Seka je pričala kako je zapamtila zadnji, skorašnji susret s Enesom Čengićem. Sijelili su, a najviše se o Foči pričalo. O stradanju. Za onoga rata. Na kraju su “učili” ilahije i dijelove mevluda, zajedno. “Bilo je baš lijepo, znao je sve napamet i mada nije bio blizak vjeri, poštovao je porodičnu tradiciju, po čemu su Čengići i poznati u bošnjačkom narodu“, dodala je.

Dnevnik, Zagreb, 18-19. VIlI. 1994.

18. VIII. 1994. u kasnim poslijepodnevnim satima, gotovo predvečer, spremam se napustiti prostorije „Preporoda“ i poći do Ediba Muftića. Prebacujem telefon na sekretaricu. Tek tada uočavam, jer me Mirsada nije upozorila, na signal neke već snimljene poruke…. preslušavam je: čujem plač i isprekidane riječi kroz glasno jecanje. „Nafa Čengić. Ibrahime, javljam ti da je jutros umro Enes, Enes Čengić. Javljam ti da znaš, eto, zdravo!“

Ne mogu vjerovati! Enes je djelovao potpuno zdravo, a ni od koga nisam čuo da ima bilo kakvu bolest koja bi ga zabrinjavala. Imao je 68 godina, što se ne smatra nekom starošću. Sad je prekasno da se javljam u kuću žalosti. Ujutro ćemo se najaviti da ćemo ih posjetiti tokom dana u njihovoj obiteljskoj kuću u zagrebačkim Mlinima

U kući žalosti

Smaila i ja smo kod Nafe Čengić, u popodnevnim satima, oko 5. Zatičemo Ulfetu Lojo, a Nafa je, izmorena, pokušavala bar nakratko sklopiti oči i odmoriti se… Ulfeta je njezina bliska prijateljica i od nje saznajemo o jutrošnjoj Enesovoj srčanoj slabosti, netom je otvorio svoj radni prostor u stanu u Draškovićevoj. Očito se odmah, u papučama, spustio liftom u prizemlje, u ljekarnu koja se napazi tik do njihovog ulaza u zradu. Ali, sve je govorilio da je prekasno: pozvana je Hitna pomoć…

Malo kasnije će doći i Seka Bajraktarević, druga Nafina prijateljica, ili rodica, ne znam posigurno. Seka je pričala kako je zapamtila zadnji, skorašnji susret s Enesom, prije nekoliko dana. Sijelili su, a najviše se o Foči pričalo. O stradanju. Za onoga rata. Na kraju su “učili” ilahije i dijelove mevluda, zajedno. “Bilo je baš lijepo, znao je sve napamet i mada nije bio blizak vjeri, poštovao je porodičnu tradiciju, po čemu su Čengići i poznati u bošnjačkom narodu“, dodala je.

Telefaks Alije Izetbegovića

U to pristiže i Nafa. Smaila i ja tiho joj izražavamo saučešće: „Bašum sagolsum, nek Ti je zdravo glava…“Najposlije dolazi vrlo elegantan, jak i zgodan mladić u bijeloj košulji i crnim hlačama. Predstavlja se, šalju ga iz Ambasade Bosne i Hercegovine, donosi telefaks s izrazima žalosti predsjednika Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića.

Nafa briznu u težak plač. Momak sjedi, pokušava je utješiti, pa je najposlije nuka da pročita faks. Nafa čita i plače. Na kraju, kroz jecaje, kaže: „Eto, nismo ga baš shvatili u početku…“ (misli na Aliju).

Saućešće Alije Izetbegovića: „Smrt Enesa Čengića veliki je gubitak u ovom vremenu teških borbi bošnjačko-muslimanskog naroda za identitet i opstanak. Rahmetli Enes nas je zadužio savjesnim i upućenim uvidom u našu kulturnu baštinu, uvodeći u naš duhovni prostor i velikana kakav je bio Krleža. U ime državnih organa Bosne i Hrcegovine i u svoje lično ime upućujem Vam izraze dubokog saučešća.“ (Sarajevo, 19. august 1994. Alija Izetbegović)

Dženaza, 23. VIII. 1994.

Dženaza Enesu Čengiću. Mirogoj, govornici, počasna straža članova Društva hrvatskih književnika. Nafa mi govori, kada sam joj uz lijes još jednom izrazio sućut, da se javim Nedjeljku Fabriu „zbog organizacije književničke počasne straže“. Vani sam ih vidio sve, kao i oni mene, vjerujem, pa ako su računali na moju malenkost bar će mi se jedan od njih javiti. Nije niko. Govore drže redom N. Fabrio, predsjednik Društva hrvatskih književnika, Josip Šentija ispred Društva hrvatskih novinara i književnik Fadil Hadžić, intimus Enesov. O tim govorima ću kasnije govoriti, ali mi se svidio Šentijin, pa i Fadilov. Prevalio je i on preko usta, napokon, i bošnjačko nešto.

Dženaza je bila u vjerskom pogledu vrlo reducirana… Naime, Nafa je željela samo (muftiju) Ševku. I bio je samo Ševko. Pribivao je tu i Aziz ef., i ja sam mislio da će sudjelovati… vidim iznenadio se kad je muftija prošapnuo – „Ja ću…“

Muškarci su klanjali dženazu ispred mrtvačnice, a nastavljena pored kabura… Š. je prišao sam ispred mejitova uzglavlja i proučio ono što se mrtvima uči. Onda smo se razišli i pošli u kući rahmetli Enesa, u Mlinovima. Temira, Faruk i ja. Sjedili smo u vrhu bašće iz onog inserta s TV.

Telegramski: Ko je bio Enes Čengić

Enes Čengić bio je znameniti publicist i dugogodišnji direktor dopisništva sarajevskog “Oslobođenja” u Zagrebu. Rođen je u Foči, 4. IV. 1926. a umro u Zagrebu, 17. VIII. 1994. U Foči je završio građansku školu, a u Sarajevu Željeznički tehnikum. Nakon odsluženja vojnog roka 1946-1949., ostao je zaposlen u vojnoj službi do 1955. godine. Novinarstvom se počeo baviti kasnije, prvo kao vanjski dopisnik “Oslobođenja”, a potom kao profesionalni predstavnik lista u Hrvatskoj. Znamenit je postao nakon objavljivanja četiri velika toma dnevnika S Krležom iz dana u dan 1983. godine, te cijeli niz knjiga monografskog karaktera o Gustavu Krklecu, Branku Ćopiću i drugim velikim književnicima Jugoslavije. Najnačajniji mu je projekt Sabrana djela Miroslava Krleže u 50 svezaka 1977-1988.

S Enesom sam se viđao povremeno. Bio je vrlo vedar čovjek, izuzetno komunikativan, pun bosanskog duha i šarma. Bio je čovjek koji je, izgleda, “odrastao u šinjelu”, prilagodljiva duha novim vremenima. Na svakom je koraku afirmirao svoju užu domovinu, Bosnu i Hercegovinu. To je osobito izraženo u njegovom četvero-tomnom dnevniku S Krležom iz dana u dan.