U rukopisu pod naslovom „Sarajevci“, sa znakovitim podnaslovom „obzirno zlobni mitovi“, on grad podlaže antičkoj prizmi. Ono što u javnim nastupima polemički zove „infantilnošću naše kulture i fenomenom profesionalnih Sarajlija“, ovdje se taloži u priču

Iz pera Almira Bašovića, sarajevskog dramaturga, univerzitetskog profesora na Odsjeku za komparativnu književnost i na Akademiji scenskih umjetnosti, dugogodišnjeg urednika „Života”, autora drame „Priviđenja iz srebrenog vijeka“uvrštene među 120 najboljih komada Europske teatarske konvencije, dolazi nam prozni ciklus koji se opire i klasifikaciji i samodopadnosti – izmiče definiciji zbirke priča i romana u fragmentima, najpreciznije bismo ga odredili kao dramaturški građenu proznu galeriju sarajevskih portreta. Bašović je rođeni Sarajlija sandžačkog porijekla, jedan od onih koji u kulturi BiH istrajavaju, kako sam priznaje, donkihotovski. U rukopisu pod naslovom „Sarajevci“, sa znakovitim podnaslovom „obzirno zlobni mitovi“, on grad podlaže antičkoj prizmi. Ono što u javnim nastupima polemički zove „infantilnošću naše kulture i fenomenom profesionalnih Sarajlija“, ovdje se taloži u priču. Iz ciklusa izdvajamo dvije proze u kojima prezentiramo Bašovićevu dramaturšku proznost — „Dionizov toner“ i „Sizifova igla“.

„Dionizov toner“ priča je sa ključem, satirična proza koju će sarajevska scena prepoznati, vjerojatno prešutjeti iz straha koji proizlazi iz vlastitih kompleksa, pa zatim kuloarski i doušnički prepričavati po kafanama. U središtu je teatar koji, ne bi li sačuvao naklonost nove vlasti, producira predstavu po drami o predratnom Sarajevu. Glumci se pobune, komadaju i gutaju tekst, a iz prašume dovode belgijskog horovođu kojemu je psihijatar zabranio teatar. Pa ipak, svako jutro, isprintan tekst nezvano se vraća na pozornicu kao dašak predratnog grada koji ih tjera na kihanje. Bašović vješto upreže dionizijski mitologem (sparagmos, omofagija, bakhantsko trganje i jedenje žrtve) na suvremenu praksu jednoga kompleksaškog Sarajeva koje samo sebe niječe i od vlastitoga predratnog lica grozničavo bježi, prihvatajući, kako u priči stoji, autentični belgijski pogled kao dokaz vlastite otvorenosti i visokog stupnja svijesti o sebi. Ironijski rez je precizan i upućuje da jedan kolonizirani um proglašava se prosvijećenošću, a fotelja bivšeg direktora se u deliriju priviđa čas kao gljiva muhara, čas kao kožni falus.

„Sizifova igla“ portret je Denisa, sarajevskog lafčine iz osamdesetih i ovisnika koji je svoj doprinos opsadi dao s druge strane antičke tragedije, kao srpski vojnik s Grbavice i Jevrejskog groblja, odakle se snajperisalo po rođenom gradu. Vraća se čist od droge četrdeset i četiri mjeseca, sjeda iznad Sarajeva i tada mu se javlja glas. Bašović u priču intarzira Andrićevo Sarajevo: „To je grad. U svakom smislu te reči… To je grad boraca i pobednika. Nišani kao klasje.“ Andrićeva rečenica, pisana iz vremena kad je grad još bio multikulturalna cjelina, dolazi do svoga gluhog adresata – sarajevskog Srbina koji je grad iznevjerio i sada, odozgo, prepoznaje šta je od grada ostalo i šta je on od sebe izgubio. Naslov sam po sebi vrši poantu, Sizifova igla i mit slomljen na sirovini ovisnika. Završna rečenica „Zar čak i u Sarajevu ljudi moraju živjeti i umrijeti sami?“ otvara sve antičko polje teksta.

Bjelodano je već po ovim dvjema pričama da Bašovićev ciklus, premda obzirno zloban, nije pamfletski već dramaturški precizan, on Sarajevu i Sarajevcima sudi tako što ga, kroz mit, konačno vidi. Drugim riječima, ovaj autor potvrđuje da naše stanje doduše jest beznadežno, ali da su mogućnosti beskonačne.

