Svjetla reflektora ovdje ćemo usmjeriti na Amara Memića i njegov nogometni put od malog mjesta između Vareša i Breze do svjetske pozornice u Torontu, Los Angelesu… Možda će nam ta rekonstrukcija nogometnog puta jednog dječaka osvijetliti puteve, zamke, opasnosti i prilike za hiljade dječaka koji sanjaju da istrče na teren s grbom domovine na grudima. Iako je današnja reprezentacija Bosne i Hercegovine sastavljena dobrim dijelom od nogometaša koji su svoje prve korake napravili u Americi, Njemačkoj, Austriji, Švedskoj… priča Amara Memića je drugačija. On je u pravom smislu “domaći proizvod”.

Dabravine su obično bosansko selo, ni po čemu posebno, smješteno uz potočić na pola puta između Vareša i Breze, okruženo crnogoričnom šumom. Iz tog malog mjesta u svijet se otisnuo Amar Memić. Njegovi roditelji i danas žive u svojoj kući, žive kao što su živjeli i prije nego što je njihov sin postao zvijezda nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine. Otkako je brzinom munje sjurio prema šesnaestercu Italije, a nesretni Alessandro Bastoni nije imao druge nego da ga sruši i dobije crveni karton, ovo mjesto je u fokusu javnosti. Ali Amarovi roditelji ne žele davati izjave za medije, pa se novinari okrenu i vrate odakle su došli. No, to ne znači da će im zalupiti vratima. Vrlo ljubazni, kao i sav obični bosanski svijet, pozovu gosta na kahvu, hurmašicu ili baklavu. Ostave sav posao da sjednu s nepozvanim gostom. Razgovor ovdje nećemo prenositi, poštujući njihovu želju da ostanu izvan svjetla reflektora.

Zato ćemo ta svjetla uperiti u Amara i njegov nogometni put od malog mjesta između Vareša i Breze do svjetske pozornice u Torontu, Los Angelesu… Možda će nam ta rekonstrukcija nogometnog puta jednog dječaka osvijetliti puteve, zamke, opasnosti i prilike za hiljade dječaka koji sanjaju da istrče na teren s grbom domovine na grudima. Iako je današnja reprezentacija Bosne i Hercegovine sastavljena dobrim dijelom od nogometaša koji su svoje prve korake napravili u Americi, Njemačkoj, Austriji, Švedskoj… priča Amara Memića je drugačija. On je u pravom smislu “domaći proizvod”.

“Počeo sam u školi fudbala ‘Osmica’ kod Fahrudina Hodžića i Reufa Herce”, prisjeća se Amar Memić u razgovoru za “Bosnu” i dodaje kako im je, kao svojim prvim trenerima, zahvalan jer su pomogli da razvije svoj talenat.

“Tokom cijele karijere treniralo me je mnogo trenera. Zahvalan sam svima, od škole ‘Osmica’, preko trenera Rudara iz Breze, Mladosti iz Župče, Radnika iz Hadžića pa sve do trenera u inostranstvu, jer svi oni su ostavili trag na mom razvoju. Prelazak iz kadeta u juniore, a onda i ulazak u seniore proveo sam u Hadžićima kod Mensura Dogana i Nihada Kazića, od kojih sam mnogo naučio”, kaže Memić.

Njegov uspjeh, kao i uspjeh reprezentacije BiH u baražu kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo, u Hadžićima je doživljen vrlo emotivno, a to su iskazali bilbordom posvećenim Amaru Memiću. Nije to ni čudno, Hadžići su, kako kaže, njegov drugi dom.

“Tad sam se prvi put odvojio od porodice, tu sam vidio šta je potrebno ispuniti da bi se ostvario uspjeh. Stekao sam brojna prijateljstva, počeo igrati za juniorsku reprezentaciju Bosne i Hercegovine. Moje životno odrastanje, a posebno fudbalsko, vezano je za Hadžiće. Bio sam ponosan kada sam vidio bilbord i ovom prilikom se još jednom zahvaljujem Hadžićima”, kaže Memić.

Iz Hadžića je Amara Memića nogometni put vodio u Sloveniju, u klub Bravo, za koji se veže i jedna anegdota, jedan od onih događaja koji neplanirano promijene čovjekov životni i profesionalni put. Tako je Amar pukom administrativnom greškom prilikom apliciranja za vizu otišao u Češku umjesto u Južnoafričku Republiku.

