Fenomen međuprostora nije prolazna nelagoda jednog naraštaja. To je trajno mjesto u kojem vlastita matica bošnjačkog pisca ne prepoznaje, a hrvatska kultura ga svodi na manjinsku drugost ili, još gore, na stranca

Kada je umro književnik Muhamed Kondžić, ostavio je novac za one što će mu iskopati raku. Nije bilo svečanog ispraćaja ni komemorativnih govorancija Društva pisaca. Kondžić, koliko znamo, sa svijetom koji ga je slomio nije imao više što razgovarati, otišao je čist od dugova i nepomiren – jer pomirenje nije ni tražio. Bošnjački pisac koji je poželio biti Hrvatom, a koji je do kraja ostao tuđin u sužanjstvu. Pisac kojega bošnjačka književnost drži u samom vrhu, a hrvatska na margini. Tek ponekad sa sladostrašćem nabace priču o tragičnom hrvatskom piscu egzotičnog imena Muhamed, čiju sudbinu eksploatiraju za obračune s Bošnjacima i nacionalistički narativ.

Rođen je 1932. u Derventi. Studirao je jugoslavistiku u Sarajevu. Selio se po Bosni kao novinar radničkih novina: Derventa, Prnjavor, Slavonski Brod, Tuzla, Travnik i naposljetku Zenica, gdje će ostati do smrti. U zeničkim novinama Naša riječ objavljuje članak o zadrugarskim pronevjerama zbog kojeg mu montiraju politički proces. Osuđen je na robiju od 4,5 godine, nakon čega mu sin završava pod kotačima kamiona, a žena se ubija skokom kroz prozor zeničkog hotela. Odbija pomilovanje, iz zatvora izlazi u svijet u kojem mu nema povratka, ni u stan, ni u porodicu, ni u prijašnjeg sebe. Spava po kolodvorima i šahtovima parnog grijanja. No, tada se u njemu probude dva čovjeka koji su, ispostavit će se, jedan čovjek: pisac i Hrvat, što kasnije javno deklarira u Sarajevu, na osnivačkoj skupštini HKD Napredak 1990. Književnost i nacionalno određenje izvire iz iste rane. Pisanje kao spas razuma, a nacionalno konvertitstvo kao moralni inat onima koji su sudjelovali u njegovom uništenju. Godine 1994. spalio je svoje knjige pred Općom bibliotekom u Zenici, izuzev djela “Žive muke”, zatim traži da se povuku sve njegove knjige iz javnog opticaja. Umire od karcinoma pluća u Zenici 7. oktobra 1996.

Kondžićev slučaj nije izolirani biografski kuriozum. On je paradigmatičan. On stoji na crti dugog niza bošnjačkih pisaca u Hrvatskoj koji su živjeli i pisali u onome što treba imenovati svojim pravim imenom: u međuprostoru. To nije, kako bi to neki htjeli, prolazna nelagoda jednog naraštaja. To je trajno mjesto u kojem vlastita matica bošnjačkog pisca ne prepoznaje, a hrvatska kultura ga svodi na manjinsku drugost ili, još gore, na stranca. Mjesto između dva glasa i dvije šutnje.

Salih Alić, uz Hamzu Humu najznačajniji bošnjački pjesnik međuratnog perioda, umro je u Zagrebu potpuno zaboravljen – Tinov “čovjek za vratima gostionice”. Slično je prošao Husnija Čengić, a podudarnih sudbina, posve gorkih, ima u međuratnoj generaciji koliko hoćete. Abdurezak Hifzi Bjelevac još je 1920. mislio da je rješenje “jugoslavenstvo, koje će konačno i biti naša jedinstvena nacija”, pa je i ta iluzija morala otići u dim, kao toliko sličnih kod Bašagića, Ćatića, Selimovića, Nametka, Muradbegovića pa i Skendera Kulenovića. Nije to vjetropirstvo, to su, kako je davno upozorio prof. dr. Enes Duraković, dramatična iskustva traganja za identitetom koja opsesivno prožimaju svekolik tekst novovjeke bošnjačke kulture.

Pa kada nedavno neko, s ležernošću kvazianalitičara, kompletnu bošnjačku manjinu u Hrvatskoj olahko proglasi “hrvatskim cvijećem” i to bez argumenta, bez znanja, bez ijednog spoznajnog reda iz Durakovića, Imamovića, Balića ili Hadžijahića, on, zapravo, nastavlja istu staru gestu poricanja koja Bošnjake pita što su, kao da i sami nisu na to pitanje stoljećima i preozbiljno odgovarali. Uostalom, tog odgovora se ne sjeća ni matica jer Sarajevo je prema sebi krajnje neodgovorno, a kamoli prema svojim piscima u dijaspori.

A kod Kondžića je posrijedi nešto bitno dublje. Njegova opsesivna tema je sužanjstvo, prema istoimenom naslovu njegove knjige, i to dvostruko: čovjek je sužanj zla i nasilja izvana, ali postaje i sužanj vlastite ideje, vlastite osvete, vlastite optike. Pitanje koje se kao refren provlači – može li se lancem sačuvati sloboda, život metkom, ljubav mržnjom, sreća zlom – pitanje je koje pisac postavlja sebi, a ne samo svojim junacima. Pisac međuprostora živi to pitanje kao biografsku stalnost.

I zato se moramo, sažeto, složiti oko jedne stvari. Dobrom piscu i ostvarenoj, zreloj književnosti upravo je sama književnost domovina, sve je ostalo egzil koji traži svoju kuću. Jedna kuća pod dva krova ne stoji, konstrukcijski je nemoguća. Ali identiteti koji se prožimaju, koji nisu u svađi, sasvim su legitimni i može se istovremeno pripadati i hrvatskoj i bošnjačkoj književnosti, i može se, što je teže i što je istinitije, pripadati međuprostoru. Ta je pozicija bolna, ali ona je i kreativno poticajna. Iz nje su, na koncu, nikle neke od najboljih stranica koje smo na bosanskom i hrvatskom jeziku napisali.

Kondžić nije dobio ploču u Zagrebu, ni mjesto u hrvatskoj književnosti. Postoji ploča u Zenici i mjesto u antologiji bošnjačke književnosti. Ukupno gledano, dobio je nešto drugo, tekst koji ga nadživljuje. To je, na kraju, jedina domovina koja pisca ne izdaje. Ostaje zanimljivost da Kondžić, naime, nije dijasporni pisac, ni bošnjački pisac u Hrvatskoj, u geografskom smislu kao što su to bili Tahir Mujičić, Sead Begović, Feđa Šehović i Fadil Hadžić. On je nešto drugo: Bošnjak koji je u Zenici iz inata izabrao biti Hrvat, a kojega Zagreb nije primio, Sarajevo prešutjelo, a Zenica zaboravila. Međuprostor ga je našao, a da u njega nije fizički ušao. Granica između nacionalnih kultura, naime, ne crta se samo geografijama, ona prolazi i kroz biografije.