(F. M. B.)

SIZIFOVA IGLA

Denis je bio gradsko dijete iz dobrostojeće familije, jedan od onih momaka koje smo u Sarajevu krajem osamdesetih godina zvali lafčinom. Nisi mogao da ga ne primijetiš onako visokog ispred hotela Beograd, u bašti kafane Pošta, ili u diskoteci BB. U njega su jednako bile zaljubljene i šminkerke i rokerke i darkerke. Zavodio ih je bez neke posebne strasti, sačuvavši pubertetski instinkt i usmjerenost na apstrakcije, bez sposobnosti da se fiksira na jednu ženu. Zbog curica je kratko svirao bas u jednom bendu kojeg se ni hroničari sarajevske muzike poput Ilka Čulića više ne sjećaju. Grupu je napustio prije nego što su snimili album za Diskoton. Rano se navukao na heroin. To ga je odvelo na prve barikade u Sarajevu, jer su srpske paravojne formacije za sudjelovanje u blokadi grada dobijale i izvjesne količine droge. Tokom barikada, te generalne probe opsade, sarajevska raja ga je prepoznala na TV-u, uprkos ženskoj čarapi koju je nosio na svojoj, „aristokratski“ uzdignutoj glavi. Svoj vitak stas i crnu kosu svezanu u rep nije mogao sakriti, a nije mu pomoglo ni to što je na barikadama Zastavinu pušku držao kao da drži bas gitaru.

Doprinos opsadi Sarajeva dao je kao vojnik Srpske vojske na Grbavici i na Vracama. To da je u rat otišao zbog droge, ubrzo je zamijenilo uvjerenje da se drogira zbog rata. Beskorisnošću svakog pojedinačnog života koju rat donosi opravdavao je pretjerivanje, poniranje i prepuštanje strastima bez ikakvog pogleda na prošlost ili na sutrašnjicu. Brzo je našao krug sebi sličnih ljudi. U jednom „oslobođenom“ stanu na Grbavici, danima su potpuno sređeni igrali video igrice, najčešće Green Beret. Ponekad mu se javljala slika malog haustorskog štrebera koji je iz stana protjeran s porodicom, a čiji su Commodore 64 zaplijenili za potrebe srpske vojske. Ko izgubi na igrici, morao je ići na krov zgrade i pucati po raskrsnici na Marindvoru. Denis bi nezainteresirano ispalio par metaka, nikad ne nišaneći ljude koji su pogureni pretrčavali s kanisterima vode u rukama ili gurajući kolica sa drvima.

Usred rata dođoše neki stranci s čudnim oružjem, obučeni ko da su krenuli na neku lovačku paradu. Od tih manekena dobiše gomilu para da ih odvedu na mjesto s kojeg mogu pucati dole po civilima. S tim strancima i lovom jednog druga su poslali u Beograd, po robu. Tu noć kad se drug vratio s heroinom, iznenada su ih digli na liniju kod Jevrejskog groblja. Sjeća se da je čitava linija bila na horsu i da su te noći svi u rovovima kljucali. Sutradan su shvatili kolika je bila sreća pa to nisu znali oni s druge strane… On je utripovao da je ispod obližnje nadgrobne ploče obasjane mjesečinom sahranjen deda jedne Jevrejke kojoj je on uzeo nevinost, a čijeg brata je kasnije navukao na hors. Sit se ispričao s mrtvim sarajevskim Jevrejom. Jasno je vidio starca s bijelom bradom i zakrivljenim nosom kako cvokoće od zime i previja se od gladi. Nudio mu je svoju konzervu, zvao ga u rov na večeru, uz izvinjenje što nema ništa drugo. Pred zoru mu se učini da noć nije proveo u rovu, nego da je i on prespavao u grobu ispod ploče s nekim jevrejskim imenom.

Kad se vratiše sa smjene rekoše im da se onaj drug koji je išao u Beograd po robu predozirao. Par dana nakon njegove sahrane sjede u drugovom stanu i nakon što su sve pretražili razmišljaju gdje bi mogao biti ostatak droge koju je pokojnik donio. Malo je falilo da ga iskopaju i da provjere je li hors možda ostao u džepovima njegovih pantalona. Već mu je bilo dosta i nacionalnog zanosa i rata, a i drogu su sve rjeđe dijelili borcima, tako da je Denis prelomio i odlučio pobjeći u Beograd. Iskoristio je nekadašnju ljubavnu vezu s kćerkom jednog visoko rangiranog srpskog političara i nekako uspio pobjeći preko Drine.

