Gdje zapravo počinje povijest najkontroverznije nacionalne traume i kako je opravdani strah ustaškog vodstva od kazne za četverogodišnji teror pokrenuo masovni egzodus vojnika i civila prema austrijskoj granici? U autorskom tekstu iz novog broja tjednika Express, povjesničar Hrvoje Klasić dekonstruira višedesetljetne mitove, ideološke krajnosti i selektivna sjećanja koja i danas, više od osam desetljeća nakon završetka Drugog svjetskog rata, stoje poput Damoklova mača nad hrvatskim društvom, nudeći smirenu znanstvenu inventuru događaja koji su započeli krvavim ustaškim režimom 10. travnja 1941., a formalno okončani na Blajburškom polju 15. svibnja 1945. godine

Baviti se temom Bleiburga i tzv. križnih puteva podrazumijeva traženje odgovora na nekoliko ključnih pitanja. I dok je na pitanje što se događalo u proljeće i ljeto 1945. odgovor poprilično jasan, već je odgovor na pitanje zašto je do tih događaja došlo bitno složeniji. Možda na prvu ne izgleda tako, ali najviše bi se koplja moglo lomiti oko pitanja, i naravno odgovora, kad ustvari počinje priča o Bleiburgu i “križnim putevima”. Naposljetku, ogroman utjecaj na bavljenje ovom temom ima i sama motivacija.

Bavimo li se ovom problematikom kao znanstvenici na temelju dostupnih povijesnih činjenica, kao članovi obitelji oštećenih u ovoj priči ili kao zagovornici ili protivnici ideologija koje su u Drugom svjetskom ratu na području Hrvatske, tj. Jugoslavije, pobijedile odnosno izgubile. Već iz svega navedenog jasno je da jednoznačnog objašnjenja koje bi zadovoljilo sve zainteresirane nema. Hoće li još dulji vremenski odmak jednog dana ipak dovesti do općeprihvaćenog stajališta, teško je predvidjeti. Upravo zato, bez namjere da donesem konačnu i nepobitnu istinu, ovim ću tekstom ponuditi svoje viđenje jedne od najkontroverznijih, najtragičnijih, ali i društveno najutjecajnijih epizoda hrvatske povijesti.

Za razliku od onih koji priču počinju 15. svibnja 1945. predajom poraženih predstavnika Nezavisne Države Hrvatske predstavnicima pobjedničke Jugoslavenske armije (JA) u austrijskome mjestu Bleiburg, po mom je mišljenju za razumijevanje svega što će uslijediti nakon spomenutog datuma bitno vratiti se nekoliko godina unatrag.

Točnije, na 10. travnja 1941. godine. Tog dana na razvalinama okupirane Kraljevine Jugoslavije, na prostoru današnje Hrvatske te Bosne i Hercegovine, nastaje država pod patronatom nacističke Njemačke i fašističke Italije. Dogovorom Adolfa Hitlera i Benita Mussolinija vlast u toj državi preuzima gotovo nepostojeći, i samim time širim krugovima nepoznat, hrvatski nacionalistički pokret – Ustaše. Osim što nije bila nezavisna nego politički, vojno i ekonomski ovisna o svojim stranim tutorima, i što tijekom svog postojanja zbog snažnog i masovnog pokreta otpora vodstvo te države nije moglo uspostaviti vlast na cijelom teritoriju, NDH će ipak zbog nečeg drugog umjesto hrvatskog nacionalnog ponosa postati nacionalnom sramotom.

Naime, odmah pri preuzimanju vlasti ustaše počinju s politikom terora prema nepoželjnim kategorijama stanovništva. Taj teror podrazumijevao je uvođenje rasnih zakona, progone, oduzimanje imovine, nasilna pokatoličavanja i pokušaj istrebljenja vlastitih građana koji su bili “pogrešne” nacije, vjere ili rase. To se prije svega odnosilo na Srbe, Židove i Rome, ali i na sve Hrvate koji se nisu slagali s ustaškom ideologijom i koji su se protivili hrvatskom doprinosu stvaranju “Nove Europe” u skladu s vizijama Führera Trećeg Reicha.