“Dobio sam ponudu koja je u tom periodu mnogo značila za mene i moju porodicu. Iako sam želio evropsku karijeru, ipak sam morao misliti i na svoju porodicu, tako da sam krenuo za Južnu Afriku, ali jedna greška je utjecala da viza bude odbijena, nakon čega sam otišao u Češku i potpisao za Karvinu. Na takvim primjerima shvatimo da samo Bog određuje našu sudbinu i da nikad ne znamo zašto je nešto dobro za nas”, prepričava Amar Memić, kojemu je u životu vjera jako bitna i igra važnu ulogu, ističući svoju zahvalnost dragom Bogu na svemu što mu je podario.

Osjećaj iščekivanja prvog nastupa na Svjetskom prvenstvu za njega je, kaže, nevjerovatan, neopisiv. “To je ispunjeni san cijele države, svih nas, i ne postoje riječi koje to mogu opisati. Ipak, kad krenu pripreme i samo prvenstvo, tad moramo iskontrolisati te emocije, kao što smo to uradili i tokom baraža”, kaže Amar.

Utakmicama protiv Italije, Velsa, Austrije i Rumunije, prema njegovim riječima, reprezentacija BiH je pokazala šta sve može. “Idemo bez prevelikih obećanja, osim toga da ćemo dati sve od sebe. Vidjet ćemo za koliko će to biti dovoljno”, kaže Amar.

Kada bi mogao uputiti savjet mladom Amaru, kaže da bi mu poručio da se snovi mogu ostvariti jednog dana, ali da je neophodno mnogo raditi, truditi se i vjerovati u sebe. To je poruka i hiljadama dječaka koji trče za loptom.

Na istom mjestu gdje je mladi Amar igrao nogomet i sanjao o Svjetskom prvenstvu, u Župči, selu između Ilijaša i Breze, Fahrudin Hodžić i dalje dječake uči da šutiraju loptu. I oni sanjaju da će jednoga dana biti Amar.

Fahrudin se, naravno, sjeća tog dječaka koji danas brzinom munje probija protivničke odbrane. “Uvijek se izdvajao svojom nepokolebljivošću, brzinom…”, kaže Hodžić.

Fahrudin Hodžić već 25 godina radi samo s djecom. Da bi se razvijali dobri nogometaši, kaže on, potreban je sistem, a uspjeh Amara Memića je “incident, praktično slučajnost, sreća je da je zaobišao neke naše tokove koji bi trebali biti normalni, ali nisu, i oni odvedu mnogo naše djece u slijepe ulice”.

Hodžić objašnjava da je škola fudbala “Osman Omanović Osmica” osam godina radila samostalno na jednom napuštenom igralištu u Brezi, zatim je djelovala dvije godine u okviru Fudbalskog kluba Mladost Župča, u kojem je Amar prvi put registriran kao fudbaler. Odatle su bili prinuđeni otići ponovo na “napušteno igralište”, da bi zatim nastavila djelovati u okviru Fudbalskog kluba Rudar iz Breze, u kojem je Amar Memić počeo igrati za seniorski tim sa 16 godina.

“Dvije godine smo radili ovdje i pravili odlične rezultate, ali taj naš nakaradni sistem, gdje ako neće biti kapiteni djeca načelnika i direktora, moraš jednostavno da nemaš ništa, da te ucjenjuju. Mi smo išli glavom kroza zid. Amar je s nepunih šesnaest igrao u seniorima, kantonalna liga, ali bila je to teška liga za igranje. Nikad on nije pokazao strah u duelu. Vrti se na YouTubeu Amarov gol makazicama u Šijama. Svih tih 17 godina koliko je radila naša škola fudbala samostalno, ali i u okviru klubova, bili smo van sistema u gradu, bez ičije pomoći osim nekih naših prijatelja. Dok smo bili u Rudaru, bila je odštampana oprema za sto godina Rudnika Breza, direktor je to nosao u gepeku, ucjenjivao nas, nije nam htio dati. FK Varešu daju lopte koje su nama pripadale, a nama ne daju. Ucjenjivani smo da moramo slušati. Kada smo prestali raditi 2017, ostavili smo 190 članova omladinskih selekcija; nikad nijedan kolektiv u Brezi nije imao 100 članova”, dočarava Hodžić teškoće s kojima se susreću treneri u omladinskim pogonima.

