Fes je decenijama bio snažan simbol za bosanske muslimane, koji su 1918. godine činili više od 1,34 miliona stanovnika Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Pod osmanskom vlašću do 1878. godine, a kasnije pod Austro-Ugarskom sve do priključenja novoj kraljevini, bosanski muslimani na fes su gledali kao na utjelovljenje svoje islamske vjere, osmanskog naslijeđa i zajedničkog identiteta.

Njegova široka upotreba nastavila se u međuratnom razdoblju, u Krajevini Jugoslaviji u kojoj su, zvanično, uživali ravnopravan status prema Ustavu iz 1921. godine, kojim je islam priznat uz pravoslavlje i katoličanstvo. Ipak, njihova privrženost fesu suočila se s velikim izazovom zbog Atatürkove reforme u Turskoj, što je duboko odjeknulo u Bosni i Hercegovini.

Kraj Prvog svjetskog rata označio je prekretnicu za Tursku, izbacivši Mustafu Kemala Pašu Atatürka na historijsku pozornicu kao tvorca moderne Republike Turske. Njegove dalekosežne reforme preoblikovale su tursko društvo, usmjerivši ga prema sekularizmu i modernizaciji, što je zaprepastilo muslimanski svijet.

Atatürk je ukinuo sultanat, šerijatsko pravo, vjerske škole i tradicionalnu muslimansku odjeću poput fesa i vela, zamijenivši arapsko pismo latiničnim te, što je bilo najšokantnije, ukinuvši halifat — instituciju koju su četiri stoljeća vodili osmanski sultani. Te su promjene odjeknule daleko izvan Turske, posebno među muslimanima južnoslavenskih krajeva, koji su od 1918. živjeli u novoosnovanoj Kraljevini, piše Jovana Šaljić-Ratković sa beogradskog Istorijskog instituta u nedavno objavljenom naučnom radu pod nazivom „Između fesa i šešira: Jugoslovenski muslimani i Atatürkove reforme“.

Za južnoslavenske muslimane postosmansko doba počelo je ranije, 1878. godine, Austro-Ugarskom okupacijom Bosne i Hercegovine i nezavisnošću Srbije na Berlinskom kongresu. Tokom slijedećih desetljeća mnogi muslimani selili su prema preostalim osmanskim teritorijima na Balkanu. Balkanskim ratovima 1912.–1913. Makedonija, Kosovo i Metohija došli su pod srpsku kontrolu, pripojivši k sebi oko 700.000 muslimana turskog, albanskog i slavenskog porijekla Kraljevini Srbiji.

Do 1918. godine, ulaskom Bosne i Hercegovine u Kraljevinu Srba, Islamska zajednica zadržala je većinu svoje predratne strukture, uz neke prilagodbe. Muslimanski odjel pri Ministarstvu vjera nadzirao je vjerske i kulturne poslove, dok je Srbija zadržala ured vrhovnog muftije, premješten iz Niša u Beograd, uz 43 regionalne muftije.

U Bosni i Hercegovini vjerska pitanja nastavila su se uređivati prema predratnom statutu, s Ulema-medžlisom — vijećem četvorice učenjaka na čelu s reisul-ulemom u Sarajevu — kao vrhovnim vjerskim tijelom. Međutim, teritorijalna podjela efektivno je stvorila dvojicu muslimanskih vođa: reisul-ulemu za Bosnu i Hercegovinu i vrhovnog muftiju u Beogradu za ostatak zemlje.

Konzervativni muslimani i ulema slavili su isprva Atatürka kao potencijalnog obnovitelja islamskog jedinstva, odražavajući želju za očuvanjem tradicije u koloniziranom muslimanskom svijetu. No, izvještaj jugoslovenskog delegata u Istanbulu iz 1921. spominje peticiju bosanskih muslimana Atatürkovoj vladi u Ankari, tražeći zaštitu od nepravdi u novoj domovini. Turske novine Tanin objavile su “Glas iz bošnjačkog svijeta”, ističući historijsku odanost južnoslavenskih muslimana Osmanskoj državi i njihovo razočaranje poslijeratnim uvjetima pod srpskom vlašću.