U Beogradu je imao svega nekoliko poznanika, ali je brzo uletio u tamošnje šeme, gluvario po Dorćolu i Paliluli, povremeno svirao s jednim bendom, sakrivao se od mobilizacije. Nije mu bilo mrsko što su beogradske djevojke u njemu vidjele nekoga ko je ratovao i mjesecima gledao smrti u oči, što su u njemu vidjele momka čija ih je melankolija privlačila. Svaka se nadala da će mu priuštiti ono što nijedna druga nije, da će ga izliječiti od rata, spasiti od prošlosti i ravnodušnosti… U njemu je to samo izazivalo potrebu za novim osvajanjima.

Nakon nekog vremena, prijavio se na liječenje u kliniku u Palmotićevoj ulici, ali bi usput obično naletio na nekoga ko je išao na antiratne protestne koncerte koji su se održavali na Terazijama, u blizini klinike. U Beogradu je tada svakako bilo puno prečih problema od brige o ovisnicima. Teško je skinuti se s droge tamo gdje su granice između dilera i Državne bezbednosti postale tako mutne.

Nakon Daytona, kada su na poziv svojih političara sarajevski Srbi napustili dijelove Sarajeva koji su imali biti reintegrirani u grad, u Beograd je došao jedan njegov drug iz jedinice. Hrabar, tri puta je preživio ranjavanje, ali beogradski hors nije preživio. Denis se ponovo pokušava skinuti s droge, ali bez uspjeha. Kasnije, tokom boravka u Centralnom zatvoru, nakratko se skinuo, ali čim je izašao iz zatvora, vratio se jedinim ljudima i jedinim navikama koje je u Beogradu poznavao.

Na protestima protiv Miloševića, gdje je droge bilo ko u priči, upoznao je Sanju. Živjeli su neko vrijeme skupa u vlažnom i hladnom podrumskom stanu na Dorćolu, a zatim su dobili i bebu… Mislio je da će mu to promijeniti životne prioritete. Ali, od nečeg je valjalo živjeti. Nakon što su ga uhvatili da dila, završio je u kazneno-popravnom zavodu u Padinskoj skeli, a zanemarena djevojčica ubrzo je umrla od teške upale pluća, mada se pričalo i da je jadno dijete progutalo jedan mamin štek… Sanja nije dočekala njegov izlazak iz zatvora, našli su je mrtvu, sa špricom, na Kalamegdanu. Tada je Denis konačno prelomio. Odlučio je da ide u istočnu Bosnu, kod roditelja, u naselje od brvnara izgrađeno za sarajevske Srbe.

Tamo je u nekoj šumi, pored rijeke, radio sa komšijama. Sjekli su šumu, obrađivali drvo, prodavali daske i građu. Godio mu je taj fizički posao, bio je sklonjen od svega što je dotada poznavao. Nedavno je komšija Mitar svratio na kafu i rakijicu. Kad reče da će sutra svojim kamionom voziti drvenu građu u Istočno Sarajevo, u Denisu se nešto prelomi, pa odlučno izjavi kako će i on krenuti s Mitrom. Na zaobilaznici iznad Sarajeva, nedaleko od Jevrejskog groblja, Denis odjednom Mitru naredi da stane, naglo otvori vrata i iskoči iz kamiona. Ni sam ne znajući zašto, izašao je na mjestu odakle je u ratu često gledao grad. Dugo je sjedio, pušio i odozgo gledao Sarajevo. Odavde se vidi nekoliko zadnjih spratova njegove bivše zgrade, krov obdaništa, ćošak osnovne škole u koju je išao…

Ponekad je zamišljao kako se kasno u noći, s kapuljačom na glavi, šunja ulicama svoga djetinjstva. Još uvijek su se njegovi snovi događali uglavnom u Sarajevu. Spuštao se mrak. U njemu se javi neki glas. To je grad. Denis računa u sebi: čist je tri i po godine. Opet onaj glas govori: To je grad. Bilo je to nešto što je davno pročitao… Nije se trudio da se sjeti ni gdje ni kada. U njemu zvoni: To je grad. U svakom smislu te reči. Počevši od onog fantastičnog smisla koji ta reč ima u bajkama što smo ih slušali kao deca pa do istorijskih činjenica o razvitku i opadanju ovog mesta u prošlosti i do statističkih podataka o njegovom napretku danas… To je grad boraca i pobednika…

