Isprva se smatrao opasnim zbog svoje “prevelike brzine”, ali voz je ubrzo osvojio putnike svih društvenih slojeva.
Godine 1830. otvorena je prva redovna putnička linija između Manchestera i Liverpoola, čime je započela nova era putovanja koja je simbolizirala ideal napretka i progresa u 19. stoljeću. U samo nekoliko decenija, pejzaži mnogih država prekriveni su željezničkim prugama, tunelima, mostovima i stanicama. Vozom su se mogle preći ogromne udaljenosti – naprimjer, od Lisabona do Moskve – a entuzijazam je bio toliki da je, kada je 1848. godine najavljena prva željeznička pruga na Iberijskom poluostrvu, koja je povezivala Barselonu i Mataró, štampa optimistično pisala:
“Samo zamislimo tu mogućnost, tu skoru stvarnost – od Barselone do Madrida za devet sati, a s jednog kraja poluostrva na drugi za osamnaest!”
Međutim, brzina koju je omogućavao voz – a koju je novinar i pisac Sidni Smit 1842. godine oduševljeno opisao “čovjek je postao ptica” te da su “vrijeme, udaljenost i čekanje nestali” – kod mnogih je izazivala istinski strah. Sedam godina ranije navodni izvještaj Ljekarske akademije iz Liona izrazio je zabrinutost zbog brzih promjena klime tokom putovanja, prašine i dima iz lokomotive, za koje se smatralo da bi mogli imati smrtonosne posljedice na disajne puteve. Također, vjerovalo se da bi brza smjena prizora mogla izazvati upalu mrežnjače putnika, a da bi neprestana trešnja i strah od opasnosti mogli putnike držati u stanju stalne tjeskobe, što bi moglo izazvati moždane bolesti. U izvještaju se čak tvrdilo da bi putovanje moglo izazvati spontani pobačaj kod trudnica.
Vožnja brzinom od 40 km/h
Iako historičari nikada nisu pronašli ovaj akademski izvještaj i vjerovatno je riječ o izmišljotini, on ipak odražava stvarne strahove koje su tada izazivali prvi vozovi – strahove slične onima koje danas izazivaju nove tehnologije. Brzina koju su tadašnji vozovi postizali bila je skromna prema današnjim standardima, ali je predstavljala ogroman napredak u odnosu na putovanja kočijom. Na primjer, krajem 19. stoljeća najbrži španski voz, ekspres Madrid-San Sebastijan, postizao je maksimalnu brzinu od 41 kilometar na sat i za prelazak udaljenosti od 614 kilometara bilo mu je potrebno 15 i po sati. Za prve putnike to je bila nevjerovatna brzina u poređenju s tri dana i dvije noći koliko je ranije bilo potrebno kočijom, koja je putovala brzinom od oko 10 kilometara na sat. Osim toga, putovanje vozom bilo je i jeftinije – karta je koštala manje od polovine cijene diližanse.
U prvoj fazi razvoja željeznice, vagoni su bili podijeljeni na odvojene kabine, između kojih su bili pregradni zidovi. Putnici su u njih ulazili kroz bočna vrata, direktno iz vanjskog prostora. Za razliku od današnjih vozova, koji imaju centralni hodnik, tadašnji evropski vozovi nisu imali prolaze unutar vagona, što je otežavalo kretanje tokom putovanja. Jedini način prelaska iz jedne kabine u drugu bio je preko uske vanjske platforme ispod vrata, što je činilo putovanje još uzbudljivijim – i opasnijim.
Bogati i siromašni putnici
Dvije slike Abrahama Solomona iz 1855. godine, naslovljene „Prva klasa“ i „Druga klasa“, prikazuju klasnu podjelu u britanskim vozovima.
PRVA KLASA
Prva slika prikazuje zaseban kupe s udobnim sjedištima i prozorima koji se mogu prekriti zavjesama. Putnici pripadaju visokom društvu – vjerovatno su na putu do imanja u provinciji radi odmora. Otac je zadrijemao čitajući novine, a mladić koristi priliku da se udvara njegovoj kćeri.
DRUGA KLASA
Druga slika prikazuje prizor iz vagona druge ili treće klase, bez odvojenih kupea. U centru pažnje je mladić kojeg majka, udovica, nježno grli, dok njegova sestra briše suze. Na zidu u pozadini nalazi se oglas za putovanje u Australiju, što sugerira da je mladić na putu u emigraciju u potrazi za boljom budućnošću. Voz je imao ključnu ulogu u migracijskim kretanjima 19. stoljeća.
(Izvor: Historia National Geographic)
