Bez obzira na zvaničnu retoriku, arapski režimi u Zaljevu svjesni su da je jedan od ciljeva agresije izazvati ono što cionistički planeri zovu „sushi“ ratom. Sushi je ironična kovanica od prvih slogova sintagme sunitsko-šiitskog rata koji se ovakvim razvojem, posebno potencijalnom eskalacijom na uništenje infrastrukture zaljevskih zemalja može dogoditi. To bi i za Iran i za arapske zemlje, pa i zemlje islamskog svijeta koje imaju značajnu šiitsku populaciju, poput Iraka i Pakistana predstavljalo katastrofu, građanske ratove i raspad nekih od njih

Američko-cionistička agresija na Iran i Libanon, posebno nakon iranskog preuzimanja pune kontrole nad Hormuškim tjesnacem te američke blokade iranskih i sa Iranom povezanih brodova u Omanskom zaljevu i Arapskom moru, uz jemensku najavu blokade Bab el Mandiba, na svjetlo dana iznijela je važne geopolitičke i strateške činjenice.

Prvo, uništenje ili djelimično uništenje američkih baza u zemljama Zaljeva te nemogućnost SAD da štite svoje saveznike od iranskih odgovora na agresiju temeljito je promijenilo percepciju SAD kao pouzdanog partnera i saveznika. Nesposobnost strateškog planiranja napada te procjene stvarnih kapaciteta i predviđanja odgovora napadnute zemlje i njezinih saveznika rezultirale su inicijacijom alternativnih razmišljanja o pojedinačnoj i kolektivnoj sigurnosti u Zaljevu, bez SAD kišobrana i odmakom od „normalizacije“ odnosa sa cionističkim entitetom, te traženjem alternativa petrodolaru. Trgovanje naftom i plinom u  stablecoin valutama ili kineskim yuanima sve se više širi.

Bez obzira na zvaničnu retoriku, arapski režimi u Zaljevu svjesni su da je jedan od ciljeva agresije izazvati ono što cionistički planeri zovu „sushi“ ratom. Sushi je ironična kovanica od prvih slogova sintagme sunitsko-šiitskog rata koji se ovakvim razvojem, posebno potencijalnom eskalacijom na uništenje infrastrukture zaljevskih zemalja može dogoditi. To bi i za Iran i za arapske zemlje, pa i zemlje islamskog svijeta koje imaju značajnu šiitsku populaciju, poput Iraka i Pakistana predstavljalo katastrofu, građanske ratove i raspad nekih od njih.

Drugo, poremećaji s isporukama nafte i prirodnog plina dokazali su da je svjetska ekonomija itekako ovisna o ugljikohidratima te da su svi planovi tzv. dekarbonizacije najobičnija iluzija. Potraga za naftom i plinom nastavit će se još intenzivnije na svim stranama svijeta. Ta će dinamika bitno odrediti prioritete u strateškom enegetskom promišljanju, od novih nalazišta, preko novih transportnih ruta, izgradnje naftovoda i plinovoda do revitalizacije nuklearne energije kao najpouzdanijeg izvora u sve većoj (data centri koji troše poput omanjeg grada) potražnji za energijom. Iranski čvrst stav oko obogaćivanja uranijuma za civilnu, dakle potrebu proizvodnje dovoljne energije potpuno je razumljiv. Takođe, ova je agresija i njezin razvoj dokazala kako su i SAD, bez obzira na pojačanu eksploataciju nafte i plina i tvrdnje da su samodostatne te čak i izvozno orijentirane, i dalje bitno ovisne i o zaljevskim ugljikohidratima. Njihova je nafta iz škriljevaca skuplja u ekstrakciji, a sama je ekstrakcija problematična sa stajališta geološke stabilnosti i uticaja na okolinu.

Treće, osim nestašice dovoljnih količina energenata, tako uzrokovan rast njihovih cijena sve svjetske ekonomije izlaže opasnosti od velike inflacije koju se neće moći zauzdati ograničenim mjerama fiskalnih politika, a to onda utječe na rast budžetskih i deficita platnih bilansa, nova zaduženja po sve višim kamatnim stopama i put u stagflaciju. Dugotrajnija stagflacija uzrokuje opće nezadovoljstvo stanovništva, potencijalne nemire i društvenu nestabilnost. Ovdje svakako, treba napomenuti da se blokadom Hormuškog i tjesnaca Bab el Mandib remeti i transport umjetnih gnojiva, čime se smanjuje poljoprivredne prinose, izaziva nestašica hrane i dodatno potpiruje rast cijena. Rast cijena hrane može biti okidačem ozbiljnih društvenih nemira, a nestašica osnovnih prehrambenih proizvoda dovodi vlade u ozbiljan problem koji ne mogu riješiti.  