Računa. Čist je četrdeset i četiri mjeseca.. To je… hiljadu i četristo dvadeset dana… Veliko je to. Opet mu onaj onaj glas govori: Ratovi koji su stvorili i podigli Sarajevo bili su i uzrok njegove propasti. To je grad. Ali grad koji spada u visoko položene glavne gradove Evrope. Mrak se spustio. Sarajevske mahale izgledaju mu ko neka svjetlucava mahovina izrasla po strmom terenu. Glas mu se opet javi: Nišani kao klasje.

Zapalio je još jednu cigaru, dok mu je u glavi zvonilo nešto o gradu sa strmim i velikim tradicijama, o esnafskom redu i radinosti, o građanskoj svijesti i čudnom ponosu, o gradu novca i dobrog ukusa, o gradu sa smislom za red i ljepotu, za skladan i radostan život.

Dok gleda Sarajevo odozgo, Denisu se učini da nema granice između gledati i biti. Zatim mu se učini kako, zapravo, ništa nema stvarnog smisla. Kao da je s leđa skinuo neku stijenu, odluči da siđe u grad, ponovo otkriti sarajevsku noć… Treba napraviti još jedan korak, korak koji oslobađa. Bio je tužan dok se nadao, a sada kada da je izabrao biti ništa, kao da osjeti neku tihu radost. Kao da sve postade potpuno i samo njegova stvar. Kao da će tim silaskom u grad ujediniti sve nepovezane dijelove u svom životu. Možda svijet, ipak, nije ni jalov ni ništavan. Zamišljao je kako će dole barem nakratko biti sretan.

U ovoj šutnji iznad Sarajeva on kao da je povremeno čuo nesvjesne i tajnovite pozive nekih poznatih lica. Noć mu šapće: To je grad. Grad koji i dotrajava i umire, i u isto vreme se rađa i preobražava. Svojim pogledom na Srajevo, svojim sjećanjem, Denis kao da je ujedinio čitav slijed događaja, kao da je sklopio sve krhotine svoga života. Tromim, ali ravnomjernim korakom, on se spušta prema gradu. Odlučio je potražiti preživjele poznanike. Bio je sretan zbog svijesti o tome da će kupiti heroin. Odnekud mu se javi misao: Zar čak i u Sarajevu ljudi moraju živjeti i umrijeti sami?

Naći će ga ukočenog, sa špricom kao biljegom, u ruševinama sarajevskog kina Sutjeska, koje je tokom opsade grada uništeno granatama. Odozgo, s brda, gledao je kako gori to kino, u kojem je kao trinaestogodišnjak prvi put poljubio curu.

DIONIZOV TONER

Bilo je to u vrijeme još jedne promjene vlasti u Sarajevu, kada se direktorima pozorišta po pravilu počne drmati fotelja. Kako bi skupio poene kod političara i sačuvao svoju fotelju, jedan direktor požurio je da producira predstavu po drami koja govori o predratnom Sarajevu. Računao je na to da su novi premijer Vlade i nekoliko ministara odrastali u tom ambijentu, pa bi predstava možda kod njih mogla probuditi sjećanje na mladost i na predratne furke fine gradske raje, što bi značilo i blagonaklonost prema direktorovom izvještaju o radu teatra. Međutim, ansambl je imao problem s dramom, jer nije želio povjerovati u mitove o predratnom Sarajevu, niti je želio podržati sliku tog grada koja je govorila o jednoj, ratom gotovo izbrisanoj generaciji. Najglasniji je bio glumac koji je dotad uglavnom igrao uloge djece u predstavama za odrasle. On je ovo shvatio kao svojevrstan obred inicijacije, kao priliku da konačno odraste na sceni. Skidajući jaknu rokerku na probi, on reče: Zašto bismo mi robovali tuđim istinama, kada imamo svoju vlastitu? Neka mrtvi sahranjuju mrtve. Nama treba živa slika grada. A grad, to smo sada mi! Svi se složiše s ovim prijedlogom i tako poče pobuna protiv drame i slike koju je ona nudila o nekadašnjem Sarajevu. Prvo je stradala rediteljka, koja je željela ostaviti nešto teksta, ali koja, ruku na srce, ni sama nije znala šta bi započela s dramom kao cjelinom.

