Nikada država s tako malo stanovnika nije igrala na Mundijalu. Kurasao, ostrvo sa svega 185.000 stanovnika, probudilo je radoznalost nogometne planete koja želi saznati razloge ovog uspjeha, koktela sačinjenog od nizozemskog nogometnog DNK-a i karipske duše

Stadion Independence Park u Kingstonu, Jamajka. Na tribinama dvjesta navijača Kurasaoa naspram 35.000 domaćih pristalica. Jamajci je trebala pobjeda za plasman na njihovo drugo Svjetsko prvenstvo, dok je Kurasau bio dovoljan i remi za historijski, prvi odlazak na Mundijal. Za članove tima koje zovu “Plava porodica” naredba je bila jasna: izdržati. Fudbaleri ove minijaturne zemlje, koja je skoro 400 godina bila nizozemska kolonija, borili su se poput gerilaca neke prošle karipske revolucije.

Gosti su se disciplinirano branili pred silovitim naletima Jamajke, koji su trajali sve do posljednjeg od deset minuta sudijske nadoknade. Iscrpljeni vlagom i temperaturom od 25 stepeni, fudbaleri u plavim dresovima dočekali su posljednji zvižduk kao spasenje. Uslijedili su zagrljaji, suze i krici radosti na travi Kingstona, malo ko je u tom trenutku mogao povjerovati da je to istina. Mali Kurasao, koji pravno ima status konstitutivne države unutar Kraljevine Nizozemske, izborio je plasman na Svjetsko prvenstvo.

Ovim podvigom Kurasao je sa trona svrgnuo Island, koji je do tada držao rekord kao populacijski najmanja nacija koja se plasirala na Mundijal. Dok je na prvenstvu u Rusiji 2018. godine “islandsko čudo” lansiralo čuveni vikinški aplauz uz ritmične krike “Huh!”, navijači Kurasaoa sada na svjetsku scenu donose “tumbu”, znatno senzualniji nacionalni ritam. Skoro kompletno stanovništvo ostrva proslavilo je uspjeh plešući dva dana tokom vanrednog državnog praznika. Ovaj sinkretički ples, koji spaja bantu i mandinga korijene s elementima merengea, latino jazza i kalipsa, pratit će reprezentaciju na 23. izdanju Svjetskog prvenstva koje počinje 11. juna.

Među najzaslužnijima za ovaj istorijski zaokret je Gilbert Martina, predsjednik Fudbalskog saveza Kurasaoa, koji je nemoguć san pretvorio u stvarnost. Martina se savezu pridružio 2002. godine kao savjetnik. Po struci hemijski inženjer i izvršni direktor osiguravajuće kuće, bez ikakvog prethodnog iskustva u sportu, prvobitno je imao zadatak da privuče sponzore. Vremenom se uključio u sve segmente, od infrastrukture do rada s igračima, postavljanje cilja, plasmana na Mundijal, tada je zvučalo suludo. “Volim velike snove i velike planove”, objašnjava Martina. “Ali moj djed je običavao reći: ‘Svako groblje je puno odličnih planova’. Ovo nije bio plan koji je trebao završiti na groblju, morali smo ga oživjeti.”

U tome su i uspjeli. Reprezentacija koja je prije samo jedne decenije tavorila iza 150. mjesta na FIFA-inoj rang-listi eliminirala je Haiti, Jamajku i Trinidad i Tobago, jedine karipske selekcije koje su ikada igrale na smotri najboljih, uz izuzetak Kube koja je stigla do četvrtfinala u fudbalskoj “prahistoriji” 1938. godine.

Kulturni antropolog Valdemar Marcha, autor knjige “100 godina organizovanog fudbala na Kurasau”, objašnjava da korijeni ove strasti sežu duboko u prošlost. Kao ključnu figuru izdvaja Ergilija Hata, zvanog “Crna pantera”, legendarnog golmana koji je preminuo 2003. godine. Hato je odbio ponude Ajaxa, Feyenoorda i Real Madrida, odlučivši da nikada ne napusti ostrvo. “Bio je visok skoro dva metra i letio je poput ptice”, prisjeća se Marcha, dodajući da je Hato postao najveći nacionalni heroj i simbol lokalnog identiteta.

