Jedan od paradoksa historije, ljudi koji su u Evropi nosili uniforme poražene strane, da bi tek nekoliko godina kasnije postali ključni akteri u jednom od najdugovječnijih konflikata modernog doba

Dok je Evropa 1947. godine još uvijek čistila ruševine Drugog svjetskog rata, na Bliskom istoku gorjela je nova vatra. Rezolucija UN-a o podjeli Palestine na jevrejsku i arapsku državu postala je iskra koja je zapalila regiju. No, malo ko je tada mogao naslutiti da će u odbrani arapskih sela i islamskih svetinja jednu od ključnih uloga igrati prekaljeni ratnici sa Balkana, Bošnjaci od kojih su mnogi bili nekadašnji pripadnici 13. SS Handžar divizije.

Otkud Bošnjaci tih godina u Palestini? Odgovor leži u strahu i beznađu poratne Evrope. Preživjeli pripadnici Handžar divizije predali su se Britancima 1945. godine, završivši u izbjegličkim logorima širom Italije, poput onih u Riminiju. Za njih povratak u novu, komunističku Jugoslaviju nije bio opcija, čekali su ih prijeki sudovi i strijeljanja.

Istovremeno, arapski svijet, uoči neminovnog sukoba sa cionističkim pokretom, očajnički je trebao vojno iskustvo. Sirijska vlada i Arapska liga uvidjele su priliku u hiljadama „Jugoslovena“ (kako su ih nazivali u tadašnjim izvještajima) koji su bili u logorima. Uz pomoć Arapske lige, stotine Bošnjaka je 1947. godine, bježeći od statusa apatrida, isplovilo iz talijanskih luka prema Bejrutu i Damasku. Oni nisu bili samo vjerski motivisani; za njih je to bila jedina karta za novi život, daleko od Titovih agenata.

Upravo su dani između 16. i 18. aprila 1947. godine postali sudbonosna prekretnica koja je odredila put stotinama Bošnjaka iz prašnjavih logora Italije ka vrelom pijesku Palestine. Sve je počelo dramatičnom objavom britanskih vlasti da će oko 8.000 bivših pripadnika Handžar divizije biti prebačeno iz logora u Riminiju i okolini nazad u Njemačku. Za ove ljude, to je bila smrtna presuda, Njemačka je bila samo usputna stanica za izručenje Titovoj Jugoslaviji.

Međutim, u roku od samo 48 sati, na scenu stupa Sirijska vlada sa neočekivanim zahtjevom za hitan transfer ovih „muslimanskih izbjeglica“ na Bliski istok. Uz podršku Arapske lige, koja je odmah apelovala na sve arapske države za finansijsku pomoć, otvoren je tajni koridor spasa. Dok su jugoslovenski zvaničnici s ogorčenjem protestovali, pokušavajući spriječiti odlazak obučenog vojnog kadra na Srednji istok, prvi brodovi su već bili spremni. Bio je to trenutak u kojem su Bošnjaci prestali biti ratni zarobljenici i postali najtraženiji instruktori u ratu koji je samo što nije planuo.

Kada su stigli, situacija na terenu bila je haotična. S jedne strane bila je Hagana, dobro organizovana, paravojna jevrejska organizacija koja je činila jezgro buduće izraelske vojske. Hagana je bila odlučna da osigura teritorije predviđene UN-ovim planom, ali i one izvan njega, koristeći disciplinu i modernu taktiku. Nasuprot njih stajale su razjedinjene arapske milicije i “volonteri” iz cijelog svijeta.

Upravo tu su Bošnjaci donijeli prevagu. Njihovo poznavanje njemačke vojne taktike, rukovanje teškim mitraljezima i iskustvo u gerilskom ratovanju učinilo ih je “instruktorima smrti” u očima neprijatelja. U gradovima poput Jaffe, upravo su bošnjački veterani, poput Ćamila Rustemovića iz okoline Han-Pijeska, bili ti koji su organizovali odbranu dok su lokalne snage bile u rasulu. Dok je Hagana stezala obruč, Bošnjaci su bili ti koji su postavljali minska polja i držali strateške tačke, kupujući vrijeme arapskom stanovništvu.