Bilanca ustaške strahovlade je katastrofalna, a zbog načina na koji su provodili tu strahovladu ustaše su izazivali poštovanje kod svojih fašističkih i nacističkih mentora. U logorima širom NDH i po nacističkim logorima širom Europe uništeno je više od 80% židovske i romske populacije. Ubijeno je i oko 300.000 srpskih civila, od čega velik broj žena, djece i staraca. Deseci tisuća stradali su u logorima poput Jasenovca i Jadovna, ali mnogo više na stratištima u neposrednoj blizini samog mjesta stanovanja. Broj ubijenih bio bi sigurno i veći da u ljeto 1941. Srbi nisu odlučili oduprijeti se genocidnim namjerama ustaškog režima.

Njihovu egzistencijalnu ugroženost iskoristit će antifašistički i antiokupatorski raspoloženi jugoslavenski komunisti, a rezultat te simbioze bit će partizanski pokret – najmasovniji, najorganiziraniji, ali i najefikasniji pokret otpora u okupiranoj Europi. S obzirom na to da je sudbina režima u Zagrebu ovisila isključivo o sudbinama režima u Rimu i Berlinu, već od početka 1945. svima je bilo jasno da ustaška vlast broji zadnje dane. Ti dani bili bi odbrojeni i zbog same činjenice da je pobjeda SAD-a, Velike Britanije i SSSR-a u ratu bila evidentna, ali je rušenje NDH najvećim dijelom ipak bila zasluga partizanskog pokreta.

U proljeće 1945. iz dana u dan se smanjivao teritorij nad kojim su ustaške vlasti imale kontrolu. Jedna od posljedica prodora jedinica JA na zapad bio je i rast broja izbjeglica koje u strahu od komunista napuštaju svoje domove i bježe u pravcu Zagreba. Bilo je tu civila koji su vjerovali ustaškoj propagandi da im se s komunističkim vlastima ne piše dobro bez obzira na to što nisu sudjelovali u ratnim zločinima. Bilo je i onih koji su na različite načine podržavali ustaški režim i okoristili se progonom srpskog i židovskog stanovništva. A bilo je i civila koji su kao dio državnog aparata aktivno sudjelovali u izgradnji ustaškog režima i provođenju etničkog čišćenja i genocida.

Krajem travnja 1945., kad se već jasno nazirao kraj Drugog svjetskog rata, glavni problem vojnog i političkog vrha NDH svodio se na dilemu – braniti glavni grad ili ga napustiti? Mogućnost da u Zagrebu dočekaju Titovu pobjedničku vojsku, priznaju poraz i potpišu kapitulaciju nije se uopće razmatrala. Vjerojatno najviše zbog činjenice što su, svjesni masovnosti zločina koje su počinili prema nedužnim civilima, imali opravdani strah da njihova četverogodišnja strahovlada ne može proći nekažnjeno. Ispostavit će se da su bili u pravu. Naivno i pomalo nevjerojatno izgleda pokušaj rukovodstva NDH da izbjegne poraz nuđenjem savezništva onima kojima su tri godine ranije objavili rat – Velikoj Britaniji i SAD-u.

Zato je u savezničkom glavnom stožeru za Sredozemlje u Caserti (Italija) početkom svibnja 1945. s nevjericom dočekana ustaška ponuda da zajedno nastave ratovati protiv jugoslavenske vojske i komunista. Britanski zapovjednik, feldmaršal Harold Alexander, ne samo što je ponudu odbio nego je o tom ustaškome Memorandumu odmah obavijestio svog jedinog saveznika na tlu Jugoslavije – Josipa Broza Tita.

Ova spremnost ustaša da pod svaku cijenu, pa makar i uz radikalan ideološki zaokret, ne prihvate novonastalu situaciju sigurno će ratnim pobjednicima poslužiti kao jedan od argumenata da u poraženima vide dugoročnu prijetnju za stabilnost režima koji se u Jugoslaviji tek počinjao graditi. Prepušteni sami sebi, čelni ljudi NDH 5. svibnja 1945. donose odluku o napuštanju Zagreba i bijegu prema Austriji. Već sljedećeg dana bježe Pavelić, članovi Vlade NDH i Glavnog ustaškog stana, a dan kasnije kreće i masovni egzodus vojnika i civila.

