Dok Donald Trump steže obruč oko Hormuškog tjesnaca uvodeći nezapamćenu „dvostruku blokadu“, svijet sa strepnjom iščekuje hoće li ovaj visokorizični diplomatski gambit slomiti iransku ekonomiju ili gurnuti globalno tržište energenata u nepopravljivi haos. Između prijetnji bombardiranjem i kontradiktornih poruka na društvenim mrežama, Washington pokušava prisiliti Teheran i Peking na ustupke, dok se na terenu suočava s neuhvatljivom „flotom duhova“, iranskim minama i opasnim nedostatkom jasnih pravila u najvažnijem plovnom putu planete

Uvijek nepredvidljivi um Donalda Trumpa ponovo je bacio svjetska tržišta i geopolitičke analitičare u stanje potpune zbunjenosti. Ono što je početkom sedmice zvučalo kao još jedna u nizu zapaljivih prijetnji na društvenoj mreži Truth,  dobilo je obrise konkretne, mada opasno nejasne vojne direktive. Sjedinjene Američke Države stežu pregovarački konopac oko vrata Teherana, pokušavajući oslabiti iransku poziciju i istovremeno izvršiti pritisak na Kinu, ali sprovođenje ove strategije u djelo moglo bi se pokazati kao najteži logistički i diplomatski izazov Trumpove administracije do sada.

Pitanje koje trenutno odjekuje hodnicima Pentagona i sjedištima naftnih giganata glasi: ima li smisla blokirati tjesnac koji je već šest sedmica pod blokadom? Hormuški tjesnac sada ima dvostruku bravu. Prva je iranska, kojom Teheran godinama maše kao svojim najjačim adutom u odbrani od američke i izraelske agresije. Druga je sada Washingtonova, za koju se još uvijek ne zna ni kako će funkcionirati, niti gdje su joj tačne granice.

Trumpov krajnji cilj ostaje misterija umotana u populističku retoriku, ali tragovi su vidljivi. On želi totalni kolaps iranske ekonomije kako bi prisilio vlast na pregovarački sto pod njegovim uslovima. Ipak, praksa donosi gorku pilulu realnosti. Ofanziva protiv Irana ne daje očekivane rezultate na terenu; uprkos eliminaciji vrhovnog vođe Alija Hamneija, režim nastavlja funkcionirati gotovo nepromijenjeno. Pozivi Washingtona i Izraela iranskom narodu da “preuzme sudbinu u svoje ruke” ne samo da su ostali bez odjeka, već su, paradoksalno, ujedinili iransko društvo protiv zajedničkog vanjskog neprijatelja.

Trump je zaprijetio bombardiranjem svih iranskih brodova koji pokušaju proći ovim strateškim plovnim putem. Međutim, analitičari upozoravaju da Iran nije Venecuela, gdje je američka mornarica prošlog decembra relativno lako nametnula embargo. Međutim, analitičari ističu dva ključna ograničenja. Prv je sumnja da bi se Washington usudio bombardirati naftni tanker ili LNG tanker namijenjen Kini ili Indiji, jer bi to vodilo u nekontrolisanu eskalaciju. Drugo, ako presretnu brod na otvorenom moru, u koju luku će ga odvući? Jemen? Pakistan? To je predaleko, a većina američkih saveznika nalazi se unutar Perzijskog zaljeva, a ne izvan njega.

To otvara ključno pitanje: do koje mjere će SAD striktno provoditi embargo? Potpuna primjena mogla bi značiti zapljenu brodova u kineskom vlasništvu, kao i brodova saveznika iz Azije i Evrope, što bi otvorilo frontove sa pola svijeta.

Iranska ekonomija je u ovaj sukob ušla na koljenima, pogođena galopirajućom inflacijom i uličnim protestima. Sada se situacija dramatično pogoršava. Energetski izvoz, koji je donedavno nekako tekao, praktično će presušiti. Gubitak od skoro 200 miliona eura dnevno predstavlja fatalan udarac za budžet kojem očajnički treba strana valuta. Otok Harg, preko kojeg ide 90% iranskog izvoza nafte, mogao bi ostati potpuno izolovan. Dvije od šest najvećih luka, Imam Khamenei i Bandar Abbas, postale bi nepristupačne, odsijecajući glavne rute za snabdijevanje.

