Zijo Ribić iz sela Skočić kraj Zvornika preživio je masakr u kojem je izgubio cijelu obitelj a knjigu po njegovoj priči „Ja ne mrzim“ predstavljaju iduće sedmice u Zagrebu; njegovu životnu priču objavio je današnji Večernji list
Zijo je imao majku Šefku, oca Ismeta, sestre Zlatiju, Zlatu, Zijadu, Suvadu, Almasu i Ismetu te brata Sabriju. Zijo i njegova velika obitelj imali su svoju kuću i svoje selo, Skočić pokraj Drine, sjeverno od Zvornika. A onda u jednoj noći, s 11. na 12. jula 1992., Zijo više nije imao nikoga i ništa.
Bilo je to krvavo proljeće u istočnoj Bosni. Bošnjačko stanovništvo Skočića može se smatrati sretnim jer je “samo” protjerano.
Zijin otac radio je poljoprivredne i građevinske poslove. Gazda kod kojeg je radio na građevini, Srbin, pozvao ga je jednog dana da se sklone kod njega u Loznici, u Srbiji, dok se situacija ne smiri. A onda su jednog dana na radiju čuli da neće biti rata i vratili su se u selo.
Zijo priča: “Većina ljudi je već bila otišla iz sela, Bošnjaci i neki Romi. Ali mi Romi uvijek smo mislili neće valjda nas. Nikome ništa nismo uradili. Romi kroz historiju nikada nisu započinjali ratove, a uvijek su među najvećim stradalnicima.” Vratili su se 11. jula.
”Bili smo sretni zbog povratka, raštrkali se po selu, hodali, igrali se, a navečer smo se svi skupili u jednoj velikoj kući misleći da ćemo tako biti sigurniji. I onda se dogodilo to što se dogodilo.”
Te večeri, u dan točno tri godine prije Srebrenice, u Skočić je došla paravojna banda iz Srbije, dvadesetak ljudi koji su sami sebe zvali Simini četnici, po svom vođi Simi Bogdanoviću. Sklonivši se u jednoj kući, romska im je zajednica olakšala posao. Počelo je maltretiranje, premlaćivanje, pljačka. Zijina najstarija sestra Zlatija već je tamo, pred svima, bila prvi put te večeri silovana. Ukrcali su ih u kamion i odveli u susjedno selo do već iskopane jame. Prema dostupnim podacima, ubijeno je 27 ljudi. Među njima i cijela obitelj Ribić. Pucali su i u Ziju, uboli ga nožem u vrat i bacili u jamu na tijela njegovih sestara, brata i roditelja. Pravio se mrtav, a onda ispuzao iz jame i pobjegao u šumu.
Sve to već samo po sebi zvuči strašno i jezivo. Nažalost, nakon slušanja premnogo priča o premnogo takvih zločina, emocija se lako utopi u statistiku. Mene je priča o masakru u Skočićima i zločinu nad obitelji Ribić udarila u čelo i potresla do kosti tek kada sam još jednom sam sebi ispisao ime po ime ubijenih i pokraj svakoga godinu rođenja. Otac Ismet imao je 33, a majka Šefka 29 godina. Ziji je bilo osam godina. Ona najstarija sestra Zlatija, koja je bila najmanje dvaput silovana prije nego će biti ubijena, imala je trinaest godina. Najmlađi i jedini Zijin brat Sabrija, kojeg se nije moglo iščupati iz majčina naručja, imao je samo dvije. A bilo je tu i jedno još manje dijete. Majka je bila u devetom mjesecu trudnoće.
Odmah na početku dugog videorazgovora sa Zijom rekao sam mu da sam čitao njegovu ispovijest i gledao snimke na kojima je priča. I da zato od njega ne očekujem i ne tražim da mi sve to ponavlja i ponovno sve to proživljava.