Na putu prema austrijskoj granici jedinice JA u nekoliko navrata nastoje prisiliti ustaško vodstvo na predaju, ali se događa upravo suprotno. Iako je Treći Reich kapitulirao 8. svibnja, nakon čega su njemački vojnici koji su se povlačili kroz Sloveniju odlučili položiti oružje, ustaške jedinice pod komandom Maksa Luburića nastavljaju s oružanim otporom. I tako, dok se u Europi slavio mir, u Jugoslaviji se još sedam dana ratovalo, i ginulo.

Dana 14. svibnja kolona s glavninom izbjeglica dolazi do austrijskog mjestašca Bleiburga s ciljem da se tamo predaju predstavnicima britanske vojske. Međutim, gotovo istodobno u Bleiburg dolaze i vojnici JA. Pregovori o predaji Oružanih snaga NDH vode se u dvorcu grofa Thurn-Valsassina na brežuljku iznad mjesta, 14. i 15. svibnja 1945. U pregovorima sudjeluju predstavnici britanske vojske (brigadni general Patrick T. D. Scott), Jugoslavenske armije (potpukovnik Milan Basta i potpukovnik Ivan Kovačić Efenka) i vojske NDH (generali Ivo Herenčić, Vjekoslav Servatzy, Vladimir Metikoš i pukovnik Danijel Crljen). Kao glavni problem pregovora nametnulo se pitanje kome će se vojnici i civili koji su napustili NDH predati.

Nakon vojnih i političkih konzultacija Britanci odbijaju prihvatiti izbjeglice, čime oni postaju zarobljenici Jugoslavenske armije. Više je razloga za ovakav postupak britanske vojske. S jedne strane, iako ih odluke konferencije na Jalti nisu obvezivale na taj čin, ipak je kao nepisano pravilo prihvaćen princip vraćanja zarobljenika onoj državi čiji su bili državljani.

Isto tako, Britanci su jugoslavensku vojsku smatrali svojim saveznikom i taj saveznički odnos nisu htjeli ugroziti spekulacijama o mogućem nastavku ratovanja protiv jugoslavenskih komunista s dojučerašnjim pripadnicima neprijateljskih formacija, poput ustaša, četnika te hrvatskih i slovenskih domobrana. Naposljetku, na ovu odluku utjecali su i prijepori o budućnosti Koruške. U slučaju preuzimanja velikog broja zarobljenika Britanci su procijenili da bi teško mogli sačuvati upravu nad ovom južnom austrijskom pokrajinom pred nadirućim jugoslavenskim snagama.

Predstavnici JA postavljaju ultimatum predstavnicima NDH s rokom za predaju od jednog sata od trenutka povratka među vojsku na Bleiburškom polju, što će dokazati isticanjem bijelih zastava. Ubrzo nakon toga jugoslavenskim su se zapovjednicima predali i crnogorski četnici. Tako je 15. svibnja 1945. između 16:00 i 16:30 i službeno završio Drugi svjetski rat na teritoriju Jugoslavije. Velika većina izbjeglica pristala je na mirnu predaju, a dio je odlučio spas potražiti bijegom u šume koje su okruživale Bleiburško polje. Na one koji u predviđenom roku nisu izložili bijele zastave pripadnici JA počeli su pucati, pri čemu je poginulo nekoliko desetaka ljudi.

Nakon predaje na Bleiburškom se polju formiraju kolone (četveroredi) zarobljenih vojnika i civila, te uz pratnju jedinica JA provode kroz Jugoslaviju. U gotovo većim mjestima na teritoriju Slovenije otvaraju se zarobljenički logori. Neki su bili tranzitnog karaktera, tj. služili su samo kao mjesta na kojima bi se kolona zaustavila prije nastavka puta, a drugi su postali sabirni logori, iz kojih su mnogi zarobljenici odvođeni u smrt. Neki od njih koji su preživjeli prve tjedne nakon predaje, a prije puštanja na slobodu, dio vremena provest će i u radnim logorima. U logorima se vršila i selekcija zarobljenika, na civile i vojnike, na ustaše i domobrane, muškarce i žene s djecom.