Alternative za izgradnju dugih naftovoda i plinovoda koje bi zaobilazile oba tjesnaca i omogućile korištenje mediteranskih luka za transport na krajnja odredišta su dobrodošle. Postoje i idejna rješenja i projekti, ali postoje dva faktora koji to dovode u pitanje. Uzmimo jedan primjer. Predsjednik IEA (Međunarodne agencije za enrgiju) Fatih Birol pozvao je na reaktualizaciju plana iz 1980-ih godina o izgradnji mega naftovoda koji bi spojio iračka naftna polja u Basri sa turskim naftnim terminalom Ceyhan na Sredozemnom moru koji bi, prema njegovim riječima, bio od izuzetne važnosti za stabilnost opskrbe Evrope.

On je dio Turske ceste razvoja, ambicioznog cestovnog, željezničkog i cjevovodnog uvezivanja iračke obale Perzijskog zaljeva i istočne Turske te druge turske infrastrukture prema Evropi. Čitav projekt je grubo procijenjen na 17-25 hiljada milijardi dolara, od čega 6-10 hiljada milijardi se odnosi na naftovod. Birol je lakonski izjavio da bi se morala naći sredstva za finansiranje. Iako je projekt konceptualiziran prije četrdesetak godina nikada nije ostvaren iz više razloga. Osim vrtoglave cijene, tu je i procijenjeni rok izgradnje od minimalno sedam, a maksimalno deset godina, što predugo za potražnju za energentima, a aktualne i najavljene blokade za to vrijeme mogu izazvati najtežu globalnu ekonomsku depresiju.

Nadalje, inžinjerski izazovi, premda savladivi su izuzetno veliki i rješenja za trase od ravnih močvarnih područja Basre do visokih planina Taurusa, sa svim osiguranjima od napada dronovima, nisu jednostavna. Tu je i geopolitički rizik koji je nemoguće kalkulirati, od nestabilnosti Iraka koji je od ‘80-ih godina prošlog stoljeća bio gotovo konstatntno u ratu, aktivnih jedinica šiitskog otpora, još uovijek prisutnih jedinica ISIL-a kao kurskih naoružanih grupa koje su prilično oslabljene novim razvojem i polaganjem oružja terorističke PKK.

Iako, slično se dogodilo i 1999., pa je PKK, nakon nekog vremena nastavio s akcijama, a sirijski građanski rat je povezao kurdske snage s obje strane granice. Upravo su PKK i ISIL teroristi u više navrata napali i oštetili postojeći Kirkuk – Ceyhan naftovod koji je u udaljenim i pustim krajevima teško štititi. Šiitske Snage narodne mobilizacije vrlo će vjerojatno takav infrastrukturni projekt proglasiti prijetnjom (prvenstveno iranskim interesima) i mogu ga sabotirati na isti način.

Konačno, postoji i stalna frikcija oko ovlasti centralne iračke vlade u Bagdadu sa kurdskom autonomijom na sjeveru, što može dovesti do usporavanja gradnje ili opstrukcija rada. Sličan, manje ambiciozan projekt ima i nova sirijska vlast za saudijsku naftu i katarski plin, preko svoje, jedanako nestabilne i sličnim geološkim uvjetima izložene teritorije. Cijena transporta takvim koridorima još je uvijek viša od cijene trasporta brodovima u nomalnim uvjetima i sa normalnim premijama rizika, a i kapaciteti nisu približni. Ovi koridori, dodatno, ne rješavaju opskrbu umjetnim gnojivima iz zaljevske proizvodnje koja čini između 25 i 50 posto ukupne svjetske potražnje. 

Dakle, nema niti srednjeročno dostupne, a kamoli trenutne alternative za nadomještanje „blokirane“ isporuke ugljikohidrata bez mira u Zapadnoj Aziji, ali ne bilo kakvog, već onoga koji će poštovati prava i interese svih i institucionalizirati stvarnost, a ne želje finansijskih elita. U budućnosti, svakako, treba graditi spomenute koridore, ali s usklađenjem interesa svih, a ne forsiranjem samo nacionalnih, što se trenutno čini.

Turska, Iran, Irak i Sirija, zajedno sa zaljevskim arapskim državama moraju, jer im je to conditio sine qua non, naći, nazovimo ga, modus co-operandi i zajednički koncipirati i izvesti takve infrastrtukturne objekte koji mogu služiti svima, a ne samo nekima u stalnim geopolitičkim nadmetanjima moći i uticaja. Inače im Allah koga svi zazivaju, neće pomoći, a njihovi će ambiciozni planovi prerastanja u svjetske sile, neslavno propasti.