I ovdje je cilj identičan. Proširenje teritorije na Judeju i Samariju kako bi se obuhvatio dio koji nedostaje, a koji je obećao Bog. Ako uzmemo u obzir i drugi dio zemlje oduzet od Sirije iza Golanske visoravni, sve ukazuje na to da je Plan Dalet skoro dostigao svoj zenit. Rat protiv Irana ima drugačiji cilj: otkloniti avet nuklearne prijetnje. Benjamin Netanyahu je to želio. Bez ajatolaha, on može izgraditi Veliki Izrael

Svi u Tel Avivu su znali za nju. Zvala se Crvena kuća. Sagradile su je početkom prošlog stoljeća prve grupe pristiglih Jevreja, uglavnom iz srednje i istočne Evrope. Pokazivali su je s ponosom: bila je plod njihovog zanatskog njuha, s onim ružičastim nijansama u sumrak koje su se isticale naspram “bijelog grada”, kako su se umjetnici i pisci sjećali prvog grada budućeg Izraela. Do 1947. godine u njoj je bilo sjedište Radničkog vijeća; zatim je postala sjedište Haganaha, glavne banditske oružane cionističke organizacije.

Danas ta kuća više ne postoji. Na njenom mjestu, u blizini hotela Sheraton, izgrađen je parking. Ali sjećanje na njene stare zidove označava odlučujući trenutak u historiji jevrejske države. Kako podsjeća Ilan Pappé, renomirani jevrejski profesor, historičar i pisac, u svojoj hvaljenoj knjizi “Etničko čišćenje Palestine”, “10. marta 1948. grupa od jedanaest ljudi, veterana cionističkih vođa zajedno s mladim jevrejskim vojnim oficirima, stavila je završne detalje na plan za etničko čišćenje Palestine.” Istog tog datuma finaliziran je projekat pod kodnim imenom Plan D (dalet na hebrejskom). On je tokom godina nekoliko puta ažuriran i ostaje važeći i danas. To je program koji vodi političko i vojno djelovanje za stvaranje Velikog Izraela: izraza koji je s vremenom poprimio različita značenja i često se koristi u “iredentističkom” smislu da označi historijske granice koje se potražuju, ili barem žele, u Obećanoj zemlji.

Svako ponašanje države Izrael, čak i ono koje je najteže razumjeti, slijedi istu logiku kao i proteklih 100 godina. Mapa Velikog Izraela, Eretz Yisrael Haslemah, doslovno “cijela zemlja Izrael”, zasnovana je na biblijskom konceptu povezanom s obećanjem koje je Bog dao Abrahamu i koje je opisano u Knjizi postanka. Ono zastupa stav da se teritorija namijenjena jevrejskom narodu proteže od Egipta do rijeke Eufrat, to jest, od antičkog Egipta do Eufrata, dakle dijela Mesopotamije. To nije apstraktan koncept: danas je to kompas vlade Benjamina Netanyahua, koja svoje političko djelovanje zasniva na ovoj božanskoj misiji, podržanoj od strane krajnje desničarske, mesijanske većine.

Od sedmog oktobra 2023. godine, dana masakra u kibucima na jugu Izraela koji su počinili militanti Hamasa i Islamskog džihada, projekat je oživljen i ponovo pokrenut. Uništavanje Gaze nije bilo samo reakcija na krvavi i neočekivani masakr. Bila je to prilika da se okonča skriveni i asimetrični sukob koji traje više od 70 godina, obilježen jurišima, uništavanjem i napadima. Svijet je zapanjen sistematskim rušenjem Pojasa, koji je doslovno sravnjen sa zemljom i još uvijek sveden na ogromnu masu ruševina u kojoj je nemoguće živjeti.

Isto se dešava i u južnom Libanu. Prije nekoliko sedmica, ministar odbrane Israel Katz izjavio je da će IDF, vojska jevrejske države, zadržati kontrolu nad teritorijom južno od rijeke Litani, oko dvadeset kilometara od granice, iz sigurnosnih razloga. Vojnici koji su ušli u Zemlju kedrova nisu se ograničili na pogađanje i uništavanje položaja sa kojih Hezbollah ispaljuje svoje salve raketa na sjeverni Izrael. Digli su u zrak kuće i farme, uništili mostove koji premošćuju rijeku i osiguravaju prolaz između centralnih i južnih regija. Pogodili su osmatračnice UNIFIL-a, misije UN-a u Libanu, ubivši tri mirovnjaka. Netanyahuova vlada naredila je evakuaciju za više od 600.000 stanovnika tih područja i podsjetila ih da se vjerovatno nikada neće moći vratiti svojim kućama.

Bejrut strahuje da se radi o većoj operaciji, sličnoj onoj iz 1978. godine, sa dvadesetogodišnjom okupacijom Libana, i ponovo 2006. godine, kada je izraelska vlada prodrla duboko u zemlju. “Trenutna kampanja u Libanu mora završiti radikalnom promjenom”, izjavio je prije nekoliko dana Bezalel Smotrich, izraelski ministar finansija i član radikalnog krila mesijanske desnice. “Litani mora postati naša nova granica s libanskom državom.”

Pravo Izraela na odbranu nije upitno. Ali to ne može opravdati postupke koje cijeli svijet osuđuje i posmatra s nevjericom. Ono što je sve očiglednije jeste dvostruki narativ koji okružuje ovu ogromnu tragediju. Poricanje Nakbe, “katastrofe” koja je pogodila 250.000 Palestinaca 1948. godine, prisiljenih da pobjegnu sa svojih ognjišta, znači prihvatanje ideje da taj narod nije postojao, da su Palestinu naseljavali “Arapi” i da nije bilo protjerivanja već “dobrovoljnog” egzodusa.

Šutnja koja okružuje kriminalne radnje naseljenika na Zapadnoj obali, koje štite vojnici, moderna je verzija tog egzodusa koji i danas pogađa milione dvostrukih izbjeglica, prisiljenih da još jednom napuste svoje domove, voljene i uspomene. I ovdje je cilj identičan. Proširenje teritorije na Judeju i Samariju kako bi se obuhvatio dio koji nedostaje, a koji je obećao Bog. Ako uzmemo u obzir i drugi dio zemlje oduzet od Sirije iza Golanske visoravni, sve ukazuje na to da je Plan Dalet skoro dostigao svoj zenit. Rat protiv Irana ima drugačiji cilj: otkloniti avet nuklearne prijetnje. Benjamin Netanyahu je to želio. Bez ajatolaha, on može izgraditi Veliki Izrael. Donaldu Trumpu, uvučenom u živo blato iz kojeg više ne zna kako da pobjegne, ostavlja energetski plijen ostrva Harg.

IZVOR: L'Espresso