Odmah nakon prelaska s austrijskog na jugoslavenski teritorij počinje i pljačka imovine zarobljenika, ali i teror, uključujući pojedinačna ubojstva. Prva organizirana i masovna ubojstva provode se u okolici Maribora (Tezno), a glavna meta su ustaše i četnici. Slično je bilo i u okolici Celja, gdje se najveće masovne grobnice nalaze po jamama, kamenolomima i rudnicima kod Hude Jame. Jedno od najvećih stratišta na području Slovenije nalazi se u šumama i jamama u okolici Kočevja, kod lokaliteta Kočevski Rog. Egzekucije se nastavljaju i nakon prelaska iz Slovenije u Hrvatsku, a masovne grobnice nalaze se na Maceljskoj gori, u jami Jazovka na Žumberku, ali i u okolici većih gradova poput Zagreba, Križevaca, Karlovca, Siska, Čazme itd.

Masovna ubojstva zarobljenika uglavnom su se odvijala u prvim tjednima nakon izručenja, i to na području Slovenije i sjeverne Hrvatske. Samo je u Sloveniji otkriveno više od 600 masovnih grobnica, a najveća je ona u Teznu, gdje je prema procjenama likvidirano oko 15.000 ljudi. Ubijani su uglavnom vojnici (među njima najviše ustaše i četnici), ali je stradao i velik broj civila, uključujući žene i djecu. Točan broj ubijenih nemoguće je otkriti, kao što se ne zna niti točan broj ljudi koji su se u izbjegličkim kolonama povlačili prema Austriji. Broj izbjeglica procjenjuje se na između 150.000 i 200.000, a ukupan broj ubijenih na blizu 100.000. Velika većina ubijenih (od 80.000 do 90.000 ljudi) bili su hrvatske nacionalnosti, a ostali slovenske (oko 10.000) te srpske i crnogorske (nekoliko tisuća četnika).

Nakon što su prestale masovne egzekucije, preostali zarobljenici upućeni su na duge marševe koji su kasnije prozvani Križnim putem. Bilo je nekoliko ruta kojima su se zarobljeničke kolone kretale, a cilj je bio da ove narodne neprijatelje vidi što više građana Jugoslavije. Jedna ruta vodila je iz Dravograda prema Celju, a zatim Krapini i Zagrebu. Iz Zagreba je dio kolona upućivan u smjeru Siska te Bosne i Hercegovine, a dio prema Karlovcu i dalje prema Istri, Dalmaciji i Crnoj Gori. Druga je iz Dravograda vodila prema Mariboru, a zatim Varaždinu te Podravinom prema Osijeku. Nakon Osijeka kolone su se kretale Srbijom prema Makedoniji.

Duž ovih trasa nastavljena su ubojstva zarobljenika, ali ne više masovna kao na samom početku. Prolazeći kroz različite krajeve, odnos prema zarobljenicima bio je različit, a ovisio je najvećim dijelom o nacionalnoj strukturi lokalnog stanovništva. Dok su u nekim, uglavnom hrvatskim mjestima, ljudi znali prilaziti s hranom i vodom, u mjestima nastanjenima pretežno srpskim stanovništvom česti su bili slučajevi vrijeđanja i fizičkih obračuna.

Nakon što su jugoslavenske vlasti proglasile opću amnestiju 3. kolovoza 1945., većina zarobljenika puštena je kućama, a manji dio zadržan je u radnim logorima, gdje su odsluživali svoju kaznu zbog sudjelovanja u neprijateljskim formacijama ili pomaganja neprijatelju tijekom rata. Bilo je i onih prema kojima je nastavljen istražni postupak, te su nakon suđenja dobili višegodišnje zatvorske kazne.

Događaji vezani uz predaju vojnika i civila te njihov tretman nakon predaje izazivaju i danas niz nepoznanica, različitih interpretacija i kontroverznih tumačenja. U tom smislu moglo bi se govoriti o nekoliko tematskih cjelina o kojima postoje neslaganja i podijeljena mišljenja.

