Jedna je grupa odlučila da ne čeka mirno odvođenje na stratišta. Na brdu Kurevo okupili su se oni koji se nisu mirili sa okupacijom, Na čelo te Kurevske čete stao je Slavko Ećimović, inžinjer zaštite na radu iz prijedorskog predgrađa Tukovi. Sa stotinjak ludo hrabrih, ali oskudno naoružanih momaka, Ećimović je donio odluku o očajničkom činu, napadu na Prijedor, grad u kojem je u tom trenutku bio stacioniran tristo puta brojniji, tehnički nadmoćniji i potpuno utvrđeni okupator

U januaru 1992. godine u Prijedoru su se počinjale nazirati naznake zla koje će tamošnje Bošnjake i Hrvate pogoditi koji mjesec kasnije. Ključni korak ka nasilnom preuzimanju vlasti u ovom gradu napravljen je 7. januara 1992. godine, kada su srpski odbornici u Skupštini opštine Prijedor, zajedno s predsjednicima mjesnih odbora Srpske demokratske stranke (SDS), proglasili Skupštinu srpskog naroda Opštine Prijedor. To paralelno tijelo, sačinjeno od 69 odbornika pod predsjedavanjem Milomira Stakića, postalo je politička platforma s koje će se u narednim mjesecima rukovoditi nasilnim preuzimanjem kontrole nad gradom.

Strategija koja je predviđala radikalnu izmjenu društvene i demografske strukture Prijedora finalizirana je krajem aprila. Iako je prvobitni plan SDS-a bio da se akcija izvede 1. maja, događaji na republičkom nivou ubrzali su egzekuciju. Depeša Alije Delimustafića, tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova RBiH, poslana u poslijepodnevnim satima 29. aprila, kojom je naređena blokada kasarni i transporta Jugoslovenske narodne armije (JNA), poslužila je srpskom rukovodstvu kao idealan izgovor. To naređenje protumačeno je kao direktan napad na srpski narod, što je bio signal za pokretanje spremne mašinerije. U noći između 29. i 30. aprila 1992. godine, SDS je uz pomoć dobro naoružane rezervne milicije i preostalih jedinica JNA nasilno i bez ispaljenog metka preuzeo vlast u Prijedoru.

Dan nakon prevrata, prijedorski radio emitovao je cjelodnevni program, prekidajući proglase o preuzimanju vlasti taktovima „Marša na Drinu“. Tog istog dana, u kancelariji pukovnika Vladimira Arsića u kasarni JNA, Milomir Stakić je okupio uži krug zavjerenika, među kojima su bili Simo Drljača, Simo Mišković i dr. Milan Kovačević. Dok je radio uvjeravao građane da na pitomim kozarskim prostorima više nikada neće biti rata, pokolja i paljevina, na terenu je otpočela brutalna faza eliminacije neistomišljenika.

Prva žrtva novog poretka bio je mladi milicioner Radenko Đapa, ubijen 1. maja pod okolnostima koje su do danas ostale nerasvijetljene. Njegova smrt odmah je pripisana „muslimanskim ekstremistima“, što je iskorišteno kao pogon za odmazdu. Već sutradan, drugog maja, pale su prve civilne bošnjačke žrtve: ubijen je Jusuf Kučković, dok je dvoje mještana Bosanske Dubice izvedeno iz autobusa i strijeljano pred zgranutim putnicima.

Prijedor je ubrzo pretvoren u prostor stroge vojne segregacije. Školska godina je naprasno prekinuta, a gradskim ulicama počele su patrolirati teške vojne formacije. Na svim ključnim raskrsnicama, strateškim izlazima i komunikacijama koje su vodile prema naseljima s većinskim bošnjačkim i hrvatskim stanovništvom postavljeni su punktovi s mitraljeskim gnijezdima. Nesrpska naselja pretvorena su u izolovane enklave, odsječene od vanjskog svijeta i međusobno potpuno nepovezane.

Život u tim zonama poprimio je obrise varšavskog geta, bez struje, vode, telefonskih veza i osnovnih prehrambenih namirnica, stanovništvo je zapalo u stanje potpune dezorijentiranosti i straha. Svaki pokušaj otpora činio se besmislenim pred snagom javno naoružanog srpskog stanovništva i regularne vojske, ali izolovani incidenti ubrzo su prerasli u povod za opšti napad.

Nakon ubistva i ranjavanja srpskih vojnika na punktu u Hambarinama 22. maja, koji je uslijedio nakon provokacija pijane grupe vojnika, general Radmilo Zeljaja postavio je ultimatum za predaju Aziza Ališkovića i njegove grupe. Tačno u 12.30 sati narednog dana, artiljerija razmještena po brdima oko grada počela je sipati vatru po Hambarinama i okolnim naseljima Mataruškog brda, nakon čega su u akciju „čišćenja terena“ krenuli tenkovi i pješadija. Istovremeno, sudbina Kozarca zapečaćena je ultimatumom o predaji pet hiljada cijevi i potpunoj lojalnosti novim vlastima. Kada su mještani zatražili nekoliko dana za konsultacije, uslijedio je sveopći napad svim raspoloživim sredstvima Prvog krajiškog korpusa.