Odgovorio je: “Name veze, slobodno vi mene pitajte sve što vas zanima, o svakom detalju. Ja s tim danas nemam problema zašto što sam se pričajući svoju priču izliječio. Kada su me iz Zvornika pred kraj rata zajedno s još nekom drugom djecom prebacili u Crnu Goru, u Institut “Dr. Simo Milošević” u Igalu, najprije sam oko sedam mjeseci imao zasebnu sobu i poseban stol za kojim sam samo ja jeo jer ako bi mi se bilo tko približio, postajao bih agresivan. A bilo je tamo puno druge djece koja su neprestano dolazila, uglavnom srpska. I onda mi jednog dana jedan doktor reče da odem u kupaonicu i da ću tamo u ogledalu naći jedno dijete koje izgleda isto kao ja i kojem mogu sve pričati, a on će šutjeti i neće ništa nikome reći. Tako sam počeo pričati sam sa sobom. Pričao sam tom dječaku u ogledalu. I vidio sam da mi prija. Bolje sam spavao, postao sam mnogo mirniji. Malo-pomalo počeo sam pričati s drugom djecom. Najprije kroz šalu, onda i ozbiljnije. Onda su dolazile grupe iz Italije pa sam i njima počeo pričati svoju priču, a oni bi uvijek pitali kako mogu pričati o tome. A ja bih im rekao – to je moja terapija. I ovaj razgovor s vama meni je terapija.”
Nakon lutanja po šumi, onako ranjen i krvav, Zijo je kod prvih kuća naletio na dvojicu vojnika JNA, koji su ga odveli u najbližu ambulantu, gdje su zatekli i ubojice Zijine obitelji. Rane mu je, sjeća se, previla ona ista plavokosa djevojka, zvala se Dragana, koja mu je noć prije, dok je iza kamiona drhtao plačući i zazivajući majku, rekla da ne plače i da ga vodi majci, a odvela ga je pred jamu i ubojice.
”Htjeli su da me ona dvojica vojnika ostave njima. Govorili su da će me oni prebaciti u bolnicu, ali ovi koji su me zaštitili nisu popustili. Ta dvojica vojnika, pripadnici vojne policije JNA, spasili su mi život i odveli me u Zvornik u bolnicu.”

Tamo je Zijo ostao sve do jeseni 1994. godine.
”Rat donese i nešto dobro i nešto loše”, govori. “Ja ne mogu reći da mi je tamo bilo loše. Svi su me voljeli. Osoblje, djeca, roditelji, ranjenici, većina Srbi. Samo nisam smio izlaziti iz bolnice i nisam mogao ići ni u školu.”
Bio je muslimansko i romsko dijete na prostoru pod srpskom kontrolom. Živio je pod zaštitom UN-a i policije.
”Nekad bih navečer pobjegao s jednom tetom do njene kuće pa bi me vratila nazad. Koliko god čudno zvučalo, tamo sam imao osjećaj sigurnosti, dok se u Zvorniku i dalje događalo mnogo toga zlog i ružnog.”
Godine 1994. humanitarne organizacije organizirale su njegovo prebacivanje u Institut “Dr. Simo Milošević” u Igalu. Putovao je pod novim imenom.
”Napravili su kolektivni pasoš. Bila je moja slika, ali drugo ime. Mislim da je bilo Dragan ili Nikola. Govorili su mi: ‘Ako te pitaju na granici, ti si Nikola.’”
Žena koja ga je prebacivala koristila je podatke vlastitog djeteta kako bi ga izvukla preko granice, da bi ga u lječilište u Igalu predala s njegovim pravim dokumentima i pod pravim imenom i prezimenom.
U Igalu je upoznao i ženu iz Engleske Colleen Jović, koju i danas zove drugom majkom.
”Colleen je bila prva žena koju sam poslije svega mogao zagrliti. Prva osoba uz koju sam se opet osjećao sigurno, kao uz majku. Ona i danas pomaže meni i mojoj djeci.”
Colleen ga je pokušala i posvojiti, ali UNICEF to nije dozvolio zbog strogih pravila o djeci iz trećih zemalja.