Za djecu koja su trenirala nogomet tada, vjerovatno je bolje što su bila izvan sistema, ali je za trenere bilo neizdrživo raditi s godišnjim budžetom između 13 i 18 hiljada maraka.

“S ovakvim sistemom naš nogomet nema perspektivu”, kaže Hodžić i dodaje: “Naše fudbalske škole su k’o zoološki vrtovi, roditelji jedne djece pojedu drugu djecu. Poslije nakaradnog sistema, najveći problem su roditelji”.

Amarov uspjeh i uspjeh reprezentacije BiH osjeti se i na treninzima kod Fahrudina Hodžića na terenu FK Mladost Župča. “Ja sam se ovdje tri-četiri godine mučio s brojem djece, sada nam se praktično uduplao broj. I djeca imaju više elana na treninzima, oni sad dolaze s pjesmom, pjevaju navijačke pjesme… Ovo je nova atmosfera nakon uspjeha reprezentacije”, kaže Hodžić.

Vraćajući se ponovo na Amara Memića, Hodžić kaže da ima dvije važne karakteristike – brzinu i karakter. Ima hrabrost, podršku roditelja i menadžera koji je dobro usmjerio karijeru. Skroman je, radan i čestit. Prisjećajući se Amarovih početaka, Hodžić nam priča kako je na prvom treningu vani Amar pao i slomio ruku u laktu, imao je teške tri-četiri operacije. Bio je dijete od šest godina.

“Bio je rekao da neće više nikad fudbal, naravno, kasnije je jedva čekao da zaigra. Jednostavno, imao je ogromnu želju da igra fudbal. Ali njegovi roditelji su također zaslužni za sve ovo; njegov otac nije nikada dobacio na treningu, ni Amaru niti nekom drugom djetetu. Treniramo jednom prilikom u sali, zima, snijeg, mećava. To je prava oluja. Njega je sestra dovela od kuće u Dabravine na autobusku, došli u Brezu na autobusku stanicu i pješke jedno pola kilometra do sale; to je mećava, ne možeš vidjeti ništa od snijega. Nismo mogli vjerovati kada smo ga vidjeli da dolazi. Tada je imao 10 godina”, priča Hodžić i nastavlja: “Znao je igrati sa četiri godine starijima od sebe, nije se nikada plašio, igrao je seniorski fudbal sa šesnaest godina, nikada se na njemu nije primijetio strah. Sreća je pa je zaobišao ove naše elitne fudbalske škole. Mi smo svake godine slali barem po jedno dijete u Želju i Sarajevo, kasnije se ta djeca vrate, ti tačno vidiš da su oni ubijeni u pojam”.

I među ovim dječacima koje danas trenira, Hodžić vidi barem jednog “malog Amara”, brzog i samopouzdanog dječaka. Možda se, ko zna, jednog dana opet vratimo u Župču, odakle počinju lijepe fudbalske priče.

Kako sam Amar reče, Hadžići su njegova druga kuća. Tamo su se ukrstili fudbalski putevi Amara Memića i Mensura Dogana. Kao neko ko je više od 20 godina isključivo u omladinskom fudbalu, Dogan je u FK Radnik iz Hadžića došao kao šef omladinskog pogona. Bio je to jedan iznimno neobičan nogometni projekat za naše uslove, posebno za klub koji se takmičio u trećem rangu. Taj projekat je, smatra Dogan, dobrim dijelom zaslužan za razvojni put Amara Memića. Ali taj projekat ujedno otkriva sve mane i nedostatke sistema razvoja mladih nogometaša.

Dogan je u razgovoru za “Bosnu” detektovao ključne nedostatke i greške sistema: “Jedan od najlošijih poteza Nogometnog saveza jeste taj da su strane igrače stavili u istu ravan s našim igračima; to je smrtni udarac, posebno za naš omladinski fudbal. Time su najviše pogođena djeca koja sanjaju da postanu fudbaleri. Te će posljedice biti jasne tek za par godina. Oni su potpuno smanjili prostor domaćim igračima u klubovima jer ogroman broj stranih igrača već igra našu ligu. Tu je lični interes menadžera i ljudi u klubovima stavljen iznad interesa fudbala u Bosni i Hercegovini; neko će obrnuti neke pare od transfera, oni će tu biti šest mjeseci ili godinu dana za prilično velike plate, zauzimaju mjesto domaćim igračima i apsolutno urušavaju naš fudbal.

