Na današnji dan, 26. oktobra 1377. godine, u mjestu Mile kod Visokog, održano je krunisanje Tvrtka I Kotromanića, najmoćnijeg bosanskog vladara i jednog od najznačajnijih državnika evropskog srednjeg vijeka. Tim činom Bosna je postala nezavisna kraljevina i potvrdila svoj položaj među suverenim državama tadašnje Evrope.

Stjepan Tvrtko I Kotromanić, rođen oko 1338. godine kao sin Vladislava Kotromanića i Jelene Šubić, stupio je na bosansko prijestolje 1353. godine kao petnaestogodišnji dječak. Vladajući kao ban do 1377, suočavao se s neprestanim sukobima s Ugarskom kraljevinom, koja je težila preuzeti bosanske rudnike i iskorijeniti njene “heretike”. Njegova vladavina kulminirala je krunidbom za prvog bosanskog kralja 1377. godine, čime je započela nova era u historiji srednjovjekovne Bosne, koja će trajati sve do osmanskog osvajanja 1463. godine.

Tvrtko I Kotromanić bio je vladar izuzetne vizije i državničke snage. On je prvi bosanski vladar koji je prešao iz defanzive u ofanzivu prema susjednim zemljama, čime je Bosnu učvrstio na političkoj karti kontinenta. Njegovu moć i ugled prepoznala je i tadašnja Mletačka republika – vodeća pomorska sila tog doba – upisavši ga u zlatnu knjigu počasnih građana, što je bilo veliko priznanje ne samo za kralja nego i za državu kojom je vladao.

Tokom Tvrtkove vladavine Bosna je doživjela svoj vrhunac – teritorijalno, ekonomski i kulturno. Razvijani su gradovi, trgovina i rudarstvo, a bosansko plemstvo postalo je dio šireg evropskog političkog poretka. Tvrtko je bio među prvim vladarima koji su kovali zlatni novac, a upravo na njegovim kovanicama prvi put se pojavljuje simbol ljiljana – prepoznatljivi znak bosanskih kraljeva, koji će stoljećima kasnije postati simbol državnosti i odbrane Republike Bosne i Hercegovine.

Granice Bosne za vrijeme Tvrtka I bile su najveće u njenoj historiji. Njegov dvor bio je središte tolerancije, otvorenosti i intelektualnog života – okupljao je učenjake, trgovce i diplomate iz Dubrovnika, Raške i drugih krajeva, što svjedoči o tadašnjoj povezanosti Bosne s kulturnim i političkim tokovima Evrope.

Zato Tvrtko I Kotromanić nije samo figura iz prošlosti, nego i trajni simbol bosanske državnosti i suvereniteta. Upravo mu zbog toga poneki srpski historičari nastoje oduzeti bosanski identitet, pri čemu tvrde da je okrunjen u pravoslavnom manastiru Mileševu, u blizini Prijepolja.

A ovako o krunisanju bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanića piše Emir O. Filipović, bosanskohercegovački historičar, zasigurno jedan od najboljih poznavalaca prilika u srednjovjekovnoj Bosni:

“Historiografija je dugo vremena pogrešno smatrala da je Tvrtka okrunio pravoslavni metropolit u manastirskoj crkvi u Mileševu, zadužbini kralja Stefana Vladislava, gdje su u tom trenutku bile čuvane kosti sv. Save, prvog arhiepiskupa autokefalne Srpske crkve. Osim što Mileševo nije bilo uobičajeno mjesto krunisanja srpskih vladara, u vrijeme kralja Tvrtka nije zabilježeno ni postojanje nekog mileševskog metropolita koji se prvi put javlja tek sredinom 15. stoljeća. Istraživače je uglavnom zavodila postavka dubrovačkog pisca Maura Orbinija, koji je pod Mileševom u ovom slučaju podrazumijevao isto ono mjesto gdje je ranije bio ukopan ban Stjepan II, dakle Mili kod Visokog.

Prema tome je Tvrtkovo krunisanje najvjerovatnije obavljeno na Mitrovdan, 26. oktobra 1377. godine i to po svemu sudeći u crkvi sv. Nikole u Milima.

U prvoj sačuvanoj kraljevskoj povelji Tvrtka izdanoj Dubrovčanima u Trstivnici 10. aprila 1378. godine kralj ističe da je išao ‘u srpsku zemlju, želeći i hoteći okrijepiti prijestolje praroditelja mojih i tamo išavši vjenčan bih Bogom darovanim mi vijencem na Kraljevstvo praroditelja mojih’, pa nije isključeno da je barem jedan dio ceremonijala krunisanja uključivao i odlazak u Srbiju. Formulacija izraza ‘tamo išavši’ ili ‘kada sam tamo išao’ ostavlja dovoljno prostora za raspravu da li je krunidba obavljena prije nego je krenuo u srpsku zemlju ili na putu prema zemlji. Kako je isključeno da je Tvrtka krunisao neki pravoslavni metropolit, nije vjerovatno ni da ga je krunisao katolički bosanski biskup ili vikar bosanskih franjevaca jer onda ne bi bilo potrebe da se njegovim nasljednicima u 15. stoljeću šalje nova kruna iz Rima. Stoga se pretpostavlja da je novi kralj krunu primio iz ruku djeda Crkve bosanske koji je i za Tvrtkovog prethodnika bio zadužen za legitimiranje državne vlasti u Bosni. Moralna snaga i duhovni autoritet djeda, odnosno ‘episkupa Crkve bosanske’, posebno njegov odnos koji je imao s vladarskom dinastijom Kotromanića, evidentan je i iz mnogih ranijih i kasnijih primjera, pa učešće djeda u krunidbenom ceremonijalu ne bi predstavljalo neku iznimku, nego čak i uobičajeni princip u Bosni.

U povelji iz 1378. godine kralj Tvrtko navodi da je bio okrunjen ‘sugubim’, odnosno dvostrukim vijencem. Radi se o simboličnom izrazu vlasti nad dvjema državama, nad “Bogom darovanom” zemljom Bosnom, kojom je vladao po pravu nasljedstva svojih predaka, gospode bosanske, i nad Srbijom, zemljom njegovih praroditelja, koja je po izumiranju vladarske dinastije ostala bez svog pastira. Poslije krunisanja Tvrtko je uzeo naslov ‘kralj Srbljem, Bosni, Pomorju i Zapadnim stranama’, te vladarsko ime Stefan ili Stjepan, koje su nosili svi njegovi nasljednici na bosanskom kraljevskom prijestolju.

Tvrtkov samostalni državnički čin priznali su srpski i bosanski vlastelini, Dubrovnik i Venecija, koji ga dosljedno u latinskim dokumentima nazivaju ‘rex Rascie’, a nije zabilježeno da je njegov sjeverni susjed, moćni ugarski kralj Ludovik, koji se do tada smatrao vrhovnim gospodarom Bosne, Tvrtku pravio ikakve smetnje ili probleme u pogledu preuzimanja kraljevskog dostojanstva. Tvrtkov vladarski naslov priznavale su čak i Ludovikove nasljednice, kraljica Jelisaveta i kraljica Marija. Jedino je Marijin suprug, kralj Žigmund Luksemburški, uskratio Tvrtku kraljevsku titulu, nazvavši ga prosto ‘banom’, ali je indikativno da je i on početkom 15. stoljeća izražavao želju da bude okrunjen bosanskom krunom, na isti način kako je svojevremeno bio okrunjen kralj Tvrtko.”