Sukobi na libansko-sirijskoj granici i deseci hiljada šija koji su završili kao izbjeglice u dolini Bekaa potvrđuju značajan geopolitički udarac koji su pretrpjeli saveznici Irana nakon pada režima Bašara al-Asada.
Mahdi Nidal Fawaz poginuo je 15. augusta 2013. godine, na vrhuncu sirijskog građanskog rata. Njegov mezar ukrašen je citatima iz Kur'ana te portretima iranskih ajatolaha Homeinija i Hamneija, kao i Hasana Nasrale, bivšeg čelnika Hezbolaha, pod čijom se komandom borio. Mahdi je imao samo 19 godina. Husein Reda nije bio ni punoljetan. Rođen je prvog dana 2002. godine, a poginuo je u augustu 2017. Na slici naslikanoj na njegovom mezaru vidi se mladi dječak s mitraljezom koji je bio gotovo veći od njega.
Postoje čak i cijele porodice koje su poginule boreći se pod istom zastavom. Poput porodice Abdula Rasoula Bašira, koji je poginuo 2012. i pokopan je ovdje zajedno s trojicom svojih sinova. Mazari pripadnika paravojnih snaga koje su se borile pod komandom Hezbolaha i drugih šitsih grupa povezanih s Iranom brojni su na mezarju Sayidah Zainab. “Datira iz 2011. Kad je bilo puno, osnovali su drugo 2014. Ovo ima 4000 mučenika“, objašnjava jedan od čuvara u reportaži iz Sirije koju je danas objavio El Mundo.
Par čuvara, kao i velika većina stanovnika ovog grada smještenog desetak kilometara južno od Damaska, šije su i ne žele se predtsvaiti. Kažu da su nove vlasti u zemlji bile “vrlo blagonaklone” ali priznaju da se “boje”. Sada je njihova najveća briga to što ih poznato svetište Sayidah Zainab, gdje je navodno ukopana kći prvog vođe šija, nije platilo od kraja prošle godine, kada je institucija još bila pod okriljem Teherana.
Životi ovo dvoje Sirijaca doživjeli su dramatičan preokret, kao i život Abdel Hakima Abeda, 45-godišnjaka koji je do prije nešto manje od četiri mjeseca ratovao protiv proiranskih frakcija u redovima Hayat Tahrir al-Shama (HTS). Danas je zadužen za zaštitu mauzoleja Sayidah Zainab i mezarja pripadnika paravojnih snaga saveznika Bašara al-Asada, s kojima se morao boriti tokom pobune protiv diktatora. “Imamo naredbe poštivati i štititi sve Sirijce. Oni koji su predali oružje neće imati problema,” rekao je.
Sayidah Zainab, enklava u kojoj žive stotine hiljada ljudi, služila je tokom sirijskog građanskog rata kao simbol ogromnog utjecaja Irana u Siriji. Sudbina enklave odražava tektonski pomak koji je doveo do pada sirijskog diktatora.
Savez između Damaska i Teherana datira iz 1980-ih, kada je otac Bašara al-Asada, Hafez Asad, odlučio podržati Iran u ratu s Irakom, s obzirom na to da je sirijski autokrata bio žestok rival iračkog vođe Sadama Huseina. Pakt je formaliziran 1982. godine, kada je jedan od Asadovih glavnih savjetnika, ministar vanjskih poslova Abd al-Halim Khaddam, otputovao u iranski glavni grad kako bi potpisao strateški sporazum o ekonomskoj i vojnoj saradnji.
Sporazum između dviju nacija postao je jedan od najčvršćih političkih stubova na Bliskom istoku i proširio se s početkom narodnog ustanka u Siriji, kada je Iran odlučio mobilizirati Hezbolah i druge savezničke paravojne jedinice za podršku diktaturi. Intervencija šiitskih milicija bila je presudna u sprječavanju pada Bašara al-Asada i učvršćivanju takozvanog Šiitskog polumjeseca, koji je povezivao Iran s Libanom preko sirijske teritorije.
Konačna pobjeda sirijskih pobunjenika u decembru predstavljala je ogroman geopolitički debakl za Iran i, posredno, za sam Hezbolah. Prema Nicole Grajewski, stručnjakinji za Iran iz Carnegie think tanka, Teheran je uložio između 30 i 50 milijardi dolara za podršku Bašaru Asadu tokom proteklih 13 godina, što je zapanjujuća svota koja daje uvid u razmjere katastrofe koju je režima ajatolaha pretrpio. “Pad režima Asada razorio je više od desetljeća iranskih ulaganja u Siriju i složenu mrežu utjecaja koju je ispleo Kasem Soleimani”, kaže. Soleimani je bio glavni strateg Teherana na Bliskom istoku sve do atentata na njega od strane SAD-a 2020.
“Ne možemo biti ponosni što smo izgubili Siriju. Pretrpjeli smo vrlo težak udarac. Bilo je vrlo teško,” priznao je u decembru jedan od iranskih vojnih čelnika, general Behrouz Esbati, koji je pobjegao iz Damaska noć prije nego što je opozicija ušla u glavni grad.
