Dočekivao sam goste na ulazu u Muzej, tresući se poput pruta, od silovitog stresa što me potpuno obuzeo! Kolone ljudi su, u posljednjim trenucima pritjecale u Mimaru, mada je prošlo 19 sati, kad smo već trebali započeti! Stajao sam na ulaznim vratima, pored plakata na kojem je, između ostalog pisalo: Kulturno društvo Muslimana Hrvatske Preporod, „MOST. MOSTAR“

Kad je vijest o rušenju Starog mosta u Mostaru prekrila cijeli svijet, u danu 9. studenog 1993. godine, Mostarci su taj čin doživjeli kao posvemašnju tragediju! Proglasili su taj dan Danom žalosti. Tuga je bila prevelika da bi se dala opisati. U sljedećim danima, mnogi su rođeni Zagrepčani i oni porijeklom iz Mostara, dolazili u Preporod da tugujemo zajedno, da evociramo neku priču ili neku legendu o Mostu, što su se stoljećima ispredale i prenosile usmenim putem, s koljena na koljeno.

Teško bi bilo pronaći ljude slične Mostarcima, po snažnim emocijama, u Most zaljubljenim, da su ga, nerijetko, doživljavali bićem koje isijava svoj duh, da ima mističnu tajnu i svoj tajni život koji nikada ne napušta grad ni ljude u njemu… Slušam ih: Uzdišu i brišu suze, i proklinju rat, i rušitelje mosta, one što su ostavili prazninu između obala gdje je stajao most od godine 1566., kad ga je izvajao iz svojih snova veliki graditelj, neimar Hajrudin slijedom naloga Sultana Sulejmana Veličanstvenoga.

Sutradan je u Preporod došao Enes Kišević.Ulazeći u moj mali kabinet, prvo je u sobicu „ušla“ njegova ruka s papirom – a na papiru, kad sam ga obuhvatio pogledom, vidjeh majušnu pjesmu od samo pet kratkih stihova. Vidjeh je i pročitah: To Neretva neće dočekati. Srušili su u Mostaru / Most star 427 godina. / Koliko li će im vremena trebati / da sruše svoju sramotu? / To Neretva neće dočekati. (Na glas o rušenju Hajrudinova Mosta u Mostaru 9. XI. 1993).

Umjetnici, bit će, da ponekad imaju uvida u budućnost, slutnju dolazećih događaja, neku vrstu gotovo vizija! Tako sam tih dana mislio. Naime, „ubojstvo Starog mosta, pečata grada Mostara“ već se desilo u likovnoj transpoziciji Ismeta Ice Voljevice tri mjeseca ranije.On je za prvi broj Behara, kao da je doživio likovno ukazanje još ne ostvarene naslovne stranice – s motivom Starog mosta koji se koje se rasprskava, poput slike pod staklom, pogođene ciljanim kuršumom! Behar je izašao iz tiskare za Icin rođendan, 18. srpnja 1992.

Tribina u Mimari: „Most, Mostar“

Dva smo mjeseca kasnije, uz različite nevolje, organizirali svojevrsnu komemoraciju, tom tamnom historijskom događaju. Dvoje ili troje značajnih sudionika mi je sat vremena prije početka tribine u Velikoj dvorani Muzeja Mimara – javilo da ne mogu doći! Da su bolesni. Ico Voljevica i prof. dr. Muradif Kulenović. Dočekivao sam goste na ulazu u Muzej, tresući se poput pruta, od silovitog stresa što me potpuno obuzeo! Kolone ljudi su, u posljednjim trenucima pritjecale u Mimaru, mada je prošlo 19 sati, kad smo već trebali započeti! Stajao sam na ulaznim vratima, pored plakata na kojem je, između ostalog pisalo: Kulturno društvo Muslimana Hrvatske Preporod, „MOST. MOSTAR“ – Govore: Prof. dr. Radovan Ivančević, Ibrahim Kajan, Mesud Bužimkić, Enes Kiševoć, Vlasta Knezović, Filip Ćorlukić, Alija Kebo, dana 11. siječnja 1994. s početkom u 19 sati, Muzej Mimara.