Nevjerovatno je da na terenu Premijer lige u timu bude samo jedan fudbaler s bosanskim pasošem, a to se dešava. To je katastrofalna odluka; ako se ne promijeni, mi nećemo moći razvijati fudbal. To su igrači od 25 do 30 godina, oni su zreli i trenutno mogu dati neki rezultat, ali dugoročno – nikakva korist, samo opustoše kase klubova. Druga katastrofalna odluka je da se smanji kvota zaštićenog godišta. Ranije su dva igrača do 21 godine morala početi utakmicu, odnosno igrati najmanje 45 minuta, a sada su to smanjili na samo jednog igrača. Opet su time napravili katastrofalnu situaciju za mlade igrače. Poslana je poruka klubovima da ne ulažu u omladinske pogone jer je praktično dovoljno da imaju dva mlada igrača – jednog na klupi, jednog da igra u prvih 11. To je katastrofalna poruka našoj djeci: džaba trenirate jer nemate mjesta u našim klubovima, na vašim mjestima će igrati stranci.”

Opcija za mladog igrača je, prema njegovim riječima, da odmah ide vani sa 18-19 godina kako bi našao sistem koji radi za njega, a ne protiv njega kao ovaj naš sadašnji. Menadžeri su, dodaje Dogan, preuzeli naš fudbal. “Umjesto da treneri i mladi igrači budu glavna pokretačka snaga fudbala, mi smo došli u situaciju da su postali nebitni; menadžeri su preuzeli glavnu riječ i klubovi imaju cilj samo da prodaju, ali ne znam kako misle prodati ako ništa ne proizvode. Mi smo se pretvorili u preprodaju stranih igrača, pijacu za strance ‘polovnjake’.”

Primjer Amara Memića pokazuje kako se može uspjeti kvalitetnim radom u omladinskom pogonu. Amar Memić je 2017. došao u Hadžiće u projekat koji je napravio FK Radnik, gdje je cilj bio da se stvori kvalitetniji omladinski pogon nego što je bio ranije. Uz pomoć Općine Hadžići, na stadionu su osposobljene prostorije za internat i teren s vještačkom travom, tako da je Radnik mogao napraviti kvalitetne omladinske ekipe zahvaljujući tome što su mogli dovesti mlade igrače iz drugih gradova i upisati ih u srednju školu koja je 100 metara od stadiona.

Radnik je time uspio da mlade igrače iz drugih gradova koji nisu imali dobre uslove dovede u taj internat u Hadžiće. Osim Amara, bilo je još pet-šest momaka iz Ključa, Cazina itd. Taj projekat koji je napravio jedan mali klub bio je dovoljan da jedan talentovani igrač dođe do reprezentacije BiH. “Možete zamisliti šta bi takvim kvalitetnim projektom naši veći klubovi, premijerligaši, mogli napraviti”, govori Dogan.

Govoreći o Amaru, kazao je da se od početka isticao izuzetnim fudbalskim vrijednostima, prije svega brzinom. “Dvadeset godina radim u omladinskom fudbalu i nikad nisam vidio tako brzo dijete, s takvim smislom za dodavanje, za davanje golova, ali prije svega s izuzetnim karakterom. Odvojio se od porodice sa 16 godina, došao u internat – to je poluvojnički način života. Ponekad bi otišao kući vikendom kada nema utakmica. Zahvaljujući svojoj ambiciji, sve je istrpio; na treninzima je uvijek bio među najboljima, najviše se zalagao. Život u internatu nije lagan, a Amar je uvijek bio prvi kada je trebalo pospremiti, urediti. Sa 18 godina zaigrao je za prvi tim Radnika. Trener u juniorima bio je Nihad Kazić, vojnik kluba, koji je napravio nevjerovatne stvari u Radniku. Nakon dvije godine u Radniku doživio je tešku povredu, pokidane ligamente koljena; tu se pokazao karakter Amara, kako je sve to prevazišao i vratio se na teren. Nije lako na svom vrhuncu doživjeti strašnu povredu i godinu dana se oporavljati”, priča Dogan.

Prekretnica u njegovoj karijeri bio je odlazak u Sloveniju, u klub Bravo. Tu se zadržao dvije godine i otišao u češku Karvinu, u drugu ligu. “Naravno, ne možete sakriti kvalitet, kao što ne možete sakriti ni neznanje”, riječi su trenera Dogana. Tu se Memić dokazao, ušli su u prvu ligu, a sljedeća stepenica bila je Viktorija Plzen, što ga je dovelo do reprezentacije.

