Nikako da Bošnjacima izađe sunce na Zapadu. Uvijek se nekako nad horizontom nakrive oblaci pa im izmakne. Sudnji dan kuca, glasno i neumorno, po YouTube kanalima nadobudne braće: “Sad će, sad će, već je, već je!” I meteor će, kažu, udariti u zemlju. Možda za tri stotine godina, a možda i promaši. Nama uvijek ostaje čekanje kao najsigurniji saputnik.

Tamam kad smo pomislili da se Osmanlije reformiraju, da će Gazi Husrev-begovi vakufi zasjati u modernom duhu, s daškom povjetarca sa Zapada, eto ti austrougarske čizme. Gaze po ćilimima kao da su blato. Naučiše Bošnjaci štagod njemačkog, tamam se navikoše na Habsburške uredbe i carsku birokratiju, kad ono – kralj srpski i Karađorđevićeve štafetne baklje. I Bošnjak, kamenčić u srpskim Gajret opancima, nauči nositi šutnju bolje nego mestve. Šutnja kao naslijeđe. Preživljavanje kao zanat.

Onda, kao da nije bilo dovoljno, opet dođe Švaba. Ali ovaj put sa svastikom i pobratimom Antom Pavelićem – ideologija nacije s tri vjere. A mi? Cvieće. Muslimanske tratinčice, ukrasne biljke za tuđe parade, dok ih pakuju u stočarske vagone za tuđe bitke i krive strane historije. Uvijek tuđe.

Komunisti potom – bratstvo, jedinstvo, parole… i direkt u jame, u masovne grobnice. Đeneralov osmijeh na fotografijama, metak u potiljak van kadra. “Nož, žica, Srebrenica!”

Obnovi se suživot, malo održivi, više neodrživi, dođoše USAID-i, Briseli, britanski ambasador s gitarom, sve vrvi od prijava za projekte, transrodne ličnosti, transnacionalisti u finoj gradskoj graji plješću golom Slovencu koji gmiže po centru Sarajeva i to nazivaju umjetnošću. Došla gola Evropa, ko od majke Bosne rođena.

Svako EU poglavlje kao kamen oko vrata. A Bošnjo pliva ko Jasmin Imamović u tuzlanskom panonskom moru i zamahuje: “EU nema alternativu! NATO je kišobran!” Kišobran? Da je kišobran, možda ne bismo morali skupljati kosti po šumama. Možda bi nas neko pogledao prije nego što su šake iskopale lobanje srebreničkih šehida.

I baš kad su se svi redom složili – izlazak sunca na Zapadu je zagarantovan. Nema dileme, kažu. Onda – EU se trese kao ukrajinska elektrana koju nadlijeće ruska hipersonična raketa. Njemačka u recesiji, evropska duša im ko somun bez ćurekota. Francuska i Austrija ne znaju šta će s imigrantima koje su uvezli iz bivših kolonija da joj metu ulice, svi su postali potencijalni teroristi. Amerikanci bi gradili rivijere nad kostima civila u Gazi, Vučiću grade hotele po Beogradu. Crpe minerale iz Ukrajine, a nama šalju posve uvjerljive i pouzdane izjave: “Integritet BiH je neupitan.” Neupitan? Kao i svaki put dosad – upitnik na kraju rečenice ostaje državna tajna, državnog tajnika koji je ovlasti prenio na podsekretara za Zapadni Balkan.

NATO? Ispod kišobrana curi sa svih strana. I hladno je. Nuklearna zima. Ukopavajte se, preporučuju. EU je pred raspadom, tvrde i zavisni i nezavisni analitičari.

A Vučić? Polijeće u Rs da peva srpske junačke pesme, Dodik čeka. Tri prsta visoko, čakija mu se nadigla. Sve mu namjestili muslimani i Švabe, kaže. “Nije ovo kraj!”, viče s bine, a masa klima glavom, šakama, škrguće zubima. Ne daju svoje, ne daju republiku, ne daju predsjednika.  

Bošnjaci su sve dali i sada će pisati protestna pisma, čitati deklaracije o vladavini prava, zasjedat će Krug 99, gledati u nebo očekujući da padne gigantska humanitarna pomoć, možda čak tzv. BeZeKa napravi i prvu bh. narodnu opersku izvedbu “Nova Jalta, Jalta”: Neka cijeli ovaj svijet još sja u suncu / neka naša Zemlja sva / postane sretna. Navika. Generacijska. Gajretovska.

Evropo… kurvo stara, ni noge više ne možeš raširit’, a mi još uvijek klečimo pred tvojim pragom. Izvini na iskrenosti – ovdje se umire od dosade i straha čekajući tvoje svitanje.

Možda je vrijeme da se sunce traži negdje drugdje. Nemojte, molim vas, reći “na Istoku” – to je bogohulno i opasno. Budite politički korektni. Recite – neka sunce izađe u zenitu. Jer logika je davno prestala važiti.