Dok svjetska diplomacija fokus usmjerava ka Teheranu, Izrael na terenu implementira radikalnu strategiju „žutih linija“, pretvarajući Gazu, južni Liban i dijelove Sirije u arhipelag izolovanih kaveza. Pod paravanom regionalne eskalacije, palestinske teritorije se ubrzano smanjuju kroz politiku gotovog čina, dok se Zapadna obala, uz intenzivnu izgradnju naselja i ekonomska gušenja, transformira u ogroman zatvor na otvorenom u kojem je rješenje o dvije države zamijenjeno trajnom vojnom okupacijom

Dok su oči svjetske javnosti, diplomata i medijskih korporacija grozničavo prikovane na sukob između Izraela i Irana, na terenu se odvija tiha, ali radikalna rekonfiguracija palestinskih teritorija i susjednih država. Koristeći regionalnu nestabilnost kao strateški paravan, izraelske snage implementiraju novi model kontrole koji Palestince u Gazi i na Zapadnoj obali, ali i stanovnike južnog Libana, sabija u sve manje, izolovane enklave opasane neprozirnim i smrtonosnim „žutim linijama“. Više od šest mjeseci nakon što je na snagu stupilo nominalno primirje, stanovnici Gaze su zarobljeni u limbu između naoružanog Hamasa i izraelske vojne mašinerije koja svakodnevno pomjera granice dozvoljenog kretanja.

Srž ove nove strategije je takozvana „žuta linija“, tampon zona čije se granice stalno pomjeraju dublje u palestinsku teritoriju. Prema podacima Ujedinjenih nacija, devedeset odsto populacije Gaze danas u potpunosti zavisi od humanitarne pomoći, dok su stotine ljudi ubijene čak i nakon zvaničnog proglašenja prekida vatre. Trumpov ambiciozni „Odbor za mir“ i njegova Nacionalna komisija za administraciju Gaze (NCAG), koji su trebali preuzeti civilnu vlast, praktično ne postoje na terenu. Umjesto njih, vlada zakon „žute linije“.

Hamas i dalje drži kontrolu nad zapadnim dijelom Pojasa, uprkos iscrpljujućem dvogodišnjem ratu koji je trebao rezultirati njegovim potpunim uništenjem. „Ljudi pričaju o tome da Hamas preda oružje“, kaže Zuhair Dawla, otac troje djece iz Gaze. „Ali snaga Hamasa proizlazi iz kontrole stvari na terenu. Kako grupa koja ima ovoliki nivo kontrole može jednostavno odložiti oružje?“ Dok političari u Washingtonu i Tel Avivu govore o trenutnoj podjeli Gaze kao o privremenoj fazi, realnost pokazuje suprotno: „žuta linija“ postaje trajni model izraelske regionalne bezbjednosne strategije.

Ovaj model se sada, poput metastaza, širi na susjedne zemlje. Otkako je u martu ponovo buknuo sukob s Hezbolahom, izraelske trupe su prodrle duboko u južni Liban, primjenjujući identičnu taktiku kao u Gazi: buldožeri ravnaju sela, uspostavljaju se trajne vojne baze, a linija zabrane kretanja povučena je deset kilometara unutar libanske teritorije. Svako ko pređe tu granicu rizikuje da bude tretiran kao legitimna meta, što je potvrđeno i nedavnim napadom na automobile u kojem je poginuo i jedan novinar. Sličan scenario viđen je i u Siriji, gdje je IDF nakon pada Bashara al-Assada kreirao tampon zonu sve do planine Hermon.

U samoj Gazi, „žuta linija“ se polako ali neumoljivo uvlači u stambene četvrti. Amjad al-Shawa, šef Mreže palestinskih nevladinih organizacija, upozorava da Izrael sada direktno kontrolira oko 60 odsto teritorije Pojasa Gaze. Kao rezultat toga, gotovo svih 2,1 milion stanovnika Gaze sada je nagurano na svega 85 kvadratnih milja teritorije. Od tog broja, tri četvrtine ljudi živi u šatorima u uslovima koji graniče sa srednjovjekovnim.