Jedan od najupečatljivijih detalja, koji se i danas prepričava u arapskim krugovima, jeste odbrana kompleksa Al-Akse. Prema svjedočenju savremenika, kada se jordanska regularna vojska u jednom trenutku odlučila povući iz Jerusalema, izvjesni Abdurahman ((Abdur Rahman) iz Bosne odbio je poslušnost.

„Neće ući u džamiju osim preko mene mrtvog“, navodno je poručio jordanskim oficirima. Sa nekolicinom saboraca, utvrdio se u samom haremu džamije. Bilo ih je toliko malo da su stalno mijenjali položaje, čas pucajući s jednog, čas s drugog prozora, kako bi stvorili privid da unutra boravi cijeli bataljon. Ta fanatična hrabrost, potpomognuta sanducima bombi koje su izmamili od Jordanaca, spriječila je ulazak cionističkih snaga u džamiju. Al-Aksa je, zahvaljujući tom činu prkosa, ostala pod muslimanskom kontrolom sve do 1967. godine.

Međutim, rat 1948. godine nije završio trijumfom. Izrael je pobijedio, granice su se pomjerile, a arapske vojske su se povukle. Do januara 1949. godine oružje je utihnulo, a Bošnjaci su se ponovo našli na životnoj prekretnici. Povratka u Bosnu i dalje nije bilo.

Šta se desilo sa ovim ljudima? Većina je jednostavno “nestala” u tkivu Bliskog istoka. Mnogi su uzeli arapska imena i asimilirali se. Ćamil Rustemović je, primjerice, postao oficir u libanskoj vojsci, oženio se Libankom i podigao veliku porodicu, noseći majorski čin sve do penzije. Drugi su završili u Siriji, Jordanu ili Egiptu, dok je manji broj, koristeći lažne identitete, uspio emigrirati u Kanadu i Australiju, skrivajući svoju SS prošlost duboko ispod novih, mirnodopskih života.

Historijski arhivi i tadašnji medijski izvještaji, poput onih iz Palestine Posta, potvrđuju da prisustvo Bošnjaka nije bilo tek simbolično, već strateški planirano. Dok su zapadne obavještajne službe s dozom panike izvještavale o dolasku „najopasnijeg elementa arapskih snaga“, Bošnjaci su u okviru Arapske oslobodilačke vojske (ALA) formirali specifičnu „Tehničku četu“, čiji je primarni zadatak bio miniranje mostova i usporavanje modernizovanih jedinica Hagane.

U obavještajnim biltenima same Hagane iz 1948. godine, s uvažavanjem se spominje i grupa od šezdesetak „Jugoslovena“ u okviru bataljona „Yarmuk“ na sjeveru Galileje, koji su svojom vještinom u noćnim prepadima unosili nemir u jevrejske redove. Sirijski izvori idu i korak dalje, navodeći da su ovi veterani, koji su u dokumentima često vođeni kao „Hrvati muslimanske vjere“ zbog administrativnog naslijeđa NDH, u Damasku uveli strogu njemačku vojnu disciplinu, transformirajući lokalne dobrovoljce u ozbiljne borce.

Njihov vojni put nije stao s primirjem 1949. godine; fragmenti sjećanja ukazuju na to da su neki, poput Zaima Kapetanovića, bili ključni u formiranju prvih padobranskih jedinica sirijske vojske, dok su drugi svoje znanje o gerilskom ratovanju ugradili u same temelje vojnih doktrina novonastalih arapskih republika, zauvijek ostajući nevidljivi arhitekti odbrane Palestine.

Ova grupa od skoro hiljadu ljudi, koja je u proljeće 1948. godine činila udarnu iglu arapskog otpora, danas je gotovo zaboravljena fusnota historije. Bili su to ljudi bez države koji su branili tuđu, tražeći u pijesku Palestine iskupljenje ili barem sigurno utočište koje im domovina više nije mogla pružiti.