Ipak, podaci pokazuju da blokada nije hermetička. U utorak su četiri broda povezana s Iranom uspjela proći kroz Hormuz bez incidenata. Među njima je bio i tanker kineske kompanije Shanghai Xuanrun Shipping Co, koji je uprkos sankcijama isplovio iz luke u Emiratima. Detektovani su i brodovei iz takozvane “flote duhova”,  plovila koja isključuju radare ili šalju lažne podatke o lokaciji kako bi zaobišla sankcije. Jedan takav brod, prethodno viđen u iranskoj luci Bandar Imam Homeini, trenutno plovi kroz zonu visokog rizika prevozeći žito.

Trumpov potez usmjeren je direktno na Peking. On vjeruje da jedino Xi Jinping može uvjeriti Teheran u potrebu za mirovnim sporazumom. Međutim, Trump možda potcjenjuje kinesku otpornost. Peking je godinama gomilao zalihe nafte i gasa, a ogromna ulaganja u obnovljive izvore energije i električna vozila ubrzano smanjuju kinesku zavisnost o ugljikovodicima iz Zaljeva.

Dok cijene sirove nafte divljaju, prelazeći granicu od 100 dolara po barelu, Trump se suočava s vlastitim kontradikcijama kod kuće. Iako revolucija frackinga čini SAD energetski nezavisnijim, američki vozači plaćaju znatno više za gorivo nego u martu. S obzirom na to da su izbori na vidiku, visoke cijene na pumpama su politički toksične za Republikansku stranku. Čovjek koji je ušao u Bijelu kuću obećavajući niže troškove života, godinu i tri mjeseca kasnije, suočava se sa bilansom koji je u tom pogledu vrlo oskudan.

Trumpovo ponašanje ostaje hodajuća kontradikcija. Dok naređuje mornarici da zaustavi saobraćaj, na društvenim mrežama se hvali kako su “34 broda jučer prošlo kroz tjesnac, najviše od početka ovog apsurdnog zatvaranja”. U jednom dahu optužuje Iran za kršenje međunarodnog prava zbog blokade vodenog puta, a u drugom naređuje američkim brodovima da učine isto to, ignorišući upozorenja Međunarodne pomorske organizacije (IMO) da takve akcije gaze zakone mora.

Njegov pritisak se širi i na evropske partnere. Dok potiče bivše saveznike da kupuju američku naftu kao alternativu iranskoj, on šalje oštre poruke Ujedinjenom Kraljevstvu i Norveškoj, pozivajući ih da napuste zelenu agendu i “buše, buše” u Sjevernom moru. “Tragično je da Britanija odbija crpiti vlastite rezerve dok im Norveška prodaje naftu po dvostruko višoj cijeni”, poručio je Trump, pokazujući da je za njega energetska kriza samo još jedna prilika za agresivni merkantilizam.

Iako je Centcom objavio da operacija uključuje više od 10.000 vojnika, desetak ratnih brodova i desetine aviona, situacija na samoj vodi je nejasna. Američki zvaničnici tvrde da dva razarača nadziru iranske luke, ali analitičari upozoravaju da je za stvarnu blokadu potreban daleko veći raspored snaga. Iranska revolucionarna garda je već poslala upozorenje: svaki vojni brod koji se približi tjesnacu smatrat će se kršenjem primirja i dobit će “snažan odgovor”.

Teheran dodatno komplikuje situaciju tvrdnjama da je minirao određene zone, prisiljavajući brodove da prolaze kroz njihove teritorijalne vode i plaćaju “peatarinu”, namet koji režim želi učiniti trajnim. Dok Washington pokušava definirati logistiku blokade koja je već zvanično na snazi, Hormuz ostaje najopasniji termometar globalne stabilnosti. Trumpova kocka je bačena, ali pravila igre se pišu u hodu, dok svijet sa zebnjom posmatra hoće li ovaj pritisak dovesti do pregovora ili do eksplozije koju niko neće moći kontrolisati.