Strateški udarac Iranu nije promijenio njegovu politiku prema arapskoj naciji, a sam vođa zemlje, ajatolah Ali Hamnei, poticao je sirijsko stanovništvo na pobunu prošlog decembra kada im je rekao da bi se trebali “čvrsto suprotstaviti” novim vlastima.
Sirijski mediji više su puta upleli Teheran i Hezbolah u nedavne događaje u regijama nastanjenim alavitskom manjinom, koje su svjedočile početnom ustanku milicija lojalnih svrgnutom Bašaru al-Asadu, nakon čega je uslijedio masakr stotina alavitskih civila od strane vojnika sirijskih vlasti. “Teheran nastoji produbiti sektaski sukob kako bi osigurao nastavak svog utjecaja u zemlji”, izvijestila je ove sedmice web stranica sirijske televizije u analizi koja naglašava da iranski režimski propagandni mediji posebnu pažnju posvećuju alavitskim oružanim formacijama — predvođenim bivšim oficirima Asadove vojske poznatim po umiješanosti u mnoštvo ratnih zločina — koje opisuju kao “narodni otpor”.
Uključenost Hezbolaha u sirijski građanski rat dovela je do eskalacije napetosti između Libana i snaga lojalnih novoj administraciji u Damasku, što je već rezultiralo sa nekoliko oružanih sukoba duž granice doline Bekaa. Prošle nedjelje regija je svjedočila još jednom izbijanju nasilja nakon unakrsne vatre međusobnih optužbi u kojima je Damask tvrdio da je Hezbolah ubio trojicu svojih vojnika, a libanski mediji optužili su Sirijce za pogubljenje libanskog para. Spor je eskalirao u nasilne sukobe koji su trajali satima u kojima je čak korištena i artiljerija.
U februaru je nekoliko područja sirijskog okruga Homs blizu granice takođe bilo poprište tenkovske i artiljerijske paljbe. Povremeni sukobi odvijaju se u blizini sirijskog grada Kuseira, što je prava ironija, s obzirom na to da je bitka za kontrolu ovog strateškog grada 2013. bila prva javna i masovna intervencija Hezbolaha na strani sirijske vojske.
Taj sukob, koji je završio pobjedom te libanske milicije i raseljavanjem mnogih okolnih sunitskih stanovnika, učvrstio je kontrolu grupe koju je tada vodio Hasan Nasralah, koja je to područje koristila kao jedan od svojih glavnih logističkih puteva opskrbe. Političke promjene ne shvataju se samo u smislu geostrategije. Često imaju i ljudsku cijenu. Većina pripadnika porodica koje se ovih dana motaju oko mauzoleja Sayidah Khawla u libanskom gradu Baalbeku prije nekoliko godina redovno je posjećivala mezarje Sayidah Zainab. Mnogi su se borili u Nacionalnim odbrambenim snagama, miliciji lojalnoj Asadu, koju su stvorili i obučavali Iran i Hezbolah.
Ahmed Mustafa Hamada, 59, bio je jedan od njih. Sirijac na prsima nosi značku s portretom Hasana Nasrale. “Bili smo tamo da zaštitimo svetište,” kaže.
Ured Hasana Zaide, čelnika Sayidah Khawla, neprestano je prepun Sirijaca koji stižu u Baalbek od prošlog decembra. “Primili smo više od 10.000 ljudi. Morali smo otvoriti četiri škole da smjestimo sve ove porodice i podrum mauzoleja. Dolaze iz Sayidah Zainab, ali i iz četiri šiitska sela u provinciji Halep te iz gradova koji graniče s Libanom, u području Homsa,” objašnjava Zaida, koji neprestano potpisuje dokumente kako bi pružio pomoć izbjeglicama.
Sirijci koji bježe iz Sayidah Zainab prijavljuju iste probleme koji su nekada pripisivani režimu za koji su se borili. To je strašna i nemilosrdna osveta “oko za oko”.
Zahra (ne želi dati svoje prezime) je stigla u libanski grad prije više od mjesec dana sa svojih devetero djece. Živo se sjeća devetog decembra. Tog jutra, prvi koji su se rasporedili u šiitskoj enklavi nisu bile HTS snage trenutnog predsjednika Ahmeda Shaare, već Palestinci iz izbjegličkog kampa koji tamo žive desetljećima. Oni su optuženi za glavne ekscese.
“Tukli su šije. Pretukli su troje moje djece pred mojim očima. Jednog su upucali i pogodili ga u nogu. Sedam dana kasnije, istjerali su nas iz kuće u kojoj smo živjeli. Grupa od 15 ljudi pojavila se s oružjem, ponovno nas pretukla i rekla nam: ‘Imate dva dana da odete. Ako ostanete, slijedeće neće biti batine. Ubit ćemo vas'”, kaže.
“Borili smo se“, tvrdi Mohamed Javad, 39, aludirajući na epski ton koji pristaše Teherana često daju svojoj oružanoj borbi. Desetljećima su figure poput Javada bile heroji za veliki dio stanovništva Bliskog istoka, one koji prihvaćaju ideologiju Teherana. Za milione drugih bili su jednostavno militanti odgovorni za bezbrojne brutalnosti.
Danas su tek bjegunci od neočekivanih obrata kojima nas historija često iznenađuje.
