nisam ni trznuo. Čovjek koji je preživio dvoje djece i dvije države u tranziciji i koji ima najmanje dva paralelna bošnjačka kozmosa za vratom nema razvijen refleks za Snapchat treptanje okicama. To je za mlade. Ja, polahko ali sigurno, prelazim u fazu hibernacije.

Tek navečer, kad sam osjetio komešanje u dječjoj sobi i čuo vriskavi, histerični smijeh koji se u našoj kući čuje samo kad se odigra nešto nakon čega roditelj mora čistiti nered, ušao sam i pitao o čemu se radi. 

„Ništa, babo“, odgovorili su dok su im se obrazi punili eksplozivnim zrakom neke djetinje šege. 

Ništa je najsadržajnija riječ u rječničkoj bazi mojih klinaca. U njoj stanuje čitav jedan paralelni svijet koji ne razumijem, kao što moj dedo nije razumio zašto slušam Nicka Cavea, a ja nisam razumio zašto traži apsolutnu tišinu dok on svaki dan u 19:30 sati pobožno gleda Dnevnik kao da očekuje silazak Mehdija.

Ali djeca su jako loši zavjernici. Ostave vidljive tragove, samo treba znati čitati. Dakle, na Android ekranu je bila moja fotografija. Ja, na kauču, s naočalama na vrhu glave, u trenirci, s tupim izrazom lica na kojem je dvojba – da li da ustanem ili da jednostavno nastavim preživljavati. Ispod je pisalo: „Unc in his natural habitat.“

Šta je Unc? Neka buba, neki žohar, tako mi je zvučalo na prvu. To sam, dakle, ja. Unc. Od „uncle“. Ne ujak u doslovnom smislu, neka šira kategorija bića. Pojam. Životna forma. Unc je, objasniše mi djeca, malo bolji od Boomera. Boomer je gotov slučaj, fosilno gorivo, čovjek koji je zastario i tijelom i mozgom i dušom i mišljenjem, naprosto svime. Boomer ne razumije ništa i, što je još gore, ne pokušava razumjeti. Unc barem pokušava, ali mu ne ide. Unc je simpatičan i komičan u svojem potonuću prema grobnom mjestu. Boomer je odvratan i štetan u svojoj sigurnosti, u svojoj nepopravljivoj okoštalosti i anahronizmu. Razlika je u tome što Boomera ismijavaš iza leđa, a Unca tu pred nosom, jer on neće ni shvatiti.

Zahvalio sam im na objašnjenju. Ponudio sam se da budem bolji Unc. Na primjer Unc ProMax. Rekli su da to ne funkcionira tako i da njihova majka, a gospodarica moga srca, ima tu titulu. Ne možeš unaprijediti svoj status. Unc si ili nisi. To si što si. Kao krvna grupa.

A onda su me uveli još dublje u svoje leksičke riznice. Ispod Unca, rekoše, postoji „Unc Ahh“. Naglasak na drugom dijelu. „Ahh“ je prerađena verzija engleske riječi „Ass“ za stražnjicu, ali prerađena da prevari algoritam, jer on je novi bog, novi cenzor, novi muhtesib digitalnog carstva. Kao što je „pussy“ postala „Puh“, ali ne Medvjedić Puh, ne Milneov Winnie Puh, nego Puh kao tajni prolaz ispod cenzorskog zida. Djeca su, shvatio sam, naučila ono što su kroz historiju učili svi potlačeni narodi: šifrirati govor, sakriti značenje, preživjeti pod okupacijom algoritma. Mi smo nekad svijet promišljali ezopovski, oni govore algoritmovski. 

I kad sam pomislio da sam dotakao dno, da sam stigao do posljednjeg nivoa te ljestvice, otvorili su još jedno dno. „Digitalac.“ Ili, još preciznije: „NPC.“ „Non Player Character.“ Pojam s PlayStationa. Lik koji postoji u igrici, ali njime ne upravlja niko. Hoda po zadanim rutama, ponavlja iste rečenice, nema vlastitu volju i ulogu, jednostavno statira bez smisla. Pozadinska dekoracija. Nepostojeća ličnost. Na njemu se vježba gađanje. Možeš ga tući, ne uzvraća.

I to je za mene bila neka vrsta otkrivenja. Ti klinci, moji klinci, generacija koja navodno ne čita, koja navodno ne misli, koja navodno živi u oblaku digitalnih gluposti, ta generacija je izumila preciznu taksonomiju ljudskog propadanja. Boomer, Unc, Unc Ahh, NPC – sve što se ne može svesti na rječnik, jer je svojevrsni filozofski sustav novoga doba. To je Kierkegaard za TikTok. To je Heidegger u trapericama. To je egzistencijalizam brzopoteznog Instagram statusa. NPC – pomislite samo. Nepostojeća ličnost. Čovjek koji nije stvaran. I takvih je, kažu djeca, najviše. Većina ljudi su NPC-jevi. Hodaju, rade, pričaju, ali ne upravljaju svojom pričom. Oni su tu da popune prostor. Kao što u Sarajevu imaju ulice u koje niko ne zalazi, ali moraju postojati da bi grad imao oblik.

U nastavku ove spoznajne nadogradnje sjedim na kauču i osjećam da u mojoj lobanji nešto kuca, neka ptica možda, neka posljednja ptica koja se nije predala, ali u dnevnom boravku, djeca su slikala moje rasulo i slala ga prijateljima kao dokumentarni materijal. Vidi Unca kako pije kafu. Pogledaj šta radi Unc navečer. Unc je pogubljen. A onda dobivaju i uzvratne materijale. Njihovi prijatelji šalju fotografije svojih roditelja. Nečiji otac je zaspao pred televizorom s čipsom na grudima. Nečija majka razgovara sama sa sobom u kuhinji. Nečiji stari čita novine koje je već pročitao. Razmjenjuju nas kao sličice. Mi smo im „Panini“ album. Kolekcija propadanja. Izložba neumitnosti.