Na pitanje šta je potrebno da omladinski pogoni naših klubova proizvedu igrača za reprezentaciju, Dogan odgovara: “Potrebno je nešto kao što je uradio Radnik – napraviti projekat i uložiti u omladinski pogon. Danas klubovi shvataju omladinski pogon kao neku kasicu iz koje će uzimati članarine i podmirivati potrebe koje nemaju veze s omladincima. Posebno se klubovi prve lige, kao i Premijer lige, ne bi smjeli tako ponašati. Morali bi imati infrastrukturu, da djeca imaju gdje trenirati, te ljudske resurse – igrače i trenere.”

Danas u BiH imamo ogroman broj škola fudbala koje okupljaju veliki broj djece, ali problem nastaje kada talentovana djeca iz tih škola prevaziđu svoje vršnjake, a profesionalni klubovi nisu sposobni preuzeti ulogu nosioca elitnog omladinskog fudbala.

“Škole su super, one omasovljuju fudbal, ali u nekom trenutku talentovana djeca ne mogu da se razvijaju u uslovima gdje je puno djece na jednom ili čak pola terena s jednim trenerom, bez pravog intenziteta. Oni bi morali prijeći u klubove koji bi trebali okupljati talentovanu djecu, a ne da i oni rade masovno sa svima. Klubovi bi morali biti nosioci omladinskog fudbala kroz rad s talentovanom djecom. Sada nema razlike između škole fudbala i kluba, isto je. Jedini klub koji to pokušava napraviti je Akademija FK Sarajevo; oni pokušavaju okupiti talentovanu djecu na preporuku, po pozivu. Ali tu treba ulagati. Niko drugi to ne radi. U Želji je prije pola godine bilo 90 juniora, djece od 18-19 godina. Šta je svrha tih tolikih juniorskih timova? Premijerligaši moraju imati profesionaliziran omladinski pogon. Sve ostalo je improvizacija, uzimanje para od djece i roditelja, čime se omogućava da taj nakaradni sistem preživljava. Od tog preživljavanja naš fudbal nema koristi”, objašnjava Dogan.

Zbog toga je našim mladim igračima jedini izlaz da odu vani, pronađu uređen sistem, upadnu u njega i postanu igrači. Upravo nam se sada dešava da crpimo većinu igrača iz inostranstva, iz dijaspore, i to ne zato što ovdje nemamo talenata, nego zato što nemamo sistema koji bi talente pretvorio u igrače.

Amar je primjer kako jedan mali klub, uz osmišljen program koji je trajao četiri godine, može od talentovanog dječaka napraviti reprezentativca koji će vjerovatno sutra igrati neku jaču ligu nego što je češka. Naši su klubovi ovakvim neplanskim radom osudili sebe da dovode polovne igrače iz inostranstva i da ih dobro plaćaju. A odakle novac za to? Nažalost, iz budžeta. Zato Dogan pita je li korektno od jednog profesionalnog kluba koji ima privatnog investitora da stalno aplicira za novac iz budžeta sa raznih nivoa, a imaju 80-90 posto stranih igrača.

“Uzimaš novac od domaćih ljudi koji plaćaju poreze, a njihovoj djeci ne daš priliku da igraju, nego tim parama plaćaš ‘polovnjake’ iz inostranstva. Odakle im pravo da to rade? Da naše pare transferiraju strancima koji nikakav rezultat ne prave. Evo vidite kakve rezultate imaju Željo i Sarajevo. Naša djeca moraju ići vani da uspiju. To je čisto raseljavanje ljudskog potencijala. Nije istina da nema para; ima, samo idu u pogrešnom smjeru, u džepove pojedinaca”, kaže Dogan.

Naša reprezentacija još neko vrijeme može živjeti na leđima naših momaka iz dijaspore, jer su veze te djece s Bosnom još jake. Ali da li će naredne generacije iseljeništva imati tako jaku vezu? To je upitno. Ako ovdje izgubimo bazu za stvaranje igrača, izgubili smo sve. Ako ne napravimo sistem, imat ćemo i dalje haotičnu situaciju koja danas vlada, imat ćemo pojedinačne slučajeve kao što je Amar Memić, ali nećemo imati sistematsku proizvodnju.