Plan tendera za izgradnju 1.234 stambene jedinice u zoni E1, koja okružuje Jerusalem, predstavlja vrhunac projekta koji su priželjkivale izraelske vlade svih političkih opcija. Ono što se sada mijenja jeste nekažnjivost s kojom bi Izrael to mogao sprovesti u djelo

Dok se genocid u Gazi nastavlja, sada tišim, ali ne manje sistematskim i smrtonosnim ritmom (ubijeno je 1.100 Palestinaca nakon takozvanog prekida vatre), na Zapadnoj obali doseljenici, vojska i izraelska vlada u protekle dvije godine pripremali su de jure aneksiju ove teritorije. Jer de facto do nje je već došlo: na terenu, na Zapadnoj obali, ni Palestinci ni stranci ne mogu napraviti ni korak bez izraelske kontrole, a palestinska administracija već dugo je van funkcije. Petina teritorije Zapadne obale već se nalazi u rukama doseljenika.

Međutim, postojao je svojevrsni tabu povezan s idejom rješenja o dvjema državama: očuvanje fizičkog kontinuiteta između Istočnog Jerusalema i Zapadne obale, što je u teoriji osiguravalo prolaz između sjevera i juga teritorije, kao i budući status Jerusalema kao palestinske prijestolnice. Iako je u praksi danas potrebno više od dva sata za put od Ramallaha do Betlehema cestom koja, ako je ne blokiraju vojska ili doseljenici, pravi zaobilaznicu od 60 kilometara kako bi se prešla jedva 25 kilometara duga historijska ruta. Od vremena Sporazuma iz Osla, različite izraelske vlade suzdržavale su se od prekidanja ovog fizičkog kontinuiteta. Što ne znači da nisu napredovale u krajnjoj namjeri: učiniti neizvodljivim palestinski suverenitet nad bilo kojim dijelom Zapadne obale.

Izraelsko ministarstvo finansija, s nadležnostima u planiranju kolonizacije, postavilo je „legalizaciju“ naselja, izgradnju infrastrukture, konfiskaciju palestinske zemlje i naseljavanje izraelskog stanovništva u sam centar svojih politika. Trenutni plan tendera za izgradnju 1.234 stambene jedinice u takozvanoj zoni E1, koja okružuje Jerusalem, predstavlja vrhunac projekta koji su priželjkivale izraelske vlade svih političkih opcija, ne treba se zavaravati. Yitzhak Shamir planirao je veliki Jerusalem odvojen od Zapadne obale, gotovo u isto vrijeme kada su 1991. godine započinjali mirovni pregovori, a Yitzhak Rabin je vršio pritisak u tom smjeru nakon Sporazuma iz Osla. Ono što se promijenilo jeste nekažnjivost s kojom bi Izrael to sada mogao sprovesti.

Ministar finansija Bezalel Smotrich, koji i sam živi u jednom od naselja, nikada nije skrivao svoj cilj: „Sahraniti i samu ideju o palestinskoj državi“, izjavio je 2025. godine kada je započela izgradnja „ceste suvereniteta“, kako je nazvao autoput koji će spojiti Jerusalem s naseljima i potpuno pregraditi teritoriju Zapadne obale. Smotrichev politički realizam brzo je popraćen raspršenim mesijanstvom njegovih kolega u vladi: „tkivom života“ nazvali su mrežu puteva i naselja namijenjenih isključivo doseljenicima, koja će zauvijek ugušiti palestinski život.

Fetiš dviju država, Izraela i Palestine, služi Evropskoj uniji kako se ne bi suočila sa svojim obavezama. U Oslu je izmišljeno ovo čudotvorno rješenje i u njega se polaže budućnost. Ali budućnosti ne može biti pred zločinima koje je počinio Izrael. EU raspolaže mehanizmima za sankcionisanje Izraela na osnovu Sporazuma o pridruživanju, kao i oblicima ekonomskog i političkog pritiska koji bi prešli s retorike na djela. Ništa od toga se nije dogodilo. Ugovori za nova naselja, koje bi EU mogla zabraniti, bili bi dobar početak. Izraelskom premijeru Benjaminu Netanyahuu žuri se da zatvori tendere koji završavaju tačno sedmicu dana prije izbora najavljenih za 27. oktobar. Ne može se prikriti da u ovom novom koraku ka izraelskoj aneksiji ulogu igraju i Netanyahuovi izborni interesi.

Šta se može dogoditi ako se konačno uguši rješenje o dvjema državama, koliko god ono već dugo bilo samo retoričko? Iako neki izraelski ministri ne kriju da je vrhunac genocida njihov horizont (Ben-Gvir, ministar nacionalne sigurnosti, upravo je pozvao na ubijanje „30 ili 40 Palestinaca u Gazi svake noći“), potreba da se ne minira budućnost sada je veća nego ikada.

Još prije genocida u Gazi, Palestinci su govorili o nenacionalnoj državi Palestina/Izrael kao jedinom izlazu iz stvarnosti izraelskog aparthejda i okupacije. Nakon Gaze, jer mora postojati vrijeme nakon Gaze, ova ideja bi možda mogla poprimiti oblik koji je ranije bio nezamisliv.

Luz Gómez je profesorica arapskih i islamskih studija na Autonomnom univerzitetu u Madridu; ovaj je komentar napisala za današnji El Pais