Nakon što je Međunarodni krivični sud izdao nalog za hapšenje izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, svijet se podijelio između onih koji tvrde da će poštovati međunarodno pravo i onih koji pokušavaju pronaći politički izlaz iz neugodne situacije

Kada je Međunarodni krivični sud (ICC) 21. novembra 2024. godine izdao nalog za hapšenje izraelskog premijera Benjamina Netanyahua i tadašnjeg ministra odbrane Yoava Gallanta, radilo se o jednom od najznačajnijih trenutaka u historiji međunarodnog prava posljednjih godina. Sud je odbacio izraelske prigovore na svoju nadležnost i zaključio da postoje osnovi za izdavanje naloga zbog navodnih ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti počinjenih tokom rata u Gazi.

Od tog trenutka više se nije postavljalo pitanje šta misli Izrael ili šta misle njegove saveznice. Pitanje je postalo mnogo jednostavnije: hoće li države koje su potpisale Rimski statut poštovati vlastite međunarodne obaveze?

Na društvenim mrežama posljednjih mjeseci često se dijele spiskovi zemalja koje bi navodno uhapsile Netanyahua ukoliko bi kročio na njihovu teritoriju. Takve objave uglavnom sadrže Belgiju, Kanadu, Irsku, Španiju, Nizozemsku, Norvešku, Švedsku i još nekoliko evropskih država. Međutim, stvarnost je istovremeno i jednostavnija i složenija od toga. Jednostavnija zato što je pravni okvir vrlo jasan. Složenija zato što politika često pokušava pronaći način da izbjegne ono što pravo zahtijeva.

Međunarodni krivični sud nema vlastitu policiju. On zavisi od država članica koje su prihvatile Rimski statut. Kada Sud izda nalog za hapšenje, upravo su države te koje trebaju izvršiti nalog ukoliko se osoba za kojom je raspisana potjernica nađe na njihovoj teritoriji.

Zbog toga se nakon objavljivanja naloga pažnja nije usmjerila samo prema Izraelu nego i prema državama članicama ICC-a. Evropska unija je vrlo brzo podsjetila da su države članice koje su potpisnice Rimskog statuta dužne izvršavati odluke Međunarodnog krivičnog suda. Drugim riječima, pravno gledano, pitanje nije ko želi uhapsiti Netanyahua, nego ko je spreman poštovati međunarodne obaveze koje je sam prihvatio.

Nizozemska je među prvim državama koje su poručile da će poštovati odluke ICC-a. Tadašnji ministar vanjskih poslova Caspar Veldkamp izjavio je da će zemlja provoditi Rimski statut „100 posto“, čime je poslao jednu od najjasnijih poruka među evropskim državama. Norveška je također zauzela vrlo jasan stav. Državni sekretar Andreas Kravik potvrdio je da bi osoba za kojom postoji nalog ICC-a bila uhapšena i izručena Sudu ukoliko bi se pojavila na teritoriji Norveške. Španija je saopćila da poštuje odluku Međunarodnog krivičnog suda i da će postupati u skladu sa svojim međunarodnim obavezama.

Kanada je također više puta naglasila da priznaje nadležnost ICC-a. Premijer Mark Carney izjavio je tokom 2025. godine da bi Kanada provela nalog za hapšenje ukoliko bi Netanyahu došao u zemlju. Irska, Belgija, Slovenija, Litvanija, Island i još nekoliko evropskih država poslale su slične poruke podrške međunarodnom pravu i radu Suda.

Zanimljivo je da su se među državama koje su najjasnije podržale izvršenje naloga našle uglavnom evropske zemlje koje se često optužuje za preblage reakcije prema izraelskoj politici u Gazi.

Turska je među državama koje su najotvorenije podržale odluku ICC-a. Predsjednik Recep Tayyip Erdoğan pozvao je svih 124 članica Suda da provedu naloge za hapšenje, dok je ministar vanjskih poslova Hakan Fidan odluku nazvao važnim korakom prema odgovornosti za zločine počinjene nad Palestincima.

Malezija je pozdravila odluku Suda, nazivajući je pobjedom pravde i humanosti. Južna Afrika je odluku opisala kao značajan korak prema pravdi za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti u Palestini.

Ako postoji država koja je postala simbol sukoba između međunarodnog prava i političkih interesa, onda je to Mađarska. Doskorašnji premijer Viktor Orbán odmah nakon izdavanja naloga pozvao je Netanyahua u posjetu Budimpešti i poručio da nalog neće biti proveden. Tokom Netanyahuove posjete 2025. godine mađarske vlasti odbile su ga uhapsiti uprkos obavezama koje proizlaze iz članstva u ICC-u.

To je izazvalo ozbiljne reakcije međunarodnih organizacija za ljudska prava. Kasnije je ICC čak uputio Mađarsku svom nadzornom tijelu zbog nepoštivanja obaveza i neizvršavanja naloga za hapšenje.

Ironično, politička situacija u Mađarskoj potom se promijenila. Nakon promjene vlasti, nova vlada zaustavila je proces izlaska iz ICC-a i vratila zemlju na kurs saradnje sa Sudom. Novi premijer Péter Magyar poručio je da će Mađarska poštovati međunarodne obaveze koje proizlaze iz članstva u ICC-u. Tako je država koja je postala simbol otpora Sudu za manje od godinu dana postala primjer koliko se političke pozicije mogu promijeniti.

Zašto je ovaj slučaj važan?

Na prvi pogled moglo bi se pomisliti da je riječ samo o jednom političaru. Ali slučaj Netanyahu odavno je prerastao ličnost jednog premijera. Suštinsko pitanje glasi: vrijedi li međunarodno pravo jednako za sve?

ICC je tokom svoje historije često bio optuživan da procesuira uglavnom afričke političare i vojne vođe. Kada je Sud počeo izdavati naloge protiv lidera država koje imaju snažne saveznike na Zapadu, otvorila se potpuno nova rasprava o tome koliko je međunarodna zajednica zaista spremna prihvatiti univerzalnu primjenu prava. Upravo zato reakcije država imaju mnogo veću težinu od samog naloga.

Ako države izvrše nalog, poslat će poruku da nijedan politički lider nije iznad zakona. Ako ga ignorišu, poslat će potpuno drugačiju poruku – da međunarodno pravo vrijedi samo za one koji nemaju dovoljno političke moći.

U svijetu u kojem se međunarodno pravo često koristi selektivno, slučaj Netanyahu postao je svojevrsno ogledalo međunarodne zajednice. U njemu se ne vidi samo sudbina jednog političkog lidera nego i spremnost država da pokažu da zakon vrijedi jednako za sve, bez obzira na funkciju, moć ili saveznike koje neko ima.

A upravo će odgovor na to pitanje odrediti kako će se ovaj slučaj pamtiti u historiji: kao pobjeda međunarodne pravde ili kao još jedan dokaz da politika često uspije nadjačati pravo.