Poslije Igala Zijo je boravio u domu za nezbrinutu djecu u Bijeloj, također u Crnoj Gori, a 14. februara 2001., dva dana prije svog sedamnaestog rođendana, vraća se u Bosnu, u Dom za djecu bez roditeljskog staranja u Tuzli.
”Tu sam završio školu. Išao sam vanredno zbog godina, da stignem završiti srednju.”
Zijo je pohađao ugostiteljsku školu, kuharski smjer. Godine 2006., u okviru programa razmjene učenika, odlazi u Italiju usavršavati talijansku kuhinju.
”Kasnije sam radio sezonski u Italiji do 2009. Onda sam rekao: ‘Dosta, vraćam se učiti balkansku kuhinju.’”
Dobio je pripravnički posao u kuhinji Hotela Tuzla. ”Tu sam učio od kuhara iz Srbije, Hrvatske, Makedonije, Albanije. Hotel mi je dao i sobu. Tu sam živio godinama.”
Tek 2017. godine dobio je socijalni stan od Grada Tuzle. ”U hotelu imaš sobu, ali nemaš sigurnost. Nije tamo bilo prave plaće i niko me nije pitao kako ću platiti struju, grijanje, vodu. Kad sam dobio stan, prvi put sam imao osjećaj da imam nešto svoje.”
Javio se na natječaj i dobio posao kuhara u državnom dječjem vrtiću “Naše dijete”. ”Nas šestero kuha za više od hiljadu djece svaki dan”, govori ponosno.
Tu je ostao do danas. Oženio se 2018. godine. Suprugu Ramizu poznavao je još iz doma. ”Kasnije smo se opet sreli u Tuzli, počeli se družiti, zaljubili se. Dobili smo kćerku, kasnije i sina.” Svadba je, kaže, bila “mala Jugoslavija”. Pisalo se o njoj i u novinama.
”Došli ljudi iz cijelog Balkana i Evrope. Rekao sam svima neka ponesu svoje zastave. I donijeli su ih. Ljudi su se u Tuzli u čudu okretali za svatovskom kolonom u kojoj su bile srpske, hrvatske, makedonske, albanske zastave, a u sali na zidu i romska i jugoslavenska sve zajedno.”

Na svaki Bajram u svom domu, za svojim stolom okuplja sada već odrasle ljude s kojima je nekada bio dijete u domu. ”Oni mene i danas, kao i tada, zovu Babo jer sam se znao na njih i izvikati kada bi učinili nešto loše. Neki rade, neki još ne rade, ali ja se i dalje brinem o njima. To je moja porodica.”
Kad govori o Romima u Bosni i Hercegovini, Zijo govori bez uljepšavanja. ”Imamo Rome doktore, advokate, školovane ljude. Ali mnogi kada uspiju, više ne žele reći da su Romi. Jer ih odmalena zovu ‘Cigo’, ‘Ciganin’. I onda se čovjek počne stidjeti samog sebe.”
Ni sam više ne govori romski. ”Zaboravio sam ga. Poslije rata cijeli život živim među neromima. To mi je žao.” Ali ne skriva ko je. ”Ja nemam problem s tim. Mene svi znaju i poštuju onakvog kakav jesam.”
Međutim, kada sam ga pitao zašto Romi, za razliku od njega, vrlo rijetko i nerado govore o zločinima koje su preživjeli, on jasno odgovara: “Zato što Rome niko ne štiti i ne stoji iza njih i ja razumijem ljude koji danas žive u Republici Srpskoj i drugdje kada ne žele javno istupati i govoriti o zlu koje su im učinili nekadašnji, a često i današnji susjedi.”

Po dolasku u Tuzlu Zijo je upoznao još jednu važnu osobu u svom životu – psihijatricu i humanitarku Irfanku Pašagić. ”Ona nije pomogla samo meni. Pomogla je mnogoj djeci. Posebno onima koji su imali teške traume. Razgovarala je s nama, slušala nas, gurala nas naprijed.”
