Da ovaj automobil na sebi nema logotip s propetim konjićem, prošao bi potpuno nezapaženo jer njegov dizajn komunicira premalo značenja. A kada se radi s materijalom osjetljivim poput Ferrarijevog nasljeđa, nedostatak jasnog značenja najbrži je put do savršene oluje

Nikada prije dizajn jednog automobila nije izazvao tako strastvene rasprave na internetu. Na specijaliziranim forumima danima se analizira karoserija novog modela Ferrari Luce, na društvenim mrežama bujaju šale i memovi, a o reakcijama javnosti ne pišu samo automobilski magazini, već i svi vodeći svjetski mediji.

Ako se ova prezentacija uporedi s lansiranjem hiperautomobila F80 iz oktobra 2024. godine, koji zauzima sam vrh ponude i projektovan je kao ikona ove decenije, Luce, iako a priori jeftiniji i slabijih performansi, zabilježio je trostruko više pretraga na Googleu. Budući da je većina komentara izrazito negativna, finansijski efekat ovog buma bio je trenutan i surov: vrijednost Ferrarijevih akcija na berzi pala je za više od sedam odsto, što je ekvivalent gubljenju četiri milijarde eura.

Iako ovakve reakcije nisu ono što je kompanija pod kontrolom Johna Elkanna, unuka Giannija Agnellija, očekivala, nije iznenađujuće što je ovaj automobil postao najkontroverzniji industrijski proizvod posljednjih godina. On u sebi sažima nekoliko karakteristika koje nikada ranije nisu viđene pod znakom propetog konjića. Prije svega, riječ je o prvom dizajnu eksternog studija nakon dugo vremena. Ferrari, koji je decenijama zadatak oblikovanja povjeravao firmi Pininfarina, udaljio se od torinskih partnera oko 2013. godine, da bi do 2018. stvorio potpuno autonoman interni tim pod vodstvom Flavija Manzonija. Stoga angažman američkog kolektiva LoveFrom, koji čine Jonathan Ive i Marc Newson, predstavlja radikalan zaokret u savremenoj istoriji Maranella.

Nadalje, u pokušaju da se, prema Iveovim riječima, demokratizuje iskustvo vožnje, Luce je postao jedini model u istoriji brenda s pet sjedišta. I na koncu, ovo je prvi potpuno električni Ferrari. Dok su do jučer iz fabrike u Modeni izlazili isključivo automobili s ogromnim benzinskim motorima od šest, osam ili najčešće dvanaest cilindara, sada četiri mala električna motora pokreću svaki pojedinačni točak zahvaljujući energiji iz baterije smještene u šasiji vozila.

Mnogi zaljubljenici u automobilizam smatraju da je to previše novina za jedan model. Međutim, rasprava je brzo prerasla tehničke detalje i subjektivne estetske sudove o proporcijama i bojama. Kako to obično biva posljednjih godina, kada god neka kompanija rizikuje s proizvodom koji se predstavlja kao ekološki prihvatljiviji, komentari se preko noći pretvaraju u nostalgične političke proglase.

Jedni žale za agresivnim linijama starih sportskih dvosjeda, drugi tvrde da lansiranje ovakvog automobila dokazuje propast Zapada, dok treći lamentiraju nad urlikom benzinskog motora, začinjavajući diskusiju homofobnim opaskama na račun električnih vozila. Polemika oko modela Luce tako je ponovo oživjela staru tezu koja povezuje testosteron s benzinom, ogoljujući činjenicu da u rasipanju naftnih derivata postoji nešto što duboko uzbuđuje reakcionarne oblike maskuliniteta.

Sentimentalna veza javnosti s Ferrarijem može se mjeriti samo s fanatizmom najvjernijih rok bizaraca. Zato se navodna izdaja Ferrarijevih vrijednosti danas doživljava jednako traumatično kao trenutak iz 1965. godine kada je Bob Dylan uključio pojačalo i prešao s folka na električni rock. S druge strane, dizajner automobila Enrique Miñarro, koji iza sebe ima godine iskustva u Pininfarini, objašnjava da u ovom potezu ne vidi izdaju, već koherentan, mada donekle naivan i nedorečen razvojni put. Formalni izraz svakog automobila mora odražavati njegove mehaničke karakteristike. Ako se promijenio tehnički dio, logično je da se mijenja i spoljni izgled.

