U jeku nacističkog terora i provođenja rasnih zakona u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, ugledni zenički Bošnjaci 26. maja 1942. godine usvojili su Zeničku rezoluciju, historijski dokument građanske i vjerske hrabrosti kojim je spriječeno masovno odvođenje lokalnog romskog stanovništva u koncentracione logore. Predvođeni lokalnim intelektualcima, građani Zenice su kroz vješto pravno i političko manevrisanje progon svojih komšija Roma predstavili kao direktan atak na islam i cjelokupnu muslimansku zajednicu, prisilivši ustaške vlasti na uzmicanje

U mračnom proljeću 1942. godine, dok je mašinerija Holokausta i Porajmosa u Evropi radila punim kapacitetom, u Zenici je ispisana jedna od najsvjetlijih stranica bosanskohercegovačke historije. Dana 26. maja 1942. godine donesena je Zenička rezolucija, dokument građanske i vjerske hrabrosti kojim je lokalno bošnjačko stanovništvo, predvođeno inteligencijom i uglednim građanima, ustalo u odbranu svojih komšija romske nacionalnosti.

Ovaj čin predstavljao je direktan i uspješan otpor ustaškom režimu Nezavisne Države Hrvatske (NDH) i nacističkoj ideologiji istrebljenja. Dok je u koncentracionim logorima širom Evrope stradalo oko 400.000 Roma, bosanskohercegovački Romi ostali su, kao cjelina, u velikoj mjeri pošteđeni genocida. Ta historijska činjenica direktna je zasluga solidarnosti i domišljatosti građana Bosne i Hercegovine.

Progon Roma u NDH počeo je prepisivanjem njemačkih rasnih zakona, a prvi alarm protiv njihove registracije i deportacije odjeknuo je u Tešnju u prvoj polovini jula 1941. godine. Već krajem istog mjeseca, na konferenciji bivših zemljoposjednika u Sarajevu, Šaćir Dreca iz Bosanske Gradiške pokrenuo je pitanje zaštite Roma, što su prisutni jednodušno podržali. Nakon toga, u Sarajevu je formirana stručna komisija sa zadatkom da izradi naučni i pravni elaborat za odbranu ove ugrožene populacije.

Komisiju su činila najuglednija imena tadašnjeg naučnog i kulturnog života: kustos Zemaljskog muzeja Derviš M. Korkut, akademik i historičar Hamdija Kreševljaković, teolog i pisac hadži Mehmed Handžić, te profesor Muhamed Kantardžić, dok je sekretarske poslove obavljao pravnik Muhamed Hadžijahić.

Strategija koju je ova komisija osmislila bila je politički i društveno izuzetno pronicljiva. Svjesni da se nacistički i ustaški aparat boje masovnih nemira i otpora lokalnog većinskog stanovništva, potpisnici i autori elaborata su čitavo pitanje progona Roma predstavili kao direktan napad na islam i same Bošnjake. S obzirom na to da su bosanski Romi u ogromnoj većini bili muslimanske vjeroispovijesti, potpuno integrisani u lokalne zajednice, komisija je plasirala tezu da se takozvani „bijeli Cigani“ imaju smatrati sastavnim dijelom muslimanskog elementa.

Kao naučni dokaz priložena je antropološka studija dr. Leopolda Glücka iz 1896. godine, objavljena u Glasniku Zemaljskog muzeja, koja je naglašavala specifične etničke i kulturne karakteristike domaćih Roma koji su se načinom života potpuno odvajali od nomadskih grupa.

Ustrašen potencijalnim revoltom Bošnjaka, ustaški režim je popustio. Ministarstvo unutrašnjih poslova u Zagrebu izdalo je 30. augusta 1941. godine raspis broj 32661/41 kojim su obustavljene mjere protiv „bijelih Cigana“. Za Rome koji su bili pravoslavne vjeroispovijesti primijenjeno je drugo lukavstvo: razvijena je teorija da su oni aromunskog (vlaškog) porijekla. Budući da je Rumunija bila službena saveznica Sila osovine, vlastima je sugerisano da bi progon ovih građana mogao narušiti diplomatske odnose, čime je stvoren dodatni štit za ugrožene.

Ipak, administrativni ustupci na papiru nisu garantovali sigurnost na terenu. U proljeće 1942. godine ustaške vlasti u Travniku prekršile su odredbu i počele masovno hapsiti tamošnje Rome te ih deportovati u pravcu koncentracionog logora Jasenovac. Vijest o hapšenjima u Travniku i glasine da se ista sudbina sprema zeničkim Romima izazvale su paniku i ogorčenje u Zenici.