Jedna tema odnosi se na razloge brutalnog obračuna jugoslavenske vojske sa zarobljenicima, kako vojnicima tako i civilima. Odmazda prema pripadnicima poraženih snaga i kolaboracionistima odvijala se po cijeloj Europi, ali je po broju stradalih i načinu usmrćivanja jugoslavenski slučaj neusporediv s bilo kojim drugim. Prema jednom tumačenju brutalnost je bila odgovor na masovne zločine za koje su tijekom rata bili odgovorni pripadnici poraženih vojski, ponajpri ustaše i četnici. Međutim, iako su navodi o ustaškim i četničkim zločinima bili točni, postupanje jugoslavenske vojske bilo je u potpunoj suprotnosti s odredbama Haške konvencije o ratnim zarobljenicima (1907.) i Ženevske konvencije o pravima ratnih zarobljenika, ranjenika i bolesnika (1929.), a koje je potpisala i Demokratska Federativna Jugoslavija.

Drugo tumačenje uzima u obzir činjenicu da su pripadnici poraženih snaga nakon završetka rata bili spremni staviti se na raspolaganje zapadnim saveznicima u novom ratu protiv komunista. Osim toga, čak i bez novog rata, komunističke su se vlasti pribojavale situacije u kojoj bi toliki broj njihovih neistomišljenika i protivnika nastavio živjeti u Jugoslaviji. A da su vojnici poraženih Oružanih snaga NDH bili spremni i samostalno nastaviti borbu, dokazuje i primjer tzv. križara. Riječ je o ukupno oko 4.000 gerilaca, uglavnom ustaša, koji su nakon kapitulacije ostali na području Hrvatske te Bosne i Hercegovine, ili su se s vremenom u nju ilegalno ubacivali, a s ciljem pokušaja rušenja novih vlasti. Osuđen na propast, ovaj hrvatski pokret otpora, kako ga neki povjesničari i danas nazivaju, održavao se na životu sedam godina nakon Drugog svjetskog rata.

U hrvatskim emigrantskim krugovima mogla su se čuti i tumačenja kako je nakon predaje kod Bleiburga počinjen genocid nad Hrvatima. Međutim, unatoč velikom broju stradalih, teza o genocidu je neodrživa. Zarobljenici nisu ubijani zato što su bili Hrvati, nego zato što ih se doživljavalo neprijateljima i zločincima. Uostalom, u jedinicama JA, među zapovjednicima i običnim vojnicima, pa i među onima koji su sudjelovali u egzekucijama, bio je i velik broj Hrvata. Činjenica što je najveći broj ubijenih bio hrvatske nacionalnosti proizlazi prije svega iz brojnosti hrvatskih zarobljenika.

Druga tema, odnosno najveća nepoznanica i kontroverza, odnosi se na broj stradalih nakon predaje kod Bleiburga. Od svibnja 1945. prisutne su različite kalkulacije o broju ljudi u izbjegličkim kolonama, a onda i broju usmrćenih. Ovisno o podrijetlu izvora variraju i brojke, pa su one najveće kad ih navode Hrvati koji su izbjegli ili preživjeli izručenje jugoslavenskoj vojsci i nastavili život u emigraciji, a najmanje kad ih navode bivši zapovjednici JA. Treba naglasiti da se o cijeloj ovoj temi u socijalističkoj Jugoslaviji nije govorilo u javnosti, nisu provođena istraživanja grobišta, niti historiografska ili demografska istraživanja na temelju postojećih arhivskih dokumenata, statistika, popisa stanovništva i slično.

Prvi znanstveni radovi na ovu temu objavljeni su sredinom 1980-ih, a najpoznatiji autori su Bogoljub Kočović i Vladimir Žerjavić. Interes za ovom temom raste nakon demokratskih promjena i raspada Jugoslavije, kad se pokreću i mnogi istraživački projekti s ciljem utvrđivanja činjenica vezanih uz Bleiburg i križne puteve, pa samim time i brojke usmrćenih. Do sada najopsežniji i najkompletniji rad na ovu temu odradila je povjesničarka Martina Grahek Ravančić.