Pošto su u novoj vlasti i neki glumci i glumice iz ansambla imali svoje ljude, direktor je dozvolio slobodan pristup drami, nimalo nježno bičevanje rediteljke i njeno uklanjanje s procesa. Tom prilikom je od velike koristi bio koreograf predstave, kao čovjek s iskustvom, koji se tokom jednog svog napada teatarske umjetnosti i aktivizma samobičevao ispred zgrade Predsjedništva. Upravo njega ansambl izabra sebi za horovođu. Ne zna se da li je tu presudnu ulogu odigrao poznati bosanski merhamet ili naše sarajevsko nepovjerenje prema ljekarima, pogotovo prema onima koji bi da liječe neistraženo područje ljudske psihe, ali ansambl sebi izabra za horovođu tog belgijskog koreografa, koji je godinama živio u prašumi, jer mu je psihijatar zabranio da se bavi teatrom.

Pošto iz tehničkih razloga nije mogao pročitati dramu, jer nije znao jezik na kojem je ta drama napisana, horovođa se uz ekstazično odobravanje ansambla odlučio za proces nazvan „komadanje i jedenje teksta“. Odlučiše da se prirodom bore protiv kulture. Po tijelima glumica i glumaca, poput nekog ornamenta, flomasterom se iscrtaše grane i lišće. Probe su se sastojale iz ritmiziranog, gotovo ritualnog skidanja i oblačenja kostima. Pažljivom koreografijom, sugeriralo se širenje bršljanja i korova s glumačkih tijela na prostor čitave scene, a zatim i na prostor publike. Svjetlom se postizao utisak da ansambl izlazi iz špilje, ostavljajući pritom na publiku dojam nečeg čudovišnog.

Najvažniji postupak sastojao se iz trganja i gutanja stranica teksta, prilikom čega bi glumice i glumci plesali te poput tužbalice izgovorali one replike koje nisu mogli progutati. Svi bi padali od iscrpljenosti nakon probe, ali ipak bi, sjedeći na sceni, zadovoljno brisali tragove tonera koji su im oko usta ostajali, onako kako djeci ostaje trag trešanja ili Bakhanticama trag krvi žrtvene životinje. (Jedan mladi nezaposleni glumac, kojem se drama dopala, nije mogao sudjelovati u komadanju i gutanju teksta. Kao da je alergičan na toner, on bi počeo povraćati odmah nakon što bi u usta stavio komadić teksta. Njega poštediše ove glumačke radnje.)

Poznato je da se u pozorištu ansambl ne raduje zato što je jedna predstava izašla, nego zato što je izašla uprkos svemu. Ali, ovaj vrijedni ansambl suoči se i s jednim zaista neuobičajenim problemom. Naime, svako jutro kada bi došli na probu, ti pozitivni zavjerenici u čudu bi vidjeli da tekst koji su juče raskomadali i progutali stoji na sceni, isprintan i uvezan, u istom broju primjeraka, a s tim primjercima kao da su osjećali i prisustvo daška predratnog Sarajeva koji bi ih tjerao na kihanje. U početku su zagledali primjerke teksta i provjeravali ih. Sve je bilo isto. Tekst od 45 stranica na osamdesetgramskom papiru, dimenzija 297 mm visine i 210 mm širine. Font Times New Roman, veličine 12, a proreda 1,5… Uvezan plastičnom spiralom crnom poput zifta. I da su željeli dalje tražiti, mogli su možda u tom tekstu naći stotinu razloga da s likovima suosjećaju i stotinu razloga da im se smiju i da se od njih distanciraju… Bijaše u ta tri čina i humora, i tuge, i ljepote koja ubija samu sebe… Ali oni uradiše onako kako im je bilo najlakše. Ponovo se okupiše oko komadanja i jedenja drame.