Kako je u svojim kasnijim sjećanjima zabilježio Fadil Imamović, pravnik i jedan od glavnih organizatora otpora, romsko stanovništvo u Zenici živjelo je u potpunoj simbiozi s ostalim građanima, radilo se o industrijskim radnicima i zanatlijama koji su se izjašnjavali kao Bošnjaci i od kojih većina nije ni govorila romski jezik.

Suočeni s neposrednom opasnošću, Fadil Imamović i predsjednik Suda u Zenici Šaćir Konjhodžić odlučili su djelovati mimo zvaničnih kanala. Uz pomoć Muharema Kuprešaka, službenika zeničkog kotara koji je iz zvanične arhive bukvalno otuđio tekst ministarske naredbe o zaštiti iz 1941. godine, pribavljen je ključni pravni argument. Dokument je hitno umnožen u 200 primjeraka i sudski ovjeren. U zgradi zeničke Medrese organizovan je protestni sastanak kojem je prisustvovalo oko 40 viđenijih Bošnjaka, gdje je jednoglasno usvojen tekst Zeničke rezolucije, čiji su autori bili upravo Imamović i Konjhodžić.

Tekst rezolucije bio je jasan i beskompromisan. Potpisnici su se pozvali na univerzalne principe islama koji ne poznaje rasne i klasne podjele, ističući da su takozvani Cigani ravnopravni članovi zajednice koji dijele istu sudbinu, obaveze i prava. Nomadima i skitnicama proglašeni su samo oni bez stalnog boravišta, dok je za domaće stanovništvo zatražena apsolutna zaštita. Rezolucijom je energično zahtijevano da se striktno poštuje naredba Ministarstva unutrašnjih poslova, da se svi već odvedeni građani hitno vrate iz logora, a zvaničnici koji su prekršili ove odredbe pozovu na krivičnu odgovornost.

Dokument s potpisima 27 uglednih Zeničana odmah je upućen svim vakufskim povjerenstvima u zemlji kao uputstvo za djelovanje. Već narednog dana, Fadil Imamović je rezoluciju lično odnio u Sarajevo naibu reisu-l-ulemi Salihu Safvetu ef. Bašiću. Poglavar Islamske zajednice odmah je telefonskim putem pokrenuo oštru intervenciju prema vrhu ustaške vlasti u Zagrebu.

Nakon dramatičnih razgovora, potpredsjednik vlade NDH Džafer Kulenović potvrdio je da će svim kotarskim predstojništvima biti upućen nalog za obustavu progona. Istovremeno, Ulema medžlis je preko Glasnika islamske vjerske zajednice zvanično instruisao sve lokalne imame i povjerenstva da se u svakom pojedinačnom slučaju odvođenja pozovu na ovaj dogovor i zahtijevaju hitno puštanje kućama.

Dok se čekao administrativni ishod, situacija u Zenici bila je na ivici oružanog sukoba. Imamović je prije odlaska u Sarajevo savjetovao ugroženim komšijama da pripreme fizički otpor u slučaju ustaškog upada, obezbijedivši čak i određenu količinu oružja iz sudskih ostava. Srećom, intervencija je urodila plodom. Šef župske redarstvene oblasti u Travniku, M. Smailbegović, upozoren je od strane zeničkih prvaka da će svako hapšenje dovesti do prolivanja krvi, nakon čega su represivne mjere u Zenici potpuno obustavljene.

Rezolucija je imala direktan efekat i na ranije uhapšene Travničane: nekoliko vagona s deportovanim ljudima zaustavljeno je na željezničkoj stanici u Bosanskom Brodu te su, na osnovu telegramske naredbe o obustavi, vraćeni svojim kućama, čime su im spašeni životi.

Zenička rezolucija, zajedno s ostalih 12 rezolucija građanske hrabrosti donesenih tokom 1941. i 1942. godine u gradovima poput Sarajeva, Mostara, Banje Luke i Tuzle, predstavlja jedinstven fenomen u ratnoj Evropi. Dok su u većini okupiranih zemalja elite i građanstvo pasivno posmatrali ili aktivno učestvovali u provođenju Holokausta, bosanskohercegovačka inteligencija i građanstvo javno su i institucionalno digli glas protiv fašističkog terora, rizikujući vlastite živote.

Zenička rezolucija ostaje trajno svjedočanstvo humanosti, civilizacijske zrelosti i antifašističke tradicije Bosne i Hercegovine, podsjećajući na to da se ljudsko dostojanstvo brani odbranom svog komšije.