Nije naš glavni problem manjak dara. Dara imamo. Nije ni manjak ljubavi. I nje imamo. Naš je problem što smo predugo dopuštali da oni koji ne mogu živjeti u redu proglase nered našim autentičnim stanjem

Odmah da raščistimo jednu stvar, da se ne uvrijede naši vrijedni folkloraši, voditelji radionica, žene koje spremaju i raspremaju sofru, djeca koja uče prve korake kola i stariji ljudi koji, iz čiste ljubavi, vjerno dolaze na događaje u nadi da se narod neće razbježati kao jato preplašenih vrabaca. Nismo protiv amatera. Bože sačuvaj. Kulturni amaterizam je često posljednje utočište jednog naroda i da nije njega, ne bi bilo ni igre, ni pjesme, ni okupljanja.

Ali treba znati da nije isto pjevušiti sevdalinku i voditi institut. Nije isto slagati baklavu i urediti časopis. Nije isto voljeti narod i znati izgraditi sistem koji će tom narodu trajati duže od mandata probave jednog odbora. Tu negdje, između mentalnih jufki razumijevanja, nastaje i naš kvar. Naime, nije problem amaterizam kao takav, kvar nastaje kada amater ne želi više pomagati, jer smatra da može vladati. To je pošast koja nas je zadesila, bolest koja ne pripada u domenu narodske naivnosti.

Uređena institucija je strašna stvar za potkapacitiranog čovjeka. Ona ga rastavi kao truhlu dasku pod prvom težinom. Čim se uvede red, odmah se vidi ko zna, ko ne zna, ko je samo bučan, ko je discipliniran, ko piše, ko blebeće, ko završava, ko odgađa, ko ima nerv za javnu stvar, a ko samo privatnu potrebu da bude viđen na grupnoj fotografiji. Zato mnogi naši ljudi ne podnose red, jer razotkriva njihovu naviku proizvodnje nereda.

U neredu svi mogu biti nešto. U neredu je svaki monolog genijalan. Svaka polupismena ideja je vrlo zanimljiva, improvizacija je snalažljivost, a nepotizam i korupcija se definira kao neizbježna nužnost. U redu više ne može tako. Zato je nered kod nas postao konstanta i prava bara za komarce. U njoj se koti čitava jedna fauna ljudi koji ne bi mogli preživjeti ni jedan dan u ozbiljnoj ustanovi, ali su u našem kulturnom mulju pravi krokodili.

Čim se uspostavi standard, oni se uznemire. Kada se uvede procedura, oni se osjete ugroženo.

Ako se počne tražiti rezultat, oni počnu širiti nemir i rušiti. Tako se, uostalom, razgrađuju institucije. Stvar je u biti vrlo prosta, a mi smo navodno narod koji voli jednostavnost. Naime, za ozbiljnu izgradnju bošnjačkih institucija trebaju dvije vrste energije. Prva je ona koja podrazumijeva profesionalnost u poslu. Druga je vakufsko-dobrovoljačka. Prva traži znanje, kontinuitet, zanat, sposobnost da se posao završi i onda kada ga nevoljko radiš, da se radi i kad nema aplauza i kad niko ne vidi koliko si se namučio. Druga traži unutrašnje sagorijevanje, svijest da to radiš jer je tvoje, jer nisi ušao u ovu priču da zaradiš, već da ne pustiš da sve ode u helać. Bez prve nema imalo ozbiljnog sistema. Bez druge sistem nema nimalo smisla.

I onda se pitamo zašto je teško privući kvalitetne ljude. Ma nije teško. Teško ih je zadržati među onima koje namjenski proizvode nered. Ozbiljan čovjek vidi taj naš nevladin sektor i zna šta ga čeka nakon šest mjeseci rada i natezanja. To su nenabrojive uvrede i sumnjičenja od samozvanih korektora svega postojećeg i nepostojećeg. Pa se ljudi koji vrijede sklone. Neki šute i pomognu kad baš moraju. Neki se povuku u svoje profesije. Neki naprosto pobjegnu glavom bez obzira. A oni najtragičniji, ostanu i pokušavaju nositi sistem na leđima. Za jednu manjinu, kao što smo mi u Hrvatskoj, rad u kulturi je temelj svakog bivanja. Manjina ne može sebe sačuvati samo preko politike. Politika jer prevažna jer može otvoriti vrata, izboriti prostor, osigurati sredstva, legalitet, vidljivost, prava, pristup. Ali ako iza tih vrata nema kulturnog života, onda je nemoguće sačuvati ono što je i smisao nacionalnih kulturnih institucija – identitet.

Dijaspora je u očuvanju bošnjačkog identiteta postala vrlo bitna. Među ostalima, zbog kompleksnosti odnosa Hrvata i Bošnjaka u BiH, ali i fizičke blizine, Bošnjaci u Hrvatskoj su važni. Svi prostori gdje Bošnjak nije većina, pa se mora držati kulture kao čovjek ograde na poledici, tu se ustvari vidi koliko vrijedi ono što stvorimo. Ako je dobro, trajat će, a ako je fuš, raspast će se čim ode prva generacija entuzijasta.

I da ne bude zabune, ovo nije pljuvanje po narodu. Previše ga volimo da bismo mu tepali dok tone. Ovo je pokušaj razumijevanja našeg kulta nereda, ljudi koji su od improvizacije napravili filozofiju, od nedovršenosti identitet, od amaterizma ideologiju, a od povrijeđene taštine oblik javnog djelovanja. Bošnjačke institucije neće spasiti ni sentimentalizam, ni fraze, ni pozivanje na jedinstvo dok nam se pod nogama kotrljaju polupismeni egomanijaci i sitni spletkaroši.

Nije naš glavni problem manjak dara. Dara imamo. Nije ni manjak ljubavi. I nje imamo. Naš je problem što smo predugo dopuštali da oni koji ne mogu živjeti u redu proglase nered našim autentičnim stanjem. Amandman na amaterizam, za one koji bi voljeli doprinositi upravljanjem, zato glasi: Volontiraj koliko hoćeš, voli narod koliko možeš, nosi stolicu, razvuci kabao, ispeci kahvu, dođi na probu, dovedi dijete, zapjevaj, pomozi, oznoji se, daruj srce, ali kad dođe čas da se gradi institucija, skloni se ili se unaprijedi. Uloži nešto u sebe, zaboga.