Dok bh. industrija izdiše, a narod s grabljama u rukama sam brani domove od vatrenih stihija, vladajuća elita nesmetano prazni javne kase, naplaćuje otpremnine za jednodnevne penzije i estradizira ljudsku nesreću radi jeftinih predizbornih poena

Ruinama bivših industrijskih divova, od ugašenih koksara do posrnulih željezara i fabričkih hala namjenske industrije koje pamte bolja vremena, više ne odzvanja zvuk proizvodnje. Odzvanja samo tišina, povremeno prekinuta pucketanjem suhe trave i niskog rastinja dok požari gutaju hektare šume širom zemlje.

U okolini Konjica, dok se vatrena stihija približavala prvim kućama, ovih su dana mještani, ostavljeni sami sebi, sa grabljama u rukama i naprtnjačama na leđima obavljali posao države. Ostavljeni sami sebi, u prašini, znoju i borbi za goli opstanak, spas imanja i vlastitih života.

Svega četrdesetak kilometara dalje, u sarajevskoj kotlini, perspektiva je sasvim drugačija. Tamo se vodi ogorčena javna i politička rasprava, no tema nije nabavka opreme za civilnu zaštitu niti spasavanje imovine. Vlast je, naime, odlučila izdvojiti 420.000 konvertibilnih maraka narodnog novca za organizaciju koncerta grupe Prodigy, da bi se potom političke frakcije po društvenim mrežama i medijima usplahireno klale oko toga zašto publici nije bilo obezbijeđeno – pivo?!

Zbog čega vlast uopće finansira komercijalne muzičke spektakle, zbog čege jedni s drugima komuniciraju putem društvenih mreža a ne na sjednicama vlade? Je li to samo pijani mogu gledati jedni u druge? Zbog čega su uopće u ministarskim foteljama kada su prije pola godine kolektivno podnijeli ostavke? Zašto ima para za koncerte a nema za stadion i dvorane? Sve su to pitanja na koje nam, samoživi i uljuljkani u vlastiti marindvorski mikrosvijet, nikada odgovoriti neće.

Ljetne vrućine i formalni početak predizborne kampanje po običaju otvaraju sezonu estradizacije vlasti i potpunog odsustva elementarnog ukusa. Predizborni defilei po crvenim tepisima postali su glavno polje na kojem lokalni i entitetski funkcioneri demonstriraju svoju estetiku i doživljaj odgovornosti. U tom dekoru ukazaće se i nametnuti potpredsjednik Federacije u šorcu, stilski savršeno uparen sa brendiranim cekerom ministrice iz Naše stranke.

No, vizuelni neukus tek je uvod u dublji moralni talog. Načelnica jedne sarajevske opštine, Benjamina Karić, dovodi na crveni tepih dijete koje je u teškoj saobraćajnoj nesreći ostalo bez noge, praveći od tuđe nesreće kulisu za sopstvenu promociju. Riječ je o nesreći čiji uzroci i okolnosti ni do danas nisu razjašnjeni, nesreći u kojoj je jedno dijete izgubilo život, nesreći nakon koje je kantonalna vlast odigrala dobro poznatu predstavu sa lažnim i ubrzo zaboravljenim ostavkama.

Dok se javnost bavila estradom, Samira Zvizdić, šefica Službe pravnih i kadrovskih poslova kantonalnog poduzeća za sahrane, supruga zamjenika predsjedavajućeg Predstavničkog doma PSBiH Denisa Zvizdića, tražila je i dobila jednokratnu novčanu pomoć usljed bolesti supruga. Odlukom direktora Nedžada Holjana, šefici pravne službe isplaćuju se tri prosječne federalne neto plate. Sve to u trenutku kada njen suprug, samo po osnovu parlamentarnih primanja, toplog obroka i paušala, mjesečno naplaćuje 7.362 KM, uz profesorsku honorarnu platu na Arhitektonskom fakultetu, dok njena osnovna plata u „Pokopu“ iznosi 2.507 KM. Sve to dok njihov sin vozi jedan od najkupljih automobila u Sarajevu. Zvizdići su novce vratili tek kada je javnost saznala za ovaj skandal.

Ali sistematsko isisavanje državnog novca široko je rasprostranjena operacija. Državni revizori u Izvještaju o finansijskoj reviziji Ministarstva odbrane BiH za 2025. godinu precizno bilježe mehanizam kojim se zakon pretvara u privatni automat za novac. Šef kabineta ministra Zukana Heleza, Salko Beba, napunio je 65 godina života i stekao uslove za penziju. Rješenjem ministra od 19. juna 2025. godine radni odnos mu prestaje, a na ime otpremnine iz budžeta mu se isplaćuje 23.935 KM. Penzionerski staž trajao je tačno onoliko koliko je bilo potrebno da se novac legne na račun. Budući da se radna mjesta u kabinetima popunjavaju imenovanjem, Helez ga ekspresno ponovo imenuje na istu poziciju, vraćajući ga u puni radnopravni status zahvaljujući rupi u Zakonu o državnoj službi.

Identičan recept primijenjen je i u kabinetu predsjedavajuće Vijeća ministara BiH Borjane Krišto, gdje je njenom savjetniku, nakon formalnog razrješenja radi odlaska u penziju, iz budžeta isplaćeno 19.440 KM otpremnine, prije nego što je nastavio raditi isti posao.

Čude se ljudi po društvenim mrežama i kafanama kako to da Helezov savjetnik uzme dvadeset i kusur hiljada maraka, ode u penziju na jedan dan pa se vrati da savjetuje ministra. Ali čuđenju tu nema mjesta jer takvo je pravilo davno izglasano i zapisano u službenin listovima. I nema ga ko ga od ovdašnjih veterana političke scene nije iskoristio, od Dušanke Majkić, preko rahmetli Beriza Belkića, do Bakira Izetbegovića i Dragana Čovića, da spomenemo samo neke od njih. Ko bi se, uostalom, odrekao dvadesetak ili tridesetak hiljada maraka u državi u kojoj politika i mora nikada nisu išli ruku pod ruku.

I tako se krug zatvara. Ovo je samo nekoliko skorašnjih primjera koji svakoj “običnoj” osobi izazivaju žgaravicu. Država spava, industrija odumire, šume gore, ali je zato blagajna za izabrane uvijek otvorena. Crveni tepih prostrt je za još jedan krug jeftinog cirkusa.