Kozarac je sravnjen sa zemljom, stotine mještana su ubijene na kućnim pragovima, a preživjeli su deportovani u tek osnovane koncentracione logore Omarska, Keraterm i Trnopolje. Dok su vojni izvještaji drastično umanjivali broj žrtava, prikrivajući stvarnu razmjeru od preko 1.200 ubijenih u Kozarcu, preostalom nesrpskom stanovništvu naređeno je da svoje kuće označi bijelim zastavama, a sebe bijelim trakama oko ruku.

U takvom ambijentu, gdje su informacije o masovnim egzekucijama, silovanjima i logorima uništile svaku iluziju o preživljavanju pod novim režimom, jedna je grupa odlučila da ne čeka mirno odvođenje na stratišta. Na brdu Kurevo okupili su se oni koji se nisu mirili sa okupacijom, Na čelo te Kurevske čete stao je Slavko Ećimović, inžinjer zaštite na radu iz prijedorskog predgrađa Tukovi. Sa stotinjak ludo hrabrih, ali oskudno naoružanih momaka, Ećimović je donio odluku o očajničkom činu, napadu na Prijedor, grad u kojem je u tom trenutku bio stacioniran tristo puta brojniji, tehnički nadmoćniji i potpuno utvrđeni okupator.

Plan akcije bio je vođen nadom da će siloviti juriš unijeti pometnju u neprijateljske redove, osloboditi grad ili barem odaslati jasan krik za pomoć braći u okolnim regijama koja su se nalazila u boljem položaju. U zoru 30. maja 1992. godine, tačno u 4.20 sati, napad je počeo. Dolazeći iz pravca Sredica i Bišćana, Ećimovićevi borci prešli su rijeku Sanu i u silovitom jurišu sa zapada, iz pravca Starog Grada, krenuli prema zgradi Policijske stanice. Podijeljeni u nekoliko manjih, nejasno koordiniranih grupa, u kojima prema kasnijim svjedočenjima čak dvanaest boraca nije posjedovalo nikakvo vatreno oružje, uspjeli su u prvim trenucima iznenaditi okupacione snage.

Slavko Ećimović se sa svojom grupom probio do samog parka ispred zgrade Općine, dok je Asim Muhić predvodio juriš prema zgradi Policije. Borci su upali među preneražene vojnike JNA u „Domu rezervnih oficira“, dok je druga grupa prodrla do Hotela, zapalila ga i započela ogorčenu borbu s Martićevcima koji su se nalazili unutra. Međutim, ključni dio plana, koji je predviđao da Puharska grupa napadne kasarnu JNA „Žarko Zgonjanin“ i tako neutrališe vojnu tehniku, prema svjedočenjima nije izvršen. Izostanak obećanih pet stotina boraca koji su trebali dati zamah akciji pokazao se katastrofalnim za ishod operacije.

Odgovor okupatora bio je munjevit i nemilosrdan. Vojnici 43. motorizovane tenkovske brigade krenuli su teškim oklopom na Ećimovićevu grupu. Iz Ulice Mire Cikote u pravcu Partizanske ulice ispaljivani su razorni tenkovski plotuni koji su doslovno rušili zgrade iza kojih su se borci zaklanjali. Iako suočeni s neuporedivo jačom vatrenom moći, slabo naoružani mladići uspjeli su se održati na gradskim ulicama puna tri sata. Kada je postalo jasno da je dalji otpor u centru nemoguć i da obećano pojačanje neće stići, preživjeli borci bili su prisiljeni na povlačenje preko rijeke Sane, nazad prema lijevoj obali odakle su i krenuli. Proboj je propao, a gradom je zavladala sablasna tišina koju će ubrzo zamijeniti zvuci masovne odmazde.

Slavka Ećimovića i njegove saborce koji su zarobljeni tokom povlačenja čekao je najgori zamišljeni krug pakla. Srpske vlasti su odmah nakon akcije proglasile pobjedu u „odbrani grada“, navodeći da je poginulo 14 pripadnika vojske i policije (kasnije je broj korigovan na 16 poginulih i 19 ranjenih, među kojima je bio i major Zoran Karlica, čije ime danas nosi glavni trg u Prijedoru). Lokalni list Kozarski vjesnik požurio je da akciju Kurevske čete predstavi u propagandnom tonu, pišući kako pripadnici ove jedinice „nisu odoljeli pozivu džihada i džamahirije“, potpuno ignorišući činjenicu da je riječ o očajničkom otporu ljudi svih nacionalnosti koji su branili goli život.