Irfanka Pašagić vodila je Tuzlansku Amicu, organizaciju koja je pomagala djeci bez roditelja i ratnoj siročadi koji bi zbog punoljetnosti morali napustiti domove. Upravo će ona nekoliko godina poslije spojiti Ziju s čovjekom koji će se pobrinuti da njegovu priču čuju uživo stotine mladih ljudi ne samo u zemljama bivše Jugoslavije nego i Europe.
Godine 2011. Irfanka Pašagić rekla je Ziji da grupa mladih putuje u Beograd na program pomirenja. Grupu je vodio Andrea Rizza Goldstein, Talijan jevrejsko-hrvatskog porijektla koji je radio za Fondaciju Alexander Langer u Bolzanu. ”Irfanka mu je rekla: ‘Treba mjesto za jednog momka. Ide na suđenje u Beograd.’ A Andrea pita: ‘Tko je?’ Kad mu je rekla da sam Rom, najprije je pomislio da se meni sudi”, kaže uz smijeh Zijo, koji je u Beograd išao na suđenje ubojicama svoje obitelji. Upravo na tom putu nastat će prijateljstvo koje traje do danas.

Andrea ga je u autobusu zamolio da grupi ispriča svoju priču. ”Objasnio mi je da u grupi ima srpske djece, djece iz Srebrenice, Talijana, da rade na pomirenju. Pitao me mogu li nešto reći. Ja sam kod sebe imao dokumentarac o sebi koji je baš bio napravio Michael Jović, sin od Colleen, pa smo ga pustili u autobusu.”
Kada je film završio, cijeli autobus je plakao. I srpska djeca i bošnjačka i Talijani.
”Andrea mi je tada rekao: ‘Mi tražimo ljude poput tebe. Svi pričaju tko je kome što uradio, ali nitko ne govori: ubili su mi obitelj, ali ja ne mrzim.’” Razgovarao sam i s Andreom o Ziji i pitao ga u čemu leži njegova snaga. ”On je običan čovjek. Kad priča svoju priču, ne govori kao profesor ili akademik. Nema distance prema ljudima. Koristi jednostavne riječi, ali one imaju ogromnu snagu jer su istinite. Sve što govori proživio je na svojoj koži.”
Andrea vjeruje da ljude ne pogađa samo tragedija koju je Zijo preživio nego i način na koji o njoj govori.
”On kaže: ‘Odlučio sam da ne nastavim nasilje. Jedini način je oprostiti.’ I on to kaže tako jednostavno, kao da bi svatko od nas mogao isto tako postupiti. A svi znamo koliko je to ogromna stvar.”
Prisjeća se i Zijina “nastupa” u maloljetničkom zatvoru u Trevisu. ”Tamo su bili ti mali mačo tipovi, mali gangsteri”, govori Andrea. “Poslije razgovora počeli su mu prilaziti jedan po jedan. Bilo ih je sram pred drugima pokazati koliko su ganuti, ali dolazili su mu zahvaliti. Govorili su da tek sada razumiju što znači mržnja i koliko su sami pogriješili u životu.”
Andrea je i danas aktivan u projektu “Adopt Srebrenica” koji okuplja mlade Srbe i Bošnjake iz Srebrenice, u okviru kojeg je Zijo govorio u mnogim školama, bibliotekama, omladinskim centrima i memorijalnim programima. Iz Andreina druženja sa Zijom nastala je i knjiga “Ja ne mrzim – Priča o Ziji”. Knjiga je najprije objavljena u Italiji 2016. godine. Autor glavnog teksta i urednik bio je Andrea Rizza Goldstein, koji ju je opremio i fotografijama.
Savez Roma u Republici Hrvatskoj “Kali Sara” pobrinuo se za novo četverojezično izdanje, na hrvatskom, romskom, engleskom i njemačkom, koje će biti predstavljeno u utorak, 19. maja. Prisustvovat će i Zijo i Andrea, a bit će to dio programa tradicionalnog obilježavanja 19. svibnja kao dana sjećanja na stradanja Roma u NDH.