Humanitarni uslovi postaju kompleksniji i teži iz dana u dan. Oko šatora se gomilaju planine otpada, stvarajući ozbiljne zdravstvene rizike, dok nedostatak pijaće vode i uništena kanalizacija dovode do širenja zaraznih bolesti, glodara i insekata. Iako se nominalno dozvoljava ulazak pomoći, ona je strogo restriktivna. „Gurnuti smo prema nepoznatoj budućnosti“, kaže Shahd al-Sharafa, studentkinja iz Gaze koja nikada u svom životu nije napustila Pojas, a sada je njeno kretanje ograničeno na svega nekoliko blokova.

Dok je pažnja svijeta usmjerena na rakete iznad Teherana, situacija na Zapadnoj obali dostiže kritičnu tačku. Dr. Mustafa Barghouti, veteran palestinske politike, opisuje trenutno stanje kao apsolutnu izolaciju. „Okruženi smo sa 1.100 kontrolnih tačaka i 200 bezbjednosnih kapija koje pretvaraju naše zajednice u kaveze“, objašnjava on. Prema njegovim riječima, Izrael je iskoristio konflikt s Iranom da proširi kontrolu nad područjima koja su Sporazumom iz Osla bila namijenjena Palestinskoj samoupravi.

Ekonomska cijena je razorna. Yusef Mohamad, ekonomista iz Banke Palestine, ističe da je skoro 250.000 radnika već dvije godine bez posla u Izraelu. Plate učiteljima i ljekarima su prepolovljene, a cijelo društvo je prešlo u „mod za preživljavanje“. Očaj je toliki da su nedavno otkriveni radnici koji su pokušali preći granicu skriveni u kamionu za smeće. Za ljude poput Khaleda, građevinca koji je nekada izdržavao petoro djece, kraj rata u Gazi nije donio olakšanje, već samo nove zidove i nove ekonomske blokade.

Istovremeno, de facto aneksija Zapadne obale napreduje rekordnom brzinom. Ministar finansija Bezalel Smotrich otvoreno se hvali da njegova vlada „ubija ideju o palestinskoj državi“. Odobrena je izgradnja ili proširenje 34 naselja, dok su napadi doseljenika postali svakodnevica. Jedan od najstrašnijih primjera je ubistvo Palestinca u selu Deir Yarir, kojeg je doseljenik mobilisan kao rezervista upucao u leđa dok je branio pašnjake svog sela.

Pravni sistem dodatno zaoštrava aparthejd. Izraelski Kneset je nedavno odobrio uvođenje smrtne kazne isključivo za Palestince pred vojnim sudovima na Zapadnoj obali. Za Izraelce koji žive na istoj toj teritoriji, ali kojima sude civilni sudovi, smrtna kazna nije opcija. Ova institucionalna diskriminacija, u kombinaciji sa stalnim vojnim upadima, pretvara Zapadnu obalu u ono što analitičar Fares Sarafandi naziva „ogromnim zatvorom na otvorenom“.

Zaključak palestinskih aktivista i istraživačkih centara poput Al-Shabake je jedinstven: Izrael preferira administrativne demarkacije i bezbjednosne zone nad formalnim granicama jer mu one omogućavaju kontinuirano teritorijalno širenje bez pravnih obaveza koje nosi aneksija. „Izrael ne slijedi mirovni plan, već plan okupacije“, jasan je Barghouti. „Oni su već ubili rješenje o dvije države; za nas nema budućnosti u obliku nezavisne države, ali mi nikada nećemo napustiti svoju zemlju.“

Palestinci se danas osjećaju napuštenim od strane međunarodne zajednice, čija tišina tokom protekle dvije godine šalje jasnu poruku, kažnjavanje izraelskih zločina nije na globalnoj agendi. Dok se svijet bavi velikom geopolitičkom šahovskom pločom i balistikom Irana, na obalama Gaze i brdima Zapadne obale, jedan cijeli narod polako nestaje u sivoj zoni između nedovršenog rata i lažnog mira, zarobljen iza žutih linija koje svaki dan crtaju nove granice njihovog kaveza.

Etničko čišćenje se ne odvija samo kroz bombe, već kroz administrativno gušenje, ekonomske blokade i stalno smanjivanje životnog prostora dok on ne postane nemoguć za opstanak.

IZVOR: agencije, The Times, El Pais