To čudno uskrsavanje teksta najteže je padalo dramaturkinji predstave, koja bi pri ulasku u teatar dva-tri puta kihnula, a zatim neutješno počela plakati čim bi ugledala primjerke drame kako prijeteći stoje na sceni. Horovođa bi odmah, odlučno i s nekim posebnim dostojanstvom, krenuo s novom probom i s još odlučnijim komadanjem. Dramaturkinja bi prestala plakati tek kad bi glumci i glumice pojeli nekih osamdeset posto replika. Ona bi im pomagala donoseći im pecivo i piće, pa su neki od njih papir zaljevali pivom, neki kafom i Coca Colom, a neki su tekst jeli tako što su stranice stavljali u lablu ili u somun… Niko od svog teškog glumačkog zadatka ne odustade.

U strahu od neželjenog pojavljivanja teksta tokom izvedbe predstave, odlučeno je da se na premijeri maksimalno smanje svjetla na sceni, a da se publici prilikom ulaska u salu oduzmu mobiteli i naočale. Tehničko osoblje je bilo zaduženo da povremenim aplauzima prekida izvedbu, te da nakon kraja predstave frenetično poziva ansambl na novi poklon publici. Premijera je prošla dobro, čemu je doprinijelo i to što je sala bila zaključana, tako da niko od publike nije izašao dok se vrijedni ansambl nije poklonio deset puta. Nakon premijere, osjetivši neku čudnu moć, u stanju sasvim nalik ekstazi, ansambl je predvođen horovođom nasrnuo na direktora teatra, želeći i njega prvo bičevati, a zatim i raskomadati. Kažu da se direktor spasio tako što se sakrio u jedan mračni haustor na dnu Gabeline ulice, da je tek ujutro, pred samo svitanje, nekako smogao hrabrosti i sporednim ulicama se probiti do svoje kuće na Džidžikovcu, iz koje nije izlazio nekoliko dana. I mobitel je od straha bio isključio. Kada je došao na posao, direktor je shvatio da je smijenjen, a na njegovo mjesto je postavljena jedna glumica s dobrim vezama kod nove vlasti.

Nedugo nakon premijere, o ovoj predstavi Sarajevom su počele kružiti razne priče. U jednom dnevnom listu izašao je zanimljiv tekst, u kojem njegov autor (inače, umjetnik i intelektualac opće prakse) s dozom neke čudne egzaltiranosti objašnjava da je komadanje ove drame najbolje što se Sarajevu moglo dogoditi, jer je upravo tom predstavom grad pokazao svoju otvorenost i visok stupanj svijesti o sebi. Iz pojedinih zamršenih rečenica moglo se zaključiti kako je Sarajevo, spremnošću da o svojoj prošlosti govori prihvatajući jedan autentični belgijski pogled, pokazalo koliko je u kulturnom smislu iznad Konga i svih drugih kolonija. Na veliko iznenađenje, horovođa je dobio još nekoliko režija u tom teatru koji je inače bio poznat po tome što se reditelji u njega gotovo nikad ne vraćaju, jer se po njima počne pljuvati čim završe predstavu. Neki kažu da je jedan historiograf, čija se jedina knjiga bavi biografijom Prvog predsjednika, dolazio u iskušenje da napiše i biografiju horovođe.

Ima i onih koji pretjeruju pa tvrde da se tekst ove drame i danas zna pojaviti, neočekivano uletjeti kroz otvoren prozor teatra, donoseći sjećanje na predratno Sarajevo, te da ponekad ta drama nekim čudom uskrsne na sceni prilikom izvedbe predstave. Navodno, glumci i glumice u noći nakon izvedbe dijelove teksta govore u snu, budeći se nakon toga u goloj vodi, u čudu gledajući kako s njihovih tijela nestaju flomasterom iscrtane grane s lišćem. Neki tvrde da dramaturkinji na san stalno izlazi jedan dječak s plavim uvojcima kose, koji umjesto jedne noge ima kopito jarca. Smijući se, dječak iz džepa vadi cveklu u obliku srca. Stisne cveklu u ruci i njenim sokom poprska papir, na kojem se odjednom počnu ispisivati dramske replike. Dramaturkinja ih onda bezuspješno pokušava izbrisati gumicom, sve dok se ne probudi plačući. Ali, sve su to samo zlobna mahalska pretjerivanja. Baš kao što su zlobna i ona kafanska naglabanja o tome da se bivšem direktoru teatra, tokom stanja nalik delirijumu, njegova fotelja jednom pojavila u obliku gljive muhare (Amanita muscaria), a drugi put u obliku velikog kožnog falusa.