I umiru od smijeha. Genijalci.

Jer to jest smiješno. Objektivno, kozmički, dubinski smiješno. Naši životi, naše navike, naše brige i naše bolest, naše jutarnje kahve i večernje šetnje, sve je to sada sadržaj. „Content.“ Nismo više ljudi, mi smo „content“. Pjesnici su u poeziji tražili semantičku toplinu svakodnevlja, zajednički vrt, miroljubivu oazu skromne sreće. U kamenu su tražili obrise lica. A moja djeca traže u meni obris NPC-ja. Ponekad, u potrazi za odgovorima, špijuniram sina dok sa svojom simpatijom razmjenuje autoportrete. U opisu fotografija nešto je što jedva liči na jezik – poluriječi, skraćenice, emoji koji zamjenjuje rečenicu. Rade grimase, isplaze jezike, izobliče lica, kao da se brane od vlastite ljepote. Ali ponekad se zateknu nespremni, ne poziraju, obični su, i na tim fotografijama su najljepši jer ne znaju da su snimljeni ili im je svejedno, što je isto. I dok to gledam, ne osjećam ništa romantično, ništa dirljivo, to je gola misao da ovaj svijet je sada njihov. Nije moj. Njihov je. Njima nastanjiv, njima razumljiv, njima topao. Meni beskrajno dosadan, da budem iskren, i beskrajno stran, prazan kao soba iz koje su iznijeli namještaj. Sve se promijenilo i mora tako biti jer da se nije promijenilo, onda bi nešto bilo ozbiljno pogrešno. I to je kretnja. To je jedina prava kretnja, da neko dođe i nastani ono što si ti ispraznio odlaskom u srednje godine, u bolest tijela, u bilješke, u nostalgiju. Mi smo bili sebični jer smo mislili da je svijet naš i da će ostati naš, da će naše pjesme biti posljednje pjesme, naši filmovi posljednji filmovi, naša ljubav jedina prava ljubav. A djeca su došla i bez pitanja preuredila sve. Stavila su svoj namještaj u naše sobe. Ništa na ovom svijetu nije naše. Ni jezik. Ni sobe. Ni djeca.

Zapitao sam se na koncu, dok sam gledao tu fotografiju sebe na Android ekranu, tog stranog čovjeka u trenirci, s naočalama na čelu, s glupavim izrazom lica, je li biti Unc neki poraz? Ili je to samo novo ime za ono što smo oduvijek znali, da starimo, da nas tijela izdaju, da nam pamćenje kašlja kao stari motor, da nas djeca gledaju s istom onom mješavinom ljubavi i nevjerice s kojom smo mi gledali svoje roditelje kad su pričali o ratu, o mladosti, o nekim vremenima koja su navodno bila bolja.

Nikada više neću biti mlad. To sam već jednom zapisao, ali sada sam se osvjedočio, dobio sam Unc certifikat, to je činjenica na koju se ne možeš žaliti nikome. No, ne zna ova klinčadija ono što Unc zna – ne moraš biti mlad da bi bio živ. Moraš samo biti dovoljno smiješan da te djeca fotografiraju. Dovoljno sijed i naboran da te zavole kao krošnju starog kestena u dvorištu.

Jer Unc zna da ga ne ismijavaju iz zlobe. Oni ismijavaju iz ljubavi. Iz čudne, neizgovorene, generacijske ljubavi koja se ne zna izraziti drugačije nego slikanjem oca u kućnom ogrtaču i slanjem te slike u grupni chat s natpisom: „Unc Ahh u svom prirodnom staništu. Ne hraniti. Ne dirati.“

I ja sam ih počeo iskreno žaliti jer sam pomislio da oni nemaju poeziju. Nemaju tamu u kojoj duša postaje ranjena ptica. Nemaju osjećaj da je svijet sjenka u sjenovitom predjelu oslikanom čajem. Ali imaju nešto drugo. Imaju nas. Imaju naše rasulo kao građu za svoju komediju. Imaju naše tijelo koje stari, naš um koji zastajkuje, naše navike koje se ponavljaju kao NPC-jeve rutine i od toga prave svoj smijeh, svoju vezu, svoje prepoznavanje. Mi smo im bili knjiga. Oni su nas čitali čitavog života promatrali, učili naše navike napamet. Znaju kako sjedimo, kako dižemo obrvu kad ne razumijemo, kako uzdahnemo kad nas bole leđa. Znaju naše rituale bolje nego što ih sami znamo. I sve su to pretvorili u materijal. U svoju formu. U svoj jezik.

A ja, koji sam čitav život pisao kolumne o njima, o njihovim prvim riječima, prvim koracima, prvim pametnim i glupim pitanjima, ja sam odjednom shvatio da sam i sam u nečijoj kolumni. Da me neko piše. Da me neko dokumentira. Da moj život, moje večeri i moja jutra, moje hernije i moje bilješke, moji kaputi i moje kahve – sve to postaje nečija priča. Samo što oni svoju priču ne zapisuju na papir. Oni je šalju u grupni chat. Fotografija i potpis: „Unc pije kafu (opet).“ I dvadeset pubertetlija na sedam sekundi umre od smijeha. Dvadeset NPC-jeva koji misle da su „Main Charactersi“, a to je, priznajem, sasvim lijepa iluzija. 

E, da. Nikada više neću biti mlad, ali izgleda, mogu biti Unc.

I to je, u neku ruku, sasvim dovoljan razlog da ne otkažem podstanarstvo tijelu. Još malo i gotovo.