Moderna “Plava porodica” funkcionira na potpuno drugačijim osnovama, većina aktuelnih reprezentativaca rođena je ili odrasla u Nizozemskoj, a neki su ostrvo prvi put posjetili tek nakon reprezentativnog poziva. “To je klasična dilema o kokoški i jajetu”, ističe slavni Patrick Kluivert, koji je u dva navrata bio selektor Kurasaoa. “Tačno je da najbolji s Kurasaoa završavaju u nizozemskoj ligi, ali je isto tako tačno da bez te veze s Nizozemskom, Kurasao nikada ne bi igrao na Svjetskom prvenstvu.”

Marcha to opisuje kao dualitet identiteta: “Naši igrači jednom nogom stoje na terenu gdje su odrasli i naučili kako da misle i djeluju, a drugom na zemlji svojih roditelja i baka i djedova, koji su im prenijeli naše vrijednosti, rituale i simbole.”

Izlazak na veliku scenu za Kurasao ima i dubok istorijski kontekst. Prošlost ostrva obilježena je kolonijalizmom i trgovinom robljem; od autohtonih stanovnika iz naroda Kaquetío gotovo da nema traga jer su nakon španskog osvajanja 1499. godine masovno odvedeni na prinudni rad na Hispaniolu. Kada su Nizozemci preuzeli ostrvo 1634. godine, preostalo je svega nekoliko stotina domorodaca. Narednih 229 godina ostrvo je služilo kao najveći centar za trgovinu robljem na Karibima.

Iako od 2010. godine ima status konstitutivne države s unutrašnjom autonomijom, Kurasao i dalje ovisi o metropoli u vanjskoj politici i odbrani, kao i u finansijskom smislu. Ipak, taj status mu je otvorio vrata FIFA-e, po uzoru na Škotsku, Vels ili Hong Kong. “Neformalno, mi smo i dalje kolonija”, primjećuje Marcha. “Kada Kurasao pobjeđuje, to se doživljava kao nizozemska pobjeda. Ali kada gubimo, onda smo odjednom nešto drugo.”

Zbog toga bi eventualni susret između Kurasaoa i Nizozemske na predstojećem Mundijalu u Meksiku, Kanadi i SAD-u, prvom sa 48 reprezentacija, predstavljao jedan od najemotivnijih i najnapetijih duela turnira. Eventualna pobjeda ostrvljana imala bi težinu istorijske satisfakcije. Za sada, sam plasman donio je ono najvažnije, prepoznatljivost. “Mi smo malo ostrvo, ali sada svijet zna za nas”, kaže Marcha, ali odmah ozbiljnim tonom dodaje pitanje: “Svi sada pričaju o plavom talasu, ali šta dolazi poslije?”.

U ribarskom mjestu Sint Michiel, kolijevci fudbalske porodice Bacuna čiji su braća Juninho i Leandro ključni igrači tima, dječaci i dalje igraju bosi na betonskim terenima s uništenim golovima. Razgovaraju na papiamentu jeziku, melodičnom kreolskom dijalektu s bazom španskog i portugalskog, te uticajima nizozemskog, engleskog i afričkih jezika.

Proces profesionalizacije započeo je upravo Patrick Kluivert (čija je majka s Kurasaoa), koji je 2015. postao prvi renomirani selektor tima. Modernizirao je igru I, što je bilo ključno, uvjerio igrače iz dijaspore koji igraju u evropskim ligama da obuku dres svojih predaka. Nakon njega, Remko Bicentini je odveo ekipu do osvajanja Kupa Kariba 2017. godine, što je pokrenulo nacionalnu opsesiju Mundijalom. Na klupi su se potom smjenjivala velika trenerska imena poput Guusa Hiddinka i Dicka Advocaata, koji je i ostvario historijski plasman.

Bez obzira na ishode mečeva na stadionima Sjeverne Amerike, istorijska noć iz Kingstona ostaje upisana kao trenutak u kojem je nogometna sinergija nizozemske škole i karipskog prkosa donijela magiju.

IZVOR: ABC