Ferrari je oduvijek bio najekstremnija i najsavršenija reprezentacija performansi, strukturirana oko motora s unutrašnjim sagorijevanjem i prateće mehanike. Kod klasičnih modela sve ima svoju jasnu funkciju: hauba je duga jer mora primiti motor od dvanaest cilindara, rešetke služe za hlađenje, a spojleri stvaraju aerodinamički pritisak. Električni automobil nema jedan veliki motor i njegova mehanika se iz temelja mijenja. Održavanje starih formi bez njihove stvarne funkcije bilo bi obična optička varka. Potpuno je prirodno što nam Luce ne liči na Ferrari, jer su naša vizuelna očekivanja formirana na bazi sasvim drugačijeg mehaničkog sklopa.

Tokom rada na ovom projektu, Jonathan Ive, dizajner proslavljen kreiranjem Appleovih uređaja poput iPod-a i iPhone-a, proučavao je istorijske reference brenda. On smatra da bi s masovnom elektrifikacijom Ferrari mogao upasti u krizu identiteta i profita sličnu onoj koju su švicarski proizvođači satova doživjeli pojavom jeftinih kvarcnih mehanizama.

Baš kao što je ta revolucija natjerala luksuzne urare poput Patek Philippea da se repozicioniraju na tržištu, Ive vjeruje da Ferrari mora ponuditi visceralnu i emocionalnu vezu s vozilom kakvu obični električni automobili nemaju. Luce je zamišljen kao manifest savršenog korisničkog iskustva, i u tom segmentu enterijer, komande i interfejs automobila zaista niko ne kritikuje.

Drugi aktivni dizajner automobila, Rafael Gordo, ističe da se silina polemike duguje isključivo statusu koji brend uživa. Ferrari ima najstrastvenije i najpurističkije fanove na svijetu. Dok brendovi poput Volva ili Škode njeguju racionalan, proizvodni dizajn, Ferrari se uvijek oslanjao na skulpturalne, emocionalne linije koje prenose snagu. Automobil je za kupca sredstvo izražavanja ličnosti i kontrole vlastitog imidža, pa je procjenjivanje Ferrarija kroz prizmu čiste racionalnosti pogrešan pristup. Ipak, na tržištu megalluksuza, gdje trenutno dominiraju oštri i agresivni modeli brendova poput Lamborghinija, prostora za diskreciju i takozvani tihi luksuz gotovo da nema. Automobili u ovom segmentu moraju biti ekstrovertni simboli statusa.

Taj neizbježni egzibicionizam sportskih automobila ima duboko simboličko utemeljenje. Automobil je mašina koja je historijski koncentrisala ljudske želje i obećanja, od futurističke fascinacije motorom i ratom kod Marinettija, pa sve do srednjoklasnih snova o slobodi i bijegu od svakodnevice. On je snažno seksualizovan objekt, što potvrđuje klasična asocijacija između oblina karoserije i ženskog tijela, ali i nužni alat za odlazak na posao ili u supermarket. Spajajući ostvarive strasti i egzistencijalne potrebe, automobil postaje prvorazredno političko pitanje.

Upravo zbog tog simboličkog tereta, rasprava o estetici modela od pola miliona eura postala je polje političkog i identitetskog razračunavanja. Činjenica da se pojedini muškarci grčevito drže motora s unutrašnjim sagorijevanjem signalizira odbrambenu reakciju usmjerenu protiv gubitka stabilnog, tradicionalnog svijeta, što je proces paralelan s jačanjem antifeminističkih sentimenata i desnog populizma. Ipak, rješenje nije u pukom elitističkom nametanju električnih vozila, već u stvaranju nove, alternativne privlačnosti i erotike električne mobilnosti.

Kompanija Apple je svojevremeno, uz Iveov dizajn, pozivala ljude da razmišljaju drugačije. Sa modelom Luce, slavni dizajner sada predlaže svijetu da sanja drugačije. Za sada, internetska zajednica odbija taj poziv. Samo će vrijeme pokazati hoće li Ferrari Luce postati tržišni uspjeh ili tek fusnota zapamćena više po skandalu koji je pratio njegovo lansiranje nego po stvarnoj estetskoj vrijednosti.

Da ovaj automobil na sebi nema logotip s propetim konjićem, prošao bi potpuno nezapaženo jer njegov dizajn komunicira premalo značenja. A kada se radi s materijalom osjetljivim poput Ferrarijevog nasljeđa, nedostatak jasnog značenja najbrži je put do savršene oluje.