Iako je Evropska unija zadržala status ekonomske supersile na Zapadnom Balkanu, geopolitički koncept „promjene kroz trgovinu“ suočava se s ozbiljnim zastojima na spoljnim granicama Unije. Najnovija studija briselskog instituta Bruegel upozorava da integracija šest zemalja regiona ostaje nedovršena zbog necarinskih barijera, prekomjerne briselske administracije i uvođenja restriktivnih digitalnih sistema poput mehanizma Entry-Exit. Dok komplikovani ekološki propisi i obimna papirologija oduzimaju mikro i malim preduzećima i do 40 procenata radnog vremena, unutar same Unije raste podrška inicijativama za etapnu, sektorsku integraciju Zapadnog Balkana u jedinstveno tržište i prije punopravnog članstva, kao jedinom načinu da se preduprijedi ekonomsko širenje drugih globalnih igrača poput Kine

Evropska unija je na Zapadnom Balkanu ekonomska supersila, a njena ekonomska težina je u protekloj deceniji porasla gotovo posvuda. Od 2014. do 2024. godine udio direktnih stranih investicija iz Evropske unije u bruto domaćem proizvodu porastao je u svim zemljama kandidatima, s izuzetkom Srbije. U Albaniji investicije kompanija iz Evropske unije čine 2,7 procenata ekonomskog učinka, dok u Crnoj Gori taj udio iznosi čak 5,7 procenata. Okretanje iliberalne vlade u Beogradu od Evropske unije ogleda se i u tome što je udio investicija iz Unije u srpskom BDP-u potonuo sa 1,6 procenata na svega 0,4 procenta, a na mjesto Evropljana stupila je Kina.

Uopćeno govoreći, integracija ovih šest država, Albanije, Bosne i Hercegovine, Kosova, Crne Gore, Sjeverne Makedonije i Srbije, predstavlja uspješnu priču. Madalena Barata da Rocha, Niclas Poitiers i Nina Vujanović u novom radu za briselski istraživački institut Bruegel navode da direktne strane investicije olakšavaju integraciju regije u evropske i globalne lance vrijednosti, podržavaju formiranje kapitala i mogu podsticajno uticati na povećanje produktivnosti domaćih firmi.

„Promjena kroz trgovinu“, geopolitički koncept koji je u novijoj prošlosti dospio na loš glas, a prema kojem Evropska unija privlačnošću ekonomskih odnosa ostvaruje uticaj u trećim državama, na Zapadnom Balkanu dakle funkcionira. Međutim, taj koncept sada udara u svoje granice, i to u najužem smislu riječi. Autori studije upozoravaju da integracija ostaje nedovršena, jer iako su carinske barijere uklonjene, firme u regiji i dalje se suočavaju sa značajnim troškovima kako bi dobile pristup tržištu Evropske unije. To se odnosi na niz necarinskih barijera, regulatornih zahtjeva Evropske unije i gubitaka na granicama s Unijom, što s vremenom postaje sve uočljivije.

Među necarinskim barijerama, države Zapadnog Balkana najviše opterećuju sanitarni i fitosanitarni propisi Evropske unije, odnosno sve što je povezano sa sigurnošću hrane. U te standarde Unija ne može i ne treba dirati, jer je riječ o zdravlju njenih građana.

S druge strane, problem leži u neefikasnoj prekograničnoj infrastrukturi koja dovodi do skupih zastoja. Prevoznicima posebno tešku situaciju stvara Entry-Exit sistem Evropske unije, koji na svim spoljnim granicama digitalno bilježi svaki ulazak i izlazak. Obrada kamiona traje predugo, naročito na granicama Srbije s Mađarskom i Hrvatskom. Pored toga, vozači iz ovih država smiju boraviti u šengenskom prostoru najviše 90 dana u periodu od 180 dana, što komplikuje planiranje poslovanja mnogim logističkim firmama. Autori studije stoga izražavaju zabrinutost da bi transportni sektor Zapadnog Balkana zbog toga mogao doživjeti pad.

Firme iz šest zemalja kandidata takođe imaju poteškoća s tri relativno nova propisa Evropske unije. To su prekogranični mehanizam za prilagođavanje ugljeniku (CBAM), direktiva o lancima snabdijevanja, te direktiva o korporativnoj odgovornosti u pogledu održivosti. Doduše, posljednja dva propisa nude i prilike za kompanije, jer mogu izgraditi povjerenje kod kupaca iz Evropske unije i zamijeniti konkurente koji se povlače iz lanaca snabdijevanja jer ne ispunjavaju te standarde.

U svakom slučaju, papirologija koju nameće Evropska unija zadaje ozbiljne glavobolje firmama sa Zapadnog Balkana. Autori Bruegelove studije citiraju istraživanje iz 2021. godine, prema kojem mikro i mala preduzeća moraju trošiti oko 40 procenata svog sedmičnog radnog vremena na ispunjavanje obaveza dokumentovanja.

U Briselu su svjesni ovih problema. U odgovarajućim sporazumima o stabilizaciji i pridruživanju sa šest kandidata, kao i u Novom planu rasta za Zapadni Balkan, predviđena su određena sredstva i programi. Međutim, autori studije te mjere ocjenjuju kao nepotpun i nejasan okvir za ukidanje necarinskih barijera prije punopravnog članstva.

Zato dokument za raspravu koji je austrijska ministarka spoljnih poslova Beate Meinl-Reisinger ovih dana u Briselu stavila u opticaj sa svojim kolegama iz Italije, Slovačke, Slovenije i Češke, dobija na značaju. Riječ je o „sektorskoj integraciji“ u jedinstveno tržište i prije punopravnog članstva, pod uslovom da kandidati dokažu odgovarajući nivo usklađenosti s pravnom tekovinom Evropske unije i vjerodostojno provođenje vladavine prava.

Dokument navodi primjere za ovu etapnu integraciju, ubrzan pristup tržištima energije i električne energije, digitalnom jedinstvenom tržištu (zli jezici bi dodali da ga najprije treba stvoriti), sektoru transporta i logistike, koordinaciji konkurentnosti i industrijske politike, planu za kritične sirovine, kao i programu mobilnosti mladih, poput onog o kojem Evropska unija već neko vrijeme pregovara s Ujedinjenim Kraljevstvom. Ovdje se pominje i potpuna implementacija takozvanih zelenih traka (Green Lanes). To su prioritetne trake za prekogranični transport koje, zahvaljujući pravovremenoj razmjeni podataka i digitalnom evidentiranju tereta, omogućavaju prelazak granica bez dugotrajnih kontrola. Nekoliko takvih zelenih traka već postoji, ali one i dalje ostaju tek djelimično rješenje.

IZVOR: Die Presse