“Ramazan nije samo vrijeme kada zajedno klanjamo i jedemo, već pomažemo i podržavamo jedni druge i druge u zajednici”, rekao je. “Ove godine, s toliko onih koji su toliko izgubili, bit će važnije nego ikad da budemo jedni drugima podrška.”

Sve što je ostalo od mesdžida Al-Taqwa u Pasadeni (Kalifornija) jeste znak na kojem stoji ime mesdžida.

Džamija u Altadeni, koja je služila čvrstoj muslimanskoj zajednici 42 godine, izgorjela je do temelja u jednom od najsmrtonosnijih požara u području Los Angelesa u januaru – ostavivši džemat slomljenog srca i bez mjesta za molitvu i zajednički ramazanske ibadete i druženja, piše The Boston Globe.

Oko 20 članova džemata i nekoliko povezanih porodica sastali su se nedavno u subotu u lokalnoj islamskoj školi kako bi se pomolili i podijelili obrok, što je njihov prvi zajednički obrok nakon požara. Mnogi koji su došli žive u motelima ili su sa porodicama, nakon što su izgubili svoje domove u požaru, preselili u Eaton. U požaru je poginulo 17 ljudi, a hiljade domova na preko 14.000 hektara širom okruga Los Angeles je spaljeno.

Do Ramazana je još samo nekoliko dana, njihov imam volonter, Junaid Aasi, imao je dobre vijesti za podijeliti. Obučen u bijeli ogrtač, crnu jaknu i kapu za molitvu, ušetao je na plišane plave molitvene prostirke i postavio malu mašinu za karaoke usred višenamjenske sobe u islamskoj školi New Horizont.

Aasi je najavio da škola nudi ovaj prostor na četiri noći svake sedmice tokom Ramazana. Bilo je uzdaha olakšanja i izgovaranja “elhamdulillah”, arapske fraze koja znači “hvaljen neka je Allah”.

Imam zaposlen kao IT stručnjak

Aasi je rekao da su mnogi u zajednici zabrinuti zbog Ramazana bez mesdžida i da je imati ovu sobu, makar samo nekoliko dana u sedmici, blagoslov.

“Ramazan nije samo vrijeme kada zajedno klanjamo i jedemo, već pomažemo i podržavamo jedni druge i druge u zajednici”, rekao je. “Ove godine, s toliko onih koji su toliko izgubili, bit će važnije nego ikad da budemo jedni drugima podrška.”

Imam, zaposlen kao IT profesionalac, volontirao je u džamiji posljednjih 25 godina. Ponovo je posjetio zgradu džamije stradalu od požara. Ponekad, kaže, i dalje vidi sve onako kako je bilo kada zatvori oči – mjesto gdje bi ljudi uzimali abdest prije ulaska na molitvu, debele ćilime na kojima su se molili, Kur'an, smokvu napolju…

„Još ne mogu da verujem da je sve nestalo“, rekao je Aasi.

Dodao je da su mnogi članovi još uvijek raseljeni i emocionalno povrijeđeni.

„Jedan član mi je upravo poslao poruku da su na putu ovamo, ali su stali da pogledaju svoj (spaljeni) dom“, rekao je Aasi. Toliko su bili preplavljeni emocijama, dodao je, da nisu mogli da se dovezu na skup.

Aaron Abdus-Shakoor, jedan od osnivača džamije i sadašnji predsjednik odbora, izgubio je svoj dom, zgradu u kojoj se nalazio njegov posao sa nekretninama i nekoliko investicionih nekretnina oko Altadene. Rekao je da je džamija, koja je počela 1970-ih kao mjesto okupljanja pripadnika Nacije islama, evoluirala u glavnu, multikulturalnu muslimansku zajednicu. Zvala se “Pasadena-Altadena Daawa centar” sve dok ga članovi 1997. nisu preimenovali u mesdžid Al-Taqwa, što znači “pobožan i svjestan Boga”.

“Svih ovih godina bili smo dobri građani”, rekao je Abdus-Shakoor. “Uvijek smo držali svoja vrata otvorena i trudili se da pozitivno utičemo na zajednicu.”

Drugi dom

U prvim danima, zajednički su slavili samo Ramazanski bajram, koji označava kraj svetog mjeseca, rekao je on. Ali već dugi niz godina, članovi su domaćini dnevnog iftara zajednice, večere tokom Ramazana, čime se prekida cjelodnevni post.

Za mnoge je džamija bila drugi dom.

Salah Eddine Benatia, alžirski imigrant, u zemlji je samo tri mjeseca. Otkrio je Al-Taqwa online i vozio se autobusom iz Pasadene na molitve.

„Osećao sam toplu dobrodošlicu u ovoj zajednici“, rekao je on. „Mnogo mi nedostaje dom, posebno u vrijeme Ramazana. Bio sam tako tužan kada sam čuo da je džamija izgorjela. To što sam ovdje daje mi osjećaj da sam sa porodicom.”

Farzana Asaduzzaman, koja živi u susjedstvu od 2016. godine, rekla je da je Ramazan oduvijek bio “porodična stvar”.

“Svi donose hranu, postimo, i iftarimo zajedno”, rekla je. “Djeca bi se igrala okolo, izrađivala umjetnost i rukotvorine i sastavljala vrećice za bajramske poklone. Postavili bismo grijalice u vanjskom dijelu, sjedili, pijuckali vrući čaj i pričali satima.”

Asaduzzaman, njen suprug i njihovo troje djece, starosti 14, 10 i 3 godine, također su izgubili svoj dom u požaru. Proveli su dvije i po godine renovirajući imanje prije nego što je izgorjelo.

“Naš mesdžid je možda nestao i naše susjedstvo je možda nestalo, ali naša zajednica je jaka”, rekla je ona. “Bićemo zajedno za Ramazan, bez obzira gdje se nalazili. Naći ćemo mjesto gdje možemo vidjeti našu djecu kako trče okolo i gdje se možemo okupiti i ponovo biti zajedno.”

Za Mohammeda Aldajanija, studenta druge godine medicine, džamija je bila udaljena pet minuta hoda od njegovog stana, koji je također izgubljen u požaru. Za Aldajanija, koji nema rodbinu ili prijatelje u blizini, džamija je zadovoljila potrebu za društvenom i duhovnom ishranom.

„Mesdžid mi je zapravo bio dobar poticaj da se preselim ovdje“, rekao je. “To je mjesto koje mi je pomoglo da se učvrstim u ovoj zajednici.”