Na Tursku s umnoženim poštovanjem i interesom sada gledaju zalivske petromonarhije, ali i nova Sirija pod vođstvom Ahmeda al-Sharae, koje su ostale zatečene osjećajem ranjivosti tokom protekla tri mjeseca sukoba. Centralne uloge Ankare i turske vojske, kao druge najveće armije u NATO-u, u stabilizaciji regiona potpuno je svjestan i američki predsjednik Donald Trump
Smještena između Evrope i Azije, NATO saveza i prostora nekadašnjeg Osmanskog carstva, sekularnog i islamskog, Turska Recepa Tayyipa Erdoğana iz rata između SAD-a, Izraela i Irana izlazi kao nezaobilazna sila Bliskog istoka. Kroz proračunatu dvosmislenost i politički cinizam koji su postali njen zaštitni znak, Ankara nastoji izbjeći potpunu pobjedu Izraela i SAD-a koja bi mogla dovesti do demontaže Islamske Republike.
Istovremeno, Turska strahuje od nove eskalacije koja bi ugrozila stabilnost u njenom dvorištu i gurnula globalnu ekonomiju ali i samu tursku privredu, već teško pogođenu inflacijom u novu krizu. U ovim okolnostima, Ankara teži da dodatno konsolidira svoju vodeću ulogu u regionalnoj diplomatiji i posredovanju.
Kao i u slučaju Gaze, gdje je Ankara jedan od osnivača Mirovnog vijeća za Gazu osnovanog u januaru ove godine, turska diplomatija je od samog početka bila aktivno uključena u krizu izazvanu izraelsko-američkom ofanzivom protiv teheranskog režima. Iako igra diskretniju ulogu u odnosu na Pakistan, Turska je ključni posrednik između Vašingtona i Teherana, s kojim je uprkos geopolitičkom rivalstvu uvijek održavala otvorene kanale dijaloga. Značaj ove uloge rastao je iz sedmice u sedmicu.
„Ne želimo povratak ratu. Rat sigurno nije rješenje. On donosi nestabilnost, ekonomske poteškoće i potencijalno uništenje, ne samo za regiju već i za cijeli svijet“, upozorio je turski ministar spoljnih poslova Hakan Fidan.
Sociologinja i stručnjakinja za tursku spoljnu politiku Nilüfer Narlı ističe da se Turska pozicionira kao ključni posrednik u konkurenciji s Omanom, Pakistanom, Rusijom i Kinom kako bi popunila diplomatski vakuum nudeći strukturiraniji trilateralni okvir. Ona objašnjava da motivi Ankare nisu ograničeni samo na regionalni prestiž, već su pitanje nacionalne bezbjednosti i ekonomske stabilnosti. Eventualni novi rast cijena nafte i dodatna eskalacija koja bi oštetila iransku infrastrukturu ili dovela do potpune blokade imali bi izuzetno negativne posljedice za tursku ekonomiju.
S druge strane, Pol Mauri, doktorand međunarodnih odnosa na Univerzitetu Complutense u Madridu, naglašava važnost dijaloga Ankare s Teheranom. On navodi da je razmjena prijedloga uz pakistansko posredovanje imala gorko-slatki ishod kada je riječ o obogaćivanju uranijuma, ali da se Turska kroz direktne kontakte s iranskim sagovornicima pokušala nametnuti kao zemlja otvorena za sporazum.
Mauri dodaje da Turska kao „srednja sila“ nije gubila vrijeme te već predlaže nove energetske i trgovačke rute. Među njima se posebno ističu gasne veze sa Sirijom, kao i projekat željeznice Hidžaz, koja bi trebala povezati Evropu sa Saudijskom Arabijom.
Oslabljena Islamska Republika Iran i njena regionalna mreža uticaja idu u prilog drugim velikim silama na Bliskom istoku, prvenstveno Erdoğanovoj Turskoj, čija politika stalno oscilira između neoosmanskih ambicija, doktrine strateške dubine bivšeg šefa diplomatije Davutoğlua („nula problema sa susjedima“) i klasičnog kemalizma.
Na Tursku s umnoženim poštovanjem i interesom sada gledaju zalivske petromonarhije, ali i nova Sirija pod vođstvom Ahmeda al-Sharae, koje su ostale zatečene osjećajem ranjivosti tokom protekla tri mjeseca sukoba. Centralne uloge Ankare i turske vojske, kao druge najveće armije u NATO-u, u stabilizaciji regiona potpuno je svjestan i američki predsjednik Donald Trump.
Kratkoročno, međutim, glavna briga turskih vlasti ostaju unutrašnje posljedice rata, kurdsko pitanje, te strah od širenja oružane pobune s iračkog tla unutar same Islamske Republike, iako je ta mogućnost trenutno praktično isključena. Tursko-iranska granica već je primila hiljade raseljenih lica, a s obzirom na tešku ekonomsku situaciju u Iranu, izbjeglički val bi mogao porasti u narednim sedmicama i mjesecima.
Turska vješto navigira ovom krizom, održavajući balans između obaveza prema NATO-u i regionalne autonomije, što joj omogućava da djeluje nezavisno kako bi spriječila regionalnu katastrofu i odigrala konstruktivnu ulogu u mirovnom procesu.
IZVOR: El Confidencial