Točan broj izbjeglih i ubijenih zbog nedostatka povijesnih izvora i protoka vremena nikad neće biti precizno utvrđen. Jedna od kontroverzi koje se mogu čuti u javnosti odnosi se na broj ubijenih na samom Bleiburškom polju. Istina je da na samom polju nije bilo masovnih egzekucija, ali je u konfuziji koja je nastala oko predaje ipak došlo do oružanog sukoba, prilikom kojeg su pripadnici JA usmrtili nekoliko desetaka ljudi. Kad je riječ o masovnim egzekucijama koje su uslijedile nakon prelaska iz Austrije u Jugoslaviju, u hrvatskim emigrantskim krugovima spominju se brojke od oko pola milijuna (uglavnom Hrvata), što je prema svim raspoloživim podacima daleko preuveličan broj. S druge strane, bivši zapovjednici jugoslavenske vojske i sudionici konkretnih događaja u svojim sjećanjima ili ignoriraju temu masovnih egzekucija ili brojke svode na nekoliko desetaka tisuća ubijenih i poginulih u posljednjim vojnim operacijama u svibnju 1945. godine.

Dosad najpreciznijom procjenom smatra se ona Vladimira Žerjavića, prema kojoj se na Bleiburškom polju u svibnju 1945. našlo oko 80.000 vojnika i oko 45.000 civila. Toj brojci treba pridodati i oko 30.000 Hrvata, Slovenaca i Srba smještenih u britanskom zarobljeničkom logoru u Viktorringu pokraj Klagenfurta. Prema toj procjeni, u egzeucijama koje su uslijedile nakon 15. svibnja ubijeno je ukupno oko 70.000 ljudi, od čega 60.000 Hrvata (oko 50.000 vojnika i malo manje od 10.000 civila), oko 10.000 Slovenaca te oko 2.000 Crnogoraca i Srba. Martina Grahek Ravančić polazi od Žerjavićeve procjene, ali je upotpunjuje rezultatima najnovijih istraživanja na terenu, pa smatra da bi ukupan broj stradalih mogao biti od 80.000 do 90.000.

Jedna krajnost koja se od 1945. do 1990. očitovala u potpunom ignoriranju ove teme i odbacivanju bilo kakve odgovornosti za počinjene masovne zločine zamijenjena je 1990-ih drugom krajnošću. Oni koji su bez dokazivanja krivice na sudu proglašeni ratnim zločincima i kao takvi “opravdano” pogubljeni sad su, također bez ikakve istrage, proglašeni nevinim žrtvama. I ne samo kolokvijalno. Najbolji primjer je Zakon o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj, u kojem jedan spomendan (subota ili nedjelja najbliža 15. svibnju) stoji pod nazivom “Dan spomena na hrvatske žrtve za slobodu i nezavisnost”. U opisu tog spomendana piše da se obilježava “primjereno i dostojanstveno odavanjem počasti hrvatskim žrtvama za slobodu i državnu nezavisnost”.

Nekritički odnos bio je vidljiv i tijekom komemoracija koje su se pod pokroviteljstvom hrvatskih vlasti od 1990-ih održavale na Bleiburškom polju. U atmosferi otvorenog slavljenja ustaškog pokreta, pjevanjem ustaških pjesama te prodajom majica, knjiga i ostalih ustaških memorabilija, nitko od govornika na tim komemoracijama nije ustaški režim osudio zbog genocida i masovnih ratnih zločina, a NDH nazvao marionetskom profašističkom tvorevinom. Zato su, za razliku od hrvatskih, reagirale austrijske vlasti, kao i Katolička crkva u Koruškoj, zabranivši zbog svega navedenog daljnje komemoracije i misna slavlja na Bleiburškom polju.

Unatoč svim kontroverzama koje prate ovu temu, ili baš zbog njih, ona svakako zaslužuje biti predmetom interesa hrvatske historiografije i društva u cjelini. Upravo bismo iz odnosa prema njoj mnogo toga mogli naučiti, i po mogućnosti izvući važne pouke. Možda i najvažnija je ona da selektivan, tendenciozan i ideologiziran način suočavanja s prošlošću ostavlja dalekosežne negativne posljedice na pojedince, obitelji, ali i društva u cjelini. Osim toga, iskustvo nas uči da ignoriranjem i prešućivanjem neželjenih događaja oni neće nestati. Samo će poput Damoklova mača nastaviti visjeti nad glavama budućih generacija, produbljujući stare te izazivajući nove podjele i sukobe.

IZVOR: Autorski rad Hrvoja Klasića u magazinu Express