Kada porodice ne žele da lutaju zemljom tražeći slobodno mjesto na španskim mezarjima, preostaje im da angažuju pogrebno preduzeće koje će organizovati repatrijaciju – vraćanje tijela u zemlju porijekla. Budući da u Španiji nema garancija za ukopno mjesto, agencije nude prevoz u domovinu predaka

Kada su preminuli nana, tetka i otac Maysoun Douas, njena porodica nije mogla da ih isprati onako kako je željela. Razlog nije bio u tome što su tražili neki egzotičan ili nepoznat obred, već jednostavno zato što su bili muslimani. „I to ne zbog otvorene diskriminacije, već zbog nemara institucija“, objašnjava Douas.

U cijeloj Španiji, u samo 27 provincija, postoji tek 42 mezarja koja omogućavaju ukop po islamskim propisima. To je premalo za oko 2,3 miliona muslimana koji danas žive u ovoj zemlji. Prema podacima Unije islamskih zajednica u Španiji i udruženja „Dostojanstven ukop“ (Entierro Digno), na čijem je čelu ova žena iz Granade, pet autonomnih regija uopšte nema obezbijeđeno adekvatno parcelisano mezarje: Galicija, Kantabrija, Asturija, Ekstremadura i Kastilja-La Manča.

Ukop u islamu ima svoje specifičnosti. Zahtijeva direktan kontakt tijela sa zemljom, obavezno kupanje pokojnika (gusul), polaganje na desni bok i okretanje lica prema Meki. Tradicionalni španski sistem niša (betonskih pregrada u zidovima) ili kremiranje nisu dozvoljeni. Tu se javlja prva prepreka: španski zakon, koji datira još iz Francovog doba (1974. godina), iz sanitarnih razloga nalaže da tijelo mora biti položeno u mrtvački sanduk. „Ipak, 52 godine kasnije, higijenski standardi se mogu garantovati i bez toga“, tvrdi Javier Moreno, stručnjak za pogrebne usluge.

Ispraćaj u skladu s religijskim uvjerenjima preminulog je ustavno pravo. „Javne vlasti su dužne da ga poštuju i da prilagode pogrebne prostore raznolikosti vjerskih uvjerenja“, ističe Óscar Salguero, profesor socijalne antropologije na Univerzitetu Complutense u Madridu (UCM) i član Grupe za analizu islama u Evropi.

Problem je, kako navodi posljednji izvještaj o vjerskim slobodama Ministarstva predsjedništva Španije, hronični nedostatak prostora. Mnoga od postojećih mezarja više nemaju slobodnih mjesta za ukop muslimana. „Kada u Španiji umre musliman, porodica mora doslovno da prosi za mjesto. Pojedine opštine kao uslov traže čak i to da je preminuli bio prijavljen na njihovoj teritoriji“, objašnjava Moreno. „Moju tetku smo morali odvesti u Valensiju, iako je živjela u Madridu od svoje 17. godine i preminula u devetoj deceniji života“, kaže Douas. Od mezara njene rodice danas je dijeli 350 kilometara.

Kada porodice ne žele da lutaju zemljom tražeći slobodno mjesto na španskim mezarjima, preostaje im da angažuju pogrebno preduzeće koje će organizovati repatrijaciju – vraćanje tijela u zemlju porijekla. Budući da u Španiji nema garancija za ukopno mjesto, agencije nude prevoz u domovinu predaka.

To je i tema popularne serije Tlo pod nogama (Tierra natal) na Netflixu, u kojoj porodica marokanskog porijekla vodi biznis repatrijacije tijela u Belgiji. „Imao sam 12 godina i odjednom je moja majka bila ukopana 3.000 kilometara daleko od mene“, priča Ismael, glavni lik. Serija kroz komediju otvara duboke kontradikcije. „Kako ćete vratiti nekoga čija je zemlja porijekla već Španija? Ili šta ako je riječ o Špancu koji je primio islam?“, pita profesor Salguero. „Oni bukvalno nemaju gdje da umru. Nekada se u sanduk ubacuje zemlja, nekada se lomi dio betonske niše da bi tijelo imalo kontakt sa tlom… Ali to su sve improvizacije i privremena rješenja“, dodaje Moreno.

Mezarja u Španiji postoje duže od hiljadu godina, ali su mnoga kroz istoriju preuređena i prekrivena kako bi se javni prostor hristijanizovao. Izuzetak je mezarje Sidi Embarek u Ceuti, izgrađeno krajem 17. vijeka. Ova autonomna španska ekspozitura na sjeveru Afrike specifična je i po velikom broju muslimana koji izgube život u moru pokušavajući da pređu u kontinentalni dio Španije, pa tamo pronalaze vječni smiraj.

Takođe, tokom Španskog građanskog rata, general Franko je naredio formiranje posebnih parcela za sjevernoafričke plaćenike koji su se borili na njegovoj strani. Danas, međutim, za više od dva miliona živih španskih muslimana, pronalaženje mjesta za posljednji ispraćaj predstavlja pravu institucionalnu odiseju.

IZVOR: El Pais