Zarobljeni Ećimović odveden je u logor Omarska, gdje je postao metom stravičnog i sadističkog iživljavanja. Rezak Hukanović, koji je i sam preživio golgotu Omarske, u svojoj dokumentarnoj knjizi „Deseta vrata pakla“ ostavio je potresno svjedočenje o Slavkovim posljednjim danima u zloglasnoj „Bijeloj kući“:

„Klečao je sklupčan pored radijatora ispod samog prozora, između Asafa i Đeme, te mu je svjetlost otkrivala sve ono što su ovi zlobnici učinili nad njim. Prišao mu je Žiga, uhvatio ga za kosu, podobro natopljenu krvlju, i podigao mu je glavu. Tamo gdje bi trebalo da bude lice vidjelo se samo krvavo spužvasto tkivo, ispod tek oderane kože. Činilo se da su umjesto očiju, dvije duplje, dva bezdana ispunjena crnom usirenom krvlju. ‘Ovako ćete svi završiti! I vi i vaše porodice. Sviiii’, derao se divljački Žiga.“

Mučenje inžinjera iz Tukova imalo je karakter javne, trofejne demonstracije moći. Logoraši Omarske sjećaju se kako su izmrcvarenog i potpuno izobličenog Slavka stražari vodili kroz logorski krug prije nego što je konačno podlegao batinama ili bio strijeljan. Nakon što je izdahnuo u stravičnim mukama, njegovo mrtvo tijelo izloženo je u naselju Ljubija, a lokalno stanovništvo je preko razglasa pozivano da dođe i vidi ostatke čovjeka koji je vodio napad na grad.

No, monstruozna osveta agresora nije se zaustavila na vođi ustanka. Samo noć nakon pokušaja oslobađanja grada, započela je sistematska odmazda nad civilima. U 70 autobusa smješteno je blizu 6.000 bošnjačkih i hrvatskih civila koji su postali prvi masovni zatočenici Omarske i Keraterma, dok je u Ulici Muharema Suljanovića započeto sistematsko paljenje i rušenje preostalih kuća. Najstrašnija sudbina zadesila je Slavkovu užu porodicu u njihovom domu u Tukovima. Dana 13. juna 1992. godine, u kuću Ećimovića upala je naoružana grupa koja je na licu mjesta masakrirala pet članova porodice: Slavkovu suprugu Ceciliju, oca Tomislava, majku Mariju, brata Nikolu i snahu Katarinu.

U opštem metežu i rafalnoj paljbi, Cecilija Ećimović je u posljednjim sekundama života svojim tijelom i rukama zaklonila glave svoje dvoje male djece, petogodišnjeg Nikole i sedmogodišnje Ivane. Uprskana krvlju vlastite majke, djeca su pukim čudom preživjela masakr i pobjegla iz kuće. Nakon traumatičnog bijega, djeca su upućena djedovoj kući u selo Briševo, nadajući se sigurnosti. Međutim, tamo su 24. i 25. jula 1992. godine ponovo postali svjedoci jednog od najsvirepijih zločina u toj regiji, masakra nad 67 mještana Briševa, najviše stradalog hrvatskog sela u BiH. Među žrtvama je bio i njihov djed s majčine strane, Jozo Jakara, koji je ubijen pred njihovim očima i očima njihove bake.

Kao konačni čin institucionalnog brisanja sjećanja na ovu tragediju, općinske vlasti u Prijedoru su prije nekoliko godina pod oznakom „Hitno“ srušile ostatke porodične kuće Ećimovića u Tukovima, uz cinično obrazloženje da je ruševina „ugrožavala bezbjednost građana“, a pravni apsurd kulminirao je zahtjevom da troškove rušenja plate preživjela djeca. Ivana i Nikola danas žive u Zagrebu kao odrasli ljudi, noseći sa sobom traume koje je polovinom maja 2018. godine dodatno produbio Sud Bosne i Hercegovine. U sudskom procesu koji su preživjeli doživjeli kao farsu, Milorad Radaković i Goran Pejić oslobođeni su optužbi za svirepo ubistvo porodice Ećimović.

Danas se u Prijedoru službena istorijska hronologija pažljivo montira tako da preuzimanje vlasti i logori ostanu u sjeni, dok se obilježavanje fokusira isključivo na 31. maj kao dan „odbrane grada“. Ipak, sjećanje na ludačku hrabrost stotinjak momaka s Kureva i strašnu žrtvu porodice Ećimović ostaje trajno svjedočanstvo o vremenu kada je Prijedor dotaknuo samo dno ljudske bezdušnosti. Preživjeli Bošnjaci i Hrvati koji su se vratili na svoja ognjišta danas vode novu bitku za dostojanstvo, ostavljajući šehidska mezarja, spomenike u haremima i spomen-obilježje u centru Kozarca kao jedine autentične čuvare istine van zvaničnih institucija.