Tijekom godina suđenja zločincima u Beogradu važnu su ulogu u Zijinu životu imali i Nataša Kandić i Fond za humanitarno pravo pod njenim vodstvom. ”Kad je bilo prvo suđenje 2013. godine, prijatelji iz Engleske platili su avionske karte. Iz Italije je došao čitav autobus ljudi. Nataša je organizirala autobus iz Beograda za Tuzlu da pokupi moje prijatelje. Imao sam podršku.”
Ali nakon prve osuđujuće presude i izrečenih visokih zatvorskih kazni, slijedila su razočaranja. Apelacijski sud oslobodio je optužene za masakr nad Romima, a osudio ih samo za pljačku i silovanja. Pokušavali su sa žalbama, sa Strasbourgom, s novim postupcima. Pravde za žrtve iz Skočića još uvijek nema.
Pitam ga osjeća li zbog toga gorčinu. ”Kad bih imao gorčinu, onda bih mrzio. A ja ne vjerujem u to ‘malo mrzim’. Ili voliš ili ne voliš. Ako sam oprostio, onda sam oprostio.”

Pitam ga kada je i kako donio tu odluku. ”Tokom suđenja jedan od njih stao je ispred mene. Čovjek koji mi je uzeo sve – porodicuj, djetinjstvo, jezik, život. I u tom trenutku nešto mi je prošlo kroz glavu: ‘Kuda ćeš, Zijo, s tom mržnjom?’ Pomislio sam: ‘Jednog dana ću imati dijete. Hoću li svoju mržnju prenijeti na njega? I onda će možda i ono stvarati novu mržnju i nove ratove.’ Ne želim novu siročad. Ne želim da ijedno novo dijete mora proći kroz ono kroz što sam ja prošao.”
Sjedeći u beogradskom kafiću nakon jednog od sudskih ročišta, srpskim je prijateljima rekao: “Mi dišemo isti zrak, imamo istu krv. To što se ja zovem Zijo, a ti Dragan, što se ti krstiš, a ja klanjam – to je isto kao da ti voliš grah, a ja mahune. Zar ću ja baciti grah samo zato što ga ti voliš?”
Nakon jedne od sudskih rasprava prišla mu je i Dragana, žena koja ga je odvela prema jami u kojoj je i on trebao skončati. ”Pitala je može li razgovarati sa mnom. Rekao sam joj: ‘Izvoli, sjedi.’” Ona ga je zamolila da ne mrzi cijeli srpski narod zbog onoga što su mu učinili. On joj je odgovorio: “Ja nikada nisam ni mrzio bilo koji narod. Jedni su mi Srbi oduzeli sve, drugi su me spasili. Ja volim sve ljude. I lošeg čovjeka mogu voljeti kao čovjeka, ali se jednostavno neću družiti s njim.”
Kada mu je došlo da od muke i gorčine zaplače, u trenutku kada su mu se zločinci, koje je sud oslobodio, smijali u lice i pobjedonosno dizali tri prsta, progutao je suze i odbacio gorčinu. Shvatio je da bi to bila njihova pobjeda. Svojim opraštanjem i odbacivanjem mržnje pobjednik je, svemu usprkos, ostao Zijo. Želio je od njih samo dobiti odgovor na pitanje: zašto? Nije ga dobio.
Pitao je to i Draganu: “Ti si bila djevojka. Kako si mogla ubijati žene? Kako si mene mogla odvesti tamo, reći mi da idem kod majke, a onda me ostaviti da me ubiju?” A onda joj je uputio rečenicu u kojoj kao da je sažeta cijela povijest stradanja njegova naroda i njegova sudbina: “Ali eto… kroz historiju uvijek neko preživi da ispriča što se dogodilo.”
IZVOR: Branimir Pofuk Večernji list









