Ako se plan ostvari, Gaza će postati prvi digitalni protektorat u modernoj historiji, prostor pod stalnim nadzorom, s ekonomijom u rukama investitora, vojskom pod stranom komandom, i stanovništvom pod „humanitarnom upravom“. Blair i njegovi partneri to nazivaju „tranzicijom“. No mnogi na Bliskom istoku vide to kao povratak kolonijalnog mandata, pod novim imenom i s istim licima
„Nakon razornog i dugotrajnog rata koji je počeo kao ograničen sukob, a završio uključivanjem Sjedinjenih Država i promjenom političke karte Bliskog istoka, velike sile odlučile su da Palestina ponovo bude stavljena pod privremenu međunarodnu upravu dok se ne pronađe rješenje za suživot Arapa i Jevreja.“
Ovaj pasus mogao bi stajati u udžbeniku historije ili bi ga jednog dana mogao generitrati napredni chatbot kao sažetak plana kojeg se upravo kroji za Gazu: uspostava Međunarodne tranzicijske uprave za Gazu (GITA) pod vodstvom bivšeg britanskog premijera Tonya Blaira. Ideja podsjeća na stari model iz kolonijalnog doba, na Britanski mandat za Palestinu, uspostavljen prije tačno 102 godine, 1922. godine.
Tada, kao i sada, polazna pretpostavka je ista: da vanjska sila može uvesti red, stvoriti institucije i potaknuti razvoj sve dok stanovništvo ne bude „spremno“ za samoupravu. Ali historija tog pristupa, od Bagdada do Kabula, pokazuje da „spremnost“ nikada ne dolazi onako kako je zamišljaju strani planeri.
Blairova GITA zamišljena je kao privremena uprava u trajanju od tri do pet godina, s ciljevima koji zvuče poznato: stabilizacija, rekonstrukcija, ekonomski razvoj i obnova institucija. U dokumentima koji su procurili u medije, GITA se poredi s misijama Ujedinjenih nacija u Kosovu i Timoru, koje su, barem formalno, završile stvaranjem samostalnih država.
No kritičari upozoravaju da je pravi historijski presedan zapravo mandat nad Palestinom nakon Prvog svjetskog rata, kada je Društvo naroda povjerilo Velikoj Britaniji „privremeno upravljanje“ teritorijom s ciljem pripreme za samoodređenje i stvaranja „nacionalnog doma jevrejskog naroda“. Taj mandat, zamišljen kao kratkotrajna faza, potrajao je gotovo 26 godina i završio se krvavim povlačenjem Britanaca i ratom koji traje do danas.
Britanska administracija nikada nije uspjela niti je ozbiljno pokušala pripremiti Arape i Jevreje za zajedničku vlast. Umjesto toga, teritorija je eksplodirala u neredu i nasilju, a London je, iscrpljen i politički podijeljen, 1948. godine jednostavno digao ruke. Rezultat: nastanak države Izrael i trajna fragmentacija Palestine.
U nacrtu GITA-e koji kruži diplomatskim krugovima, jasno se navodi da će Gaza biti međunarodni protektorat pod upravom svih aktera uključenih u sukob osim samih Palestinaca.
Upravni odbor, smješten najprije u Egiptu ili Kataru, a kasnije u samoj Gazi, činit će predstavnici Sjedinjenih Država, Izraela, arapskih i zaljevskih država, uz nekoliko evropskih dužnosnika. Palestinci će imati samo „simboličnu“ ulogu, glas bez prava glasa.
Za potpredsjednicu za humanitarna pitanja predviđena je Sigrid Kaag, bivša potpredsjednica holandske vlade i sadašnja koordinatorica UN-a za pomoć i obnovu Gaze. Politički, kao i Blair, pripada umjerenoj evropskoj socijaldemokraciji, onom dijelu koji vjeruje u „meku moć“ i globalnu upravu putem institucija.
Među imenima koja se pominju nalaze se i Naguib Sawiris, egipatski milijarder i pripadnik koptske manjine, zadužen za prikupljanje sredstava u regiji, te Marc Rowan, američki finansijer i donator Donaldove Trumpove kampanje, koji bi trebao voditi Fond za obnovu Gaze. Oba su profila više investitorska nego humanitarna, što otkriva ekonomsku dimenziju cijelog projekta.
U nadzornom vijeću bi, prema istim izvorima, trebao sjediti i Aryel Lightstone, bivši savjetnik američke ambasade u Izraelu i rabin blizak Jaredu Kushneru, zetu Donalda Trumpa. Lightstone je bio jedan od arhitekata Abrahamskih sporazuma kojima su Izrael, UAE, Bahrein i Maroko uspostavili diplomatske odnose.
Ovaj sastav, tvrde posmatrači, pokazuje jasnu strukturu moći: Blair kao lice Zapada, Kaag kao humanitarni paravan, Sawiris i Rowan kao finansijski stubovi, a Lightstone kao garant izraelskog uticaja.
Prema planu, u Gazu će biti raspoređeno 200 američkih vojnika i jedna arapska sigurnosna brigada, dok će Izrael zadržati punu kontrolu nad granicama i pravom veta. Uprava će imenovati palestinske tehničke kadrove, „neutralne“ birokrate, koji će upravljati obnovom, ali bez političke moći.
Ključni cilj GITA-e je rekonstrukcija razorene Gaze, čije se troškove procjenjuje između 44 i 68 milijardi dolara. Taj novac bi trebao dolaziti iz kombinacije multilateralnih izvora, Svjetske banke, MMF-a, UN-a i privatnog kapitala iz zaljevskih zemalja.