Atatürkova vizija ubrzo je raspršila te nade. Prvog novembra 1922. Velika narodna skupština ukinula je sultanat, proglasivši se suverenom. Sedamnaest dana kasnije, posljednji osmanski sultan, Mehmed VI Vahidedin, pobjegao je britanskim ratnim brodom. Dana 18. novembra Abdulmedžid II, sin sultana Abdulaziza, imenovan je halifom, zadržavajući duhovnu, ali ne i političku vlast.

Njegovo postavljenje, potvrđeno fetvom koja je osudila bijeg Mehmeda VI s Britancima, imalo je za cilj stabilizirati novu republiku. Instaliran 24. novembra u Istanbulu uz minimalnu ceremoniju, Abdulmedžid je primio simbole halifata: zelenu zastavu, mač Poslanika, ogrtač i relikviju dlake iz njegove brade. Ipak, u Anadoliji je došlo do otpora, gdje su se mnogi bunili, a imami bili hapšeni zbog spominjanja Mehmeda VI u molitvama.

Atatürk je smatrao halifat reliktom nespojivim s narodnim suverenitetom: “Velika narodna skupština nije halifova. Duguje odanost samo volji naroda. Muslimanski svijet, još porobljen, mora čekati dok pitanje halifata ne sazri za rješenje. Dotad ga Skupština drži kao povjerenje.”

Taj stav najavio je njegovo konačno ukidanje, što su jugoslovenski muslimani posmatrali s nelagodom. Njihove vlasti, svjesne brojne muslimanske populacije, oprezno su pratile razvoj događaja. Jugoslovenski delegat u Istanbulu pridružio se zapadnim predstavnicima u čestitanju novom halifi, koji je u decembru 1922. izrazio zahvalnost i nadu u prijateljske odnose.

Jugoslovenski muslimani zatražili su posjetu Abdulmedžidu, pravo garantovano Ustavom. Vlada je odobrila delegaciju od četverice: vrhovnog muftiju Mehmeda Zekeriju-Zeki Efendiju Ćinaru, muftije iz Sarajeva i Kosova te Hasana Rebca iz Ministarstva vjera. Značajan je bio izostanak reisul-uleme Džemaludina Čauševića, koji je smatran nepouzdanim zbog javne kritike muslimanskog ugnjetavanja. Njegovo isključivanje izazvao je proteste.

Čaušević je zatražio audijenciju kod kralja Aleksandra prije puta, pozivajući se na dužnost kao ovlašteni predstavnik halife. Kad mu je to uskraćeno i oduzet mu je pasoš, muslimanski parlamentarci, predvođeni Mehmedom Spahom, osporili su vladu, pozivajući se na ustavna prava. Država je uzvratila da nema posebnog zakona koji uređuje takve posjete, čineći njihov prigovor neosnovanim.

Delegacija je nastavila bez Čauševića, stigavši u Istanbul 22. aprila 1923. Abdulmedžid ih je srdačno primio, hvaleći vjersku toleranciju Jugoslavije. Međutim, turska štampa bila je manje naklonjena. Akšam je kritikovao Beograd zbog izostavljanja Čauševića, dok je Tanin izvijestio o napetostima zbog progona muslimana — tvrdnje koje je Rebac odbacio kao izmišljotine. Delegacija je zatražila sastanak s Atatürkom, no on je odbio, možda odražavajući sve veću tursku nezainteresiranost za halifat ili nezadovoljstvo stavom Jugoslavije.

Do trećeg marta 1924. Velika narodna skupština ukinula je halifat, prognavši Abdulmedžida II u Švicarsku. Taj je korak zaprepastio muslimane diljem svijeta, uključujući Jugoslaviju, gdje su tradicionalisti oplakivali gubitak simbola jedinstva. Pojavio se i praktičan problem imenovanja reisul-uleme, dotad ovjeravanog od carigradskog šejhul-islama. Okupljeni oko Gajreta hvalili su Atatürkove reforme dok su ih drugi izjednačavali s bezbožnim boljševičkim, označivši ga heretikom.

Atatürk je nastavio, zatvarajući vjerske škole i derviške tekije, smatrane prijetnjama državi. Zbog toga su izbili protesti diljem Turske — nemiri u Erzurumu, Sivasu i Carigradu doveli su do hapšenja i uleme koja je osuđivala “nevjerničke” zvaničnike.

Ali najviše je bure izazvala odluka iz 1925. godine o zabrani nošenja fesa i feredže. Najviše polemika i podjela, čak i više od ukidanja halifata, ticalo se i do tada spoljnih obilježja muslimanske nošnje, odnosno zabrane nošenja fesa i feredže u Turskoj. I prije zabrane, koja je nastupila 1925. godine, Ataturk je lično u svojim govorima koje je držao širom zemlje pozivao turske žene da skinu feredže i da rame uz rame sa svojim muževima počnu da rade na polju narodnog napretka i razvitka.

Iako je postepeno zaista dolazilo do promjena u nošnji turskog stanovništva, njegovi stavovi su u početku izazivali burne reakcije među određenim slojevima društva. Nakon što je turski parlament donio 1925. godine odluku po kojoj je nošenje šešira obavezno, u više mjesta u Turskoj su izbili neredi a bura oko ukidanja fesa i feredže zahvatila je i jugoslovenske muslimane. Konzervativni elementi muslimanskog društva su bili posebno pogođeni najnovijim događajima. Primjera radi, u Skoplju su vijesti iz Turske o zabrani nošenja fesa i otkrivanju ženskog lica izazvale toliko negodovanje muslimanskog življa da je hodža Arap-paša okupljenom narodu ispred džamije održao govor u kome je naglasio da niko više ne treba da se seli u Tursku, da na Tursku treba zaboraviti i da je vjeri Muhamedovoj spas u novoj kraljevini: „Braćo, mi treba na svakom namazu da spominjemo Njegovo Veličanstvo Kralja Aleksandra; tako isto i u petak na Velikoj Molitvi treba posle Muhameda na molitvi da spominjemo Nj.V. Kralja, a Tursku ne treba ni spominjati”.

Nešto ranije, u dvorištu Begove džamije u Sarajevu bila je javno spaljena brošura Dževadbega Sulejmanpašića „Muslimansko žensko pitanje”, u kojoj je autor istakao da je pokrivanje muslimanki, kao spoljni izraz konzervativizma žena, predstavljalo značajnu prepreku njenom prilagođavanju novom vremenu, te zahtijevao da se muslimanka otkrije. Reis Džemaludin ef. Čaušević, koji je inače uživao izuzetan ugled i poštovanje među bosanskohercegovačkim muslimanima, ostao je, gotovo preko noći, bez podrške religioznih krugova, te samim tim i običnog svijeta, pošto je u beogradskim i sarajevskim listovima hvalio Ataturkove reforme.

Nakon što je na jednom sastanku muslimana u Sarajevu, održanom povodom organizacije proslave dvadesetpetogodišnjice muslimanskog društva „Gajret”, pored ostalog izjavio kako propisi islama ne obavezuju muslimane na nošenje fesa i pozvao muslimane koji nose šešir da dođu jednog petka u džamiju i drže vaz, suočio se s protestima koji su prijetili da ozbiljno naruše njegov dotadašnji autoritet i optužbama da svojim stavovima o nošenju šešira i otkrivanju žena uvodi peti, kemalistički mezheb u Bosni i Hercegovini.

Čauševićeve izjave u korist reformi osudila je i Islamska zajednica Bosne i Hercegovine službenom deklaracijom, a sve je praćeno izjavama u časopisu Hikjmet, koji je okupljao najkonzervativnije predstavnike jugoslovenskih muslimana koji su novu Republiku Tursku na stranama časopisa pogrdno nazivali „Kemalistan”, a sprovedene reforme „satanskim kemalizmom” ograničenim voljom jednog čovjeka.

Najdalje je otišla najveća muslimanska politička partija, Jugoslovenska muslimanska organizacija, čiji je mjesni odbor u Sarajevu donio rezoluciju uperenu direktno protiv Čauševića ističući da stavovi koje zastupa reisul-ulema ugrožavaju i dovode vjeru u opasnost. Zabilježeno je da je usvajanje rezolucije propraćeno povicima: „Dolje reis!”

Kongres „Gajreta“ 1928. u Sarajevu raspravljao je o emancipaciji žena, zaključivši da je veliranje običaj, a ne dogma — kompromis koji dopušta obrazovanje bez obveznog otkrivanja. Mustafa Mulalić, koji će kasnije postati jedan od ideologa četničkog pokreta Draže Mihailovića, tvrdio je da su jugoslovenski muslimani fