Anina smrt odjeknula je ne samo u Zagrebu i Sarajevu, nego i šire. Fotografija njezina beživotnog tijela završila je na naslovnici New York Timesa, postavši simbol civilnog stradanja u ovom brutalanom ratnom zločinu. Prema vlastitoj želji, Ana je kremirana, a urna je položena u porodičnu grobnicu na otoku Visu

Vojno-redarstvena operacija “Bljesak”, kojom je Hrvatska vojska prvog maja 1995. godine oslobodila područje Zapadne Slavonije iz ruku srpskih pobunjenika, izazvala je bijes i osvetnički odgovor neprijateljskih snaga.

Ubrzo nakon gubitaka na frontu, srpske pobunjeničke snage s područja tzv. Republike Srpske Krajine ispalile su rakete s kasetnim punjenjem na civilne ciljeve u nekoliko hrvatskih gradova, uključujući Karlovac, Sisak, Jastrebarsko, ali najteže je pogođen glavni grad – Zagreb.

Ujutro drugog maja 1995. godine, na drugi dan operacije, uslijedili su prvi raketni udari na Zagreb, izvedeni raketnim sistemom “Orkan”. Oružje koje je korišteno ispaljivalo je rakete s kasetnim punjenjem, poznatim kao “zvončići”, izuzetno opasnim eksplozivnim napravama koje se raspršuju na velikom području i često ostaju neeksplodirane, pretvarajući gradske ulice u minska polja.

U tom napadu život je izgubilo pet ljudi, dok je više desetaka bilo ranjeno. Slijedećeg dana, trećeg maja, uslijedio je novi napad – pogođene su kulturne i zdravstvene ustanove, uključujući Hrvatsko narodno kazalište, Dječju bolnicu u Klaićevoj, Akademiju za kazalište i film, dom za starije osobe i brojne stambene zgrade u centru Zagreba.

Među prvima koji su izgubili život u ovom neselektivnom i brutalnom napadu bila je Ana Mutevelić, žena čija životna priča oslikava sve slojeve tragedije ratnih devedesetih na prostoru bivše Jugoslavije, žena koja je samlo nekoliko mjeseci ranije uspjela izaći iz opkoljenog Sarajeva.

Ana je rođena u Zagrebu, u porodici miješanih korijena – otac s otoka Visa, majka Slovenka. S roditeljima se preselila u Sarajevo krajem 1950-ih, gdje je nastavila školovanje i ubrzo upoznala budućeg supruga, Nihada Mutevelića. Bila je tada učenica sedmog razreda gimnazije, a Nihad je s ponosom kasnije pričao kako se njihova ljubav razvijala u okruženju koje je, usprkos društvenim promjenama, bilo ispunjeno nadom i vjerom u zajedničku budućnost.

Ana i Nihad vjenčali su se 1962. godine, a Ana je završila studij prava na Pravnom fakultetu u Sarajevu. Svoj je radni vijek posvetila pravdi, započevši karijeru u Studentskom centru, a kasnije, nakon položenog pravosudnog ispita, radila je kao javna pravobraniteljica. Bila je poznata po profesionalnosti, odlučnosti i nepokolebljivosti – tokom cijelog svog radnog vijeka, nije izgubila niti jedan slučaj. Kolege i prijatelji opisivali su je kao pravednu, predanu i visoko moralnu osobu, a porodica kao nježnu, ali čvrstu suprugu i majku.

Početak Agresije na Bosnu i Hercegovinu zatekao je porodicu Mutevelić u njihovom stanu u sarajevskom naselju Grbavica, koje su ubrzo okupirale srpske paravojne snage. Teror u okupiranom dijelu Sarajeva bio je svakodnevan – pucnjave, pljačke, nestanci. Uslijedila je dramatična evakuacija s Grbavice: nakon nekoliko dana skrivanja, Mutevelići su riskirali život da pretrče most pod paljbom snajperista i dočepaju se slobodnog dijela grada. Taj trenutak obilježio je početak dugog i opasnog puta iz ratnog Sarajeva.

Krajem 1994. godine, porodica je uspjela izaći iz Sarajeva i preselila se u Zagreb, gdje je Ana ponovo pokušala izgraditi svoj profesionalni i osobni život. Pripremala je otvaranje advokatskog ureda, a od 15. maja 1995. trebala je početi raditi na Općinskom sudu u Zagrebu. Sudbina je, međutim, imala drugačije planove.

Ujutro drugog maja, dok je Ana na uglu Vlaške i Draškovićeve ulice ulazila u Zavod za platni promet kako bi prijavila svoj advokatski ured, ispaljena je raketa s kasetnim punjenjem. Eksplozija ju je usmrtila na licu mjesta. Njen suprug Nihad bio je svega pedesetak metara dalje. Detonacije su mu vratile traumatična sjećanja iz Sarajeva, ali nije slutio da je među stradalima upravo njegova supruga. Ali brzo će prepoznati njeno tijelo na snimci emitiranoj na televiziji – prizor koji će mu zauvijek ostati urezan u pamćenje.

Anina smrt odjeknula je ne samo u Zagrebu i Sarajevu, nego i šire. Fotografija njezina beživotnog tijela završila je na naslovnici New York Timesa, postavši simbol civilnog stradanja u ovom brutalanom ratnom zločinu. Prema vlastitoj želji, Ana je kremirana, a urna je položena u porodičnu grobnicu na otoku Visu, pod djevojačkim prezimenom Bučić.

U znak trajnog sjećanja, drugog maja 2007. godine, na prijedlog zagrebačkih vijećnika, križanje Vlaške i Draškovićeve – mjesto njene pogibije – preimenovano je u Trg svibanjskih žrtava 1995.

Ukupno je u napadima na Zagreb drugog i trećeg maja ubijeno sedam civila, a 204 osobe su ranjene. Kasetne bombe ostavile su za sobom stotine neeksplodiranih naprava – samo prvog dana deaktivirano ih je 490. Napadi su dokazano bili planirani i izvršeni isključivo s ciljem izazivanja civilnih žrtava i širenja straha.

Milan Martić, koji je kao predsjednik tzv. RSK osobno naredio napade, kasnije je u Haagu osuđen na 35 godina zatvora za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, uključujući napade na Zagreb, progon i ubijanje Hrvata i drugih nesrba. (IZVOR: Sloboda Bosna, Jutarnji list, agencije)