Kako bi privukli investitore, kreatori plana predlažu stvaranje zona slobodne trgovine, s naglaskom na industrije budućnosti: vještačku inteligenciju, softver, električna vozila i kriptovalute. To je gotovo identičan model koji je ranije promovisala Boston Consulting Group, u projektu koji je bio kritiziran kao „ekonomsko maskiranje etničkog čišćenja“.
Iza kulisa, Blairova fondacija već godinama sarađuje s tim krugovima na programima „modernizacije Bliskog istoka“. Kritičari tvrde da je ovaj plan nova verzija kolonijalnog paternalizma, gdje se Palestinci pojavljuju samo kao radna snaga u „startup Gazi“, a ne kao subjekti vlastite države.
Ovakva koncepcija razvoja, upozoravaju analitičari, ponavlja greške britanskog mandata iz tridesetih godina. Tada je Palestina doživjela privredni rast zahvaljujući britanskim ulaganjima i kapitalu jevrejske dijaspore, ali su koristi bile neravnomjerno raspoređene.
Jevrejski sektor razvio je industriju, luke i obrazovanje, dok je arapsko stanovništvo ostalo u agrarnoj zaostalosti. Uz to, mnogi arapski zemljoposjednici prodavali su zemlju cionističkim organizacijama, ostavljajući hiljade seljaka bez posla i krova nad glavom. Rezultat su bile pobune 1936–1939. godine, s hiljadama mrtvih i dubokim podjelama koje traju i danas.
Ako GITA bude slijedila isti obrazac, tehnokratski razvoj bez političke reprezentacije, Gaza bi mogla postati privredni eksperiment bez naroda, prostor u kojem međunarodne korporacije i zaljevski fondovi grade digitalne oaze dok stanovništvo ostaje u siromaštvu i pod nadzorom.
GITA-ina struktura, s ograničenim palestinskim učešćem i jakim zapadno-izraelskim uticajem, podsjeća na neokolonijalni model upravljanja. Neki je porede s protektoratom Bosne i Hercegovine pod OHR-om, drugi s Irakom nakon 2003. godine, kada su američke „privremene vlasti“ dizajnirale institucije i ustav bez realnog legitimiteta.
Blair je već jednom igrao sličnu ulogu: nakon mandata britanskog premijera, postao je specijalni izaslanik Kvarteta za Bliski istok (UN, EU, SAD i Rusija), ali nije ostvario nikakav vidljiv napredak. Njegovo ime i dalje izaziva sumnju, posebno nakon rata u Iraku i optužbi za lažne izgovore kojima je opravdavao invaziju.
Sada se vraća kao upravitelj „poslijeratne Gaze“, ali njegova misija otvara ključno pitanje: može li narod koji nije imao glas u vlastitoj tragediji imati ikakvu ulogu u njenoj obnovi?
Palestinske institucije, posebno Palestinska samouprava u Ramallahu, već su decenijama pogođene korupcijom i nelegitimnošću. Izraelska vlada i SAD su ih marginalizovali, dok ih palestinski narod doživljava kao produženu ruku okupacije.
U takvim okolnostima, GITA planira da u roku od pet godina „preda vlast“ novoj palestinskoj administraciji. No, kako će ta vlast izgledati i ko će je činiti, niko ne zna.
U Afganistanu su Zapad i UN doveli Hamida Karzaija, pa zatim Ašrafa Ganija, intelektualce bez domaće baze, koji su završili u egzilu. U Palestini bi takav eksperiment mogao biti još opasniji, jer ne postoji nijedna organizacija koja bi mogla pružiti jedinstveno političko uporište: Hamas je vojno uništen, Fatah je kompromitovan, a nezavisni pokreti su slabi ili raspršeni.
Kao i u mandatu iz prošlog stoljeća, međunarodna zajednica pokušava odabrati „prihvatljive“ vođe, one koji će biti dovoljno umjereni za Washington i Tel Aviv, ali i dovoljno arapski za Amman, Kairo i Rijad. Šanse da takav profil bude prihvaćen od strane samih Palestinaca gotovo su nikakve.
Tokom britanskog mandata, London je pokušao kontrolisati arapske mase preko velikog muftije Jerusalema, Hadž Amina al-Huseinija, vjerujući da će biti poslušan saveznik. Umjesto toga, al-Huseini je postao radikalni protivnik cionizma, povezao se s nacistima i podržavao Hitlerovu Njemačku.
To je bio posljednji ekser u lijes britanskog kolonijalnog eksperimenta u Palestini, dokaz da politički vakuum punjen izvana uvijek proizvodi ekstremizam. Ako GITA ne izvuče pouku iz toga, historija bi se mogla ponoviti: Gaza bi postala nova platforma za otpor, a ne za pomirenje.
U teoriji, cilj GITA-e je plemenit: obnoviti razorenu Gazu, spriječiti povratak Hamasa, i pripremiti tlo za samoupravu. U praksi, to je projekat koji ponavlja kolonijalne formule, uz dodatak 21. stoljeća: tehnologiju, investicione fondove i politički marketing.
Nakon svih ratova, Gazu bi sada trebala „osloboditi“ ista logika koja ju je i razorila: vjera da stabilnost može biti izvezena, da razvoj može biti dizajniran u PowerPoint prezentacijama, i da se narodi mogu preodgajati u laboratorijama međunarodne politike.
IZVOR: El Mundo