U dvorani sam, među prisutnima, zapazio autentične i prihvatljive zamjene govornicima koji su zbog bolesti izostali! Šapatom sam ih zamolio da mi pomognu – i oni su mi pomogli: Nj. E, Bisera Turković, stručni suradnik Muzeja u Mostaru Salih Rajković i jedna djevojčica. Slijedi tekst koji se pojavio u jednom zagrebačkim novinama, ne znamo ko ga je napisao, ni u kojim je novinama zapravo izašao. Od bezbrojnih riječi koje sam te večeri u Mimari izgovorio, ne sjećam se – nijedne! Stres koji je vrio u meni, sve je izbrisao! Tekst citiram po novinskom izresku, od riječi do riječi.

Srušili su Stari most

Velika dvorana Muzeja „Mimara“ u Zagrebu bila je 11. siječnja 1994. ispunjena do posljednjeg mjesta Mostarcima i njihovim prijateljima koji su prisustvovali pjesničkoj i umjetničkoj večeri posvećenoj drevnom gradu i njegovom srušenom Mostu. Stihove o Mostaru i Mostu kazivali su pjesnici Enes Kišević i Alija Kebo, glumica Vlasta Knezović recitirala je stihove Medžazija i Maka Dizdara, a o razorenom gradu na Neretvi barbarski srušenom Starom mostu, nadahnuto i dirljivo je govorio književnik Ibrahim Kajan, predsjednik Kulturnog društva Muslimana Hrvatske „Preporod“, koje je bilo i organizator ovog skupa. Zapažene su riječi Mesuda Bužimkića, a posebno je burno primljena djevojčica u izbjeglištvu, Sanela Fatić. Pažljivo su saslušane vrlo brižljivo birane riječi veleposlanice Republike Bosne i Hercegovine, gospođe Bisere Turković. „Poznati restaurator drevnih građevina profesor Salih Rajković, rekao je ovom prilikom da je osobno radio na restauraciji na Starom mostu još 1963. godine i da posjeduje svu dokumentaciju za njegovu obnovu. Profesor dr. Radovan Ivančević pročitao je prosvjed Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske, u povodu rušenja Starog mosta u Mostaru, u kojem se, među ostalim kaže: „Kao spomenik islamske civilizacije u kršćanskom okruženju, kao Hajrudinov projekt, u izvedbi korčulanskih majstora, povezivao je dva kulturna kruga i dokazivao mogućnost suživota različitih vjera i naroda na ovom tlu. Spomenik sporazumijevanja, pao je žrtvom netrpeljivosti i mržnje, ponosni i trijumfalni luk srozao se pred nasiljem bezumlja.“

S oduševljenjem je primljena vijest, koju je te večeri saopćio gospodin Kajan, da je iz Turske javljeno kako će dobrotvori te zemlje, čim za to budu stvore uvjeti, osigurati sva potrebna materijalna i druga sredstva za obnovu srušenog Starog mosta u Mostaru. Obavezu da to urade preuzeli su na sebe turski vakufi, s namjerom da ne obnavljaju samo porušene, već grade i nove mostove između islamskog i kršćanskog svijeta na putu u zapadnu civilizaciju. (A. S.)

Sjećam se kako su svi koji su te večeri govorili, ustajali sa stolica iz nekog dubokog osjećaja poštovanja i izgovarali riječi dubokog suosjećanja pred nenadoknadivim gubitkom civilizacijskog dosega i pečata, kao i pred gorkim Enesovim i Kebinim stihovima… Enes je Kišević napisao pjesmu Praznina u svjetlosti, novu pjesmu za ovu crnu svečanost:

Tamo gdje je stajao / stari kameni most/ sad praznina zjapi u svjetlu. / Niti je sunce može izblijediti, / niti mrak prekriti: / To duša Hajrudina neimara / lebdi nad Mostarom. / Zategnut vrh bijelog luka, / gle, Jasminko Fink, / izvijen u lastavicu / u skoku nadvisi most, / i bez kapi vode iščeznu / u zelenim virovima Neretve. / .

Potresna u svojoj ljepoti bješe interpretacija Vlaste Knezović Opisa mostarskog mosta od Medžazija. Zna se da je taj pjesnik, taj davni Mostarac, na drugi svijet preselio 1610., a nagađamo da je – može biti! – rođen baš u godini ili uoči – kad je Most podizan, 1566! Besmrtni stihovi Medžazijevi u Vlastinoj osebujnoj, karakterističnoj boji jezika duhovnosti, bljesnu poput sunca našim smrznutim dušama u dvorani Muzeja Mimara. To je bio bljesak, iznenađenje prvog Medžazijeva distiha u srebru Vlastina glasa: Zašto se stas mostarskog mosta pogrbio:/ Možda se i on zaljubio u (neku) dragu kamenog srca.