Od doktora prava iz Svete Ivane Zeline, preko uzništva u Jasenovcu, do washingtonskog egzila, Mačekov životni put bio je obilježen stalnim balansiranjem između humanističkih ideala seljačke demokratije i hladne realpolitike koja je, u potrazi za hrvatskom slobodom, svjesno ignorirala bosansku, odnosno, bošnjačku posebnost

Kada je 26. augusta 1939. godine Vladko Maček, nasljednik harizmatičnog Stjepana Radića i neupitni vođa hrvatskog naroda, stavio svoj potpis na sporazum s Dragišom Cvetkovićem, činilo se da je decenijski „hrvatski čvor“ u Kraljevini Jugoslaviji konačno raspetljan. Uspostava Banovine Hrvatske bila je trijumf Mačekove politike strpljivog pragmatizma i „raskopčavanja lajbeka“, ali je taj trijumf istovremeno bacio dugu sjenu preko Drine. Za Mačeka, Bosna i Hercegovina bila je strateška moneta za potkusurivanje u velikoj igri s Beogradom, dok su bosanski muslimani, tretirani više kao religijska grupa nego kao suveren politički narod, postali nijemi svjedoci komadanja vlastite zemlje.

Vladko Maček rođen je 20. jula 1879. godine. Doktorirao je pravo u Zagrebu, nakon čega otvara odvjetnički ured u Svetom Ivanu Zelini. Član je Hrvatske pučke seljačke stranke od njezinog osnivanja te bliski saradnik Stjepana Radića. Kao časnik sudjelovao je u Prvom svjetskom ratu, a nakon rata preselio se u Zagreb, gdje je uhapšen zbog protudržavne djelatnosti 1919. i 1925. godine. Nakon Radićevog zaokreta i napuštanja republikanizma pušten je iz zatvora.

Nakon smrti Stjepana Radića postaje predsjednik HSS-a te dopredsjednik Seljačko-demokratske koalicije zajedno sa Svetozarom Pribićevićem. U početku prihvaća uvođenje diktature kralja Aleksandra vjerujući da će ona dovesti do rješavanja hrvatskog pitanja unutar Kraljevine. Iz tog doba ostala je poznata njegova izjava: “Kako vidite, lajbek je raskopčan. Vidovdanski ustav koji je preko 7 godina tištio hrvatski narod, srušen je. Srušen je ne samo u svijesti naroda nego i faktično rješenjem Nj. Vel. kralja. Posve sam siguran u slogu i zrelost, a prema tome i jakost hrvatskog naroda te s obzirom na veliku mudrost Nj. Vel. kralja, da će nam uspjeti da ostvarimo ideal hrvatskog naroda: da Hrvat bude gospodar u svome domu, u svojoj slobodnoj Hrvatskoj.” Ubrzo je uvidio da su njegove nade iluzorne te je počeo okupljati opoziciju iz cijele Kraljevine Jugoslavije u svrhu promjene režima.

Godine 1935., kao vođa Udružene opozicije, Maček dobiva gotovo sve hrvatske glasove te postaje neupitni vođa Hrvata u Kraljevini Jugoslaviji. Sličan uspjeh ostvaruje i na izborima 1938. godine, nakon čega knez Pavle Karađorđević (regent Kraljevine nakon ubistva kralja Aleksandra 1934.) počinje s njim ozbiljne pregovore da se riješi hrvatsko pitanje. Njegov odnos prema Bosni i bosanskim muslimanima bio je obilježen pragmatizmom koji je često ignorirao političku subjektivnost Bošnjaka.

U svojim memoarima, Maček se prisjeća perioda nakon uvođenja Vidovdanskog ustava: “Kad smo ušli u skupštinsku dvoranu, bili smo naravno od početka u taboru najjače opozicije. Naš je položaj bio težak, jer smo se morali boriti protiv režima koji je bio poduprt i od dvora i od većine srpskih stranaka. Ipak, uz pomoć bosanskih muslimana, uspjeli smo se ušaniti u svim bosanskim oblastima i odatle voditi opoziciju kako smo znali i mogli”.

Interesantno je da Maček muslimane iz Bosne spominje prvenstveno kao partnere u taktičkim borbama, ali istovremeno bilježi njihovu nestalnost u savezništvima. Opisujući donošenje Vidovdanskog ustava 1921. godine, on primjećuje: “Postojala je pogibelj da starom srpskom premijeru Nikoli Pašiću neće uspjeti ni takvu većinu skalupiti, ali si je on u zadnji čas pomogao tako da je muslimanskim zastupnicima iz Bosne, koji su većinom bili begovi, dao neke olakšice kod provođenja agrarne reforme i tako dobio njihovih 18 glasova, pa je ustav prošao s nekoliko glasova većine”.

Ovakav narativ ukazuje na to da je Maček bosanske muslimane promatrao kroz prizmu njihovih klasnih i ekonomskih interesa (agrarne reforme), a ne kao ravnopravan nacionalni ili politički faktor. Za njega je Bosna bila prostor koji se može koristiti u pregovorima s Beogradom, a ne neprikosnovena historijska cjelina.

Iz arhivske građe o pregovorima za Sporazum i zapisa u „Hrvatskom dnevniku“ vidljivo je da je on na Bosnu gledao kroz etničko-statističku prizmu, vjerujući da će se muslimansko seljaštvo, privučeno socijalnim programom HSS-a, s vremenom nacionalno integrirati u hrvatski korpus kao „braća muslimanske vjere“. Taj je pristup kulminirao 1939. godine, kada je Maček radi hrvatske autonomije pristao na radikalnu podjelu Bosne i Hercegovine, pripajajući Banovini Hrvatskoj trinaest bosanskohercegovačkih kotara i potpuno ignorirajući povijesni subjektivitet te zemlje.

Premda korespondencija njegovih saradnika poput Ljudevita Tomašića otkriva da je Maček bio svjestan otpora muslimanskih intelektualaca i pokreta za autonomiju BiH, on je te težnje hladno odbacivao kao „beogradske intrige“. Čak i privatni zapisi savremenika poput Josipa Horvata potvrđuju da je Maček na Bosnu gledao kao na „jabuku razdora“ koja se mora podijeliti radi trajnog mira, dok historičari poput Envera Redžića i Ljube Bobana zaključuju da je upravo to podcjenjivanje bosanske samosvijesti bilo njegova najveća politička zabluda.

Iako je u ratnim godinama zadržao humanistički diskurs pozivajući na zaštitu „muhamedanske braće“, Mačekova ostavština ostaje trajno obilježena sporazumom koji je Bosnu tretirao isključivo kao teritorij za potkusurivanje, zanemarujući političku volju njenih naroda. Kulminacija takvog pristupa bio je Sporazum Cvetković-Maček iz 1939. godine, u kojem je Maček, vođen ciljem zaokruživanja hrvatskog teritorija, pristao na radikalno komadanje Bosne i Hercegovine.

Predsjednik jugoslavenske vlade Dragiša Cvetković i Vladko Maček potpisali su 26. augusta 1939. sporazum koji je u biti sadržavao dvije tačke: (1) osnivanje koalicione vlade Cvetković–Maček; i (2) osnivanje Banovine Hrvatske. U državno-pravnom smislu sporazum je izražen donošenjem Uredbe o Banovini Hrvatskoj, koja je obnarodovana istog dana.

Sporazum i rješenje “hrvatskog pitanja” izvedeni su potpuno na račun Bosne i Hercegovine, a posebno Bošnjaka. Prema Uredbi o Banovini Hrvatskoj u njen sastav ušle su dotadašnja Savska i Primorska banovina te kotarevi Dubrovnik, Šid, Ilok, Brčko, Gradačac, Derventa, Travnik i Fojnica. Budući da su Primorskoj banovini odranije pripadali znatni dijelovi Bosne i Hercegovine, u sastavu Banovine Hrvatske našlo se trinaest bosanskohercegovačkih kotara. To su bili: Brčko, Bugojno, Derventa, Duvno, Fojnica, Gradačac, Konjic, Livno, Ljubuški, Mostar, Prozor, Stolac i Travnik. Time je izvršena dalja podjela Bosne i Hercegovine i potpuno cijepanje njenog povijesnog tkiva.

Razgraničenje Banovine Hrvatske s preostalim teritorijem Drinske, Vrbaske i Zetske banovine izvršeno je uz pretpostavku da Bošnjaci uopće ne postoje, odnosno da ne žive na tim prostorima. Uredbom o Banovini Hrvatskoj, odnosno njenom realizacijom, izvršena je temeljna revizija Oktroiranog ustava iz 1931. godine. Uspostavljanjem Banovine Hrvatske konačno je napušten šestojanuarski koncept narodnog i državnog jedinstva te vještačka ideja “jugoslavenskog naroda”.

Velikosrpski krugovi odmah su istupili s idejom da se nasuprot Banovini Hrvatskoj formira srpska banovina, pod nazivom “Srpske zemlje”. Prema sačuvanom Nacrtu uredbe o organizaciji banovine “Srpske zemlje”, u njen sastav ušle bi teritorije Vrbaske, Drinske, Zetske, Dunavske, Moravske i Vardarske banovine, a sjedište bi joj bilo u Skoplju. Po toj koncepciji dotadašnja Dravska banovina postala bi Banovina Slovenačka. Takvo unutrašnje preuređenje države, koje se trebalo postepeno ostvarivati, sadržavalo je u sebi određene elemente federalizma. Preuređenje države trebalo se ostvariti na potpunu štetu Bosne i Hercegovine, koja je u svim planovima tog preuređenja negirana kao povijesna, politička i državno-pravna cjelina.

Sporazum o Banovini Hrvatskoj, s planovima o banovini “Srpske zemlje”, nisu nudili nikakva konačna rješenja državnopravnih i unutrašnjih teritorijalnih pitanja tadašnje Jugoslavije. Svojom neodređenošću i nedorečenošću rješenje s Banovinom Hrvatskom samo je otvorilo cijeli niz drugih pitanja i problema. Njihovo rješavanje presječeno je izbijanjem rata, početkom aprila 1941. godine.

Jasno je da je Maček prihvatio razgraničenje koje je direktno negiralo povijesni i politički kontinuitet BiH, pripajajući Banovini Hrvatskoj trinaest bosanskohercegovačkih kotara (uključujući Brčko, Travnik i Mostar) isključivo na temelju etničko-teritorijalnih kalkulacija s Beogradom, dok su muslimani u tim planovima bili svedeni na objekt potkusurivanja. Iako je privatno zadržao određenu razinu humanizma, upućujući u ratnim godinama svoje pristaše da štite “muhamedansku braću” u duhu nauka Stjepana Radića, Mačekova politička ostavština u Bosni ostaje trajno obilježena sporazumom koji je, ignorirajući volju i opstojnost Bošnjaka, postavio presedan za sve buduće pokušaje podjele te zemlje.

Ubrzo nakon napada Njemačke na Kraljevinu Jugoslaviju i odlaska vlade u izbjeglištvo, Vladko Maček je ostao u zemlji te je svoje mjesto u vladi prepustio Juraju Krnjeviću, glavnom tajniku HSS-a. Maček se zatim vraća u Zagreb gdje ga dočekuje ponuda nacista i fašista da preuzme vodstvo Hrvatske pod njihovom zaštitom. Kao pragmatičan političar, Maček to odbija riječima: “Vi ćete izgubiti rat, a ja neću da hrvatski narod bude na strani poraženog fašizma.”

Iako je nakon uspostave NDH pozvao pristaše i cijeli hrvatski narod da budu lojalni novom režimu kako bi se izbjegle nepotrebne žrtve, Ante Pavelić ga je zatvorio u logor Jasenovac u oktobru 1941. godine. Kasnije je, nakon intervencije njemačkih vlasti, interniran na svom imanju u Kupincu i u Zagrebu.

U memoarima Maček piše o tom teškom vremenu: “Život je bio nesnosan, jer smo cijelo vrijeme bili pod nadzorom, ali sam ipak uspio održavati veze s nekim od svojih suradnika. Najvažnije je bilo što je sa mnom uspostavio vezu hrvatski narodni zastupnik Ljudevit Tomašić, koji je redovno slao pisma”. Također spominje i stradanja svojih povjerenika na terenu: “Hercegovački seljak Perić, koji mi je mnogo vrijedio, strijeljan je od strane Nijemaca nedugo nakon što sam ga poslao s uputama u Hercegovinu”.

U tim ratnim godinama, Maček je upućivao svoje pristaše da štite “svoju srpsku seljačku braću”, pozivajući se na nauke Stjepana Radića, što pokazuje njegov pokušaj održavanja nekog oblika međunacionalne solidarnosti u vihoru zločina koji su potresali NDH.

Na kraju rata pred nadolazećim je partizanima u maju 1945. otišao u emigraciju, isprva u Francusku, a zatim u SAD. Ondje je bio jedan od suosnivača Međunarodne seljačke unije (MSU) u kojoj su se nalazili prvaci predratnih seljačkih stranaka iz istočne i srednje Europe. MSU je razvila živahnu djelatnost nastojeći da seljačka ideologija uhvati što dublji korijen, no Maček je žalio što nisu uspjeli obuhvatiti i Rusiju, za koju je smatrao da ima seljaštvo najprikladnije da strese “komunistički jaram”.

Zastupao je ideju kako bi Jugoslaviju trebalo urediti u duhu sporazuma iz 1939. godine, a od 1956. isticao je da bi se država trebala preustrojiti u konfederaciju. U emigraciji je napisao opsežne memoare koji su u Hrvatskoj objavljeni 1992. godine. Mačekova politička ostavština ostaje predmetom rasprava: s jedne strane, slavljen je kao vođa koji je uspio izboriti visok stepen autonomije za Hrvate mirnim putem u izrazito nepovoljnim okolnostima; s druge strane, kritiziran je zbog pristajanja na podjelu Bosne i Hercegovine i ignoriranja prava Bošnjaka kao političkog naroda.

Vladko Maček preminuo je 15. maja 1964. godine u Washingtonu. Godine 1996., u skladu s promjenama u domovini, njegovi posmrtni ostaci preneseni su na zagrebačko groblje Mirogoj, čime je simbolično vraćen u politički panteon moderne Hrvatske. Njegov život i rad ostaju svjedočanstvo o vremenu u kojem su se granice iscrtavale dogovorima elita, često bez obzira na ljude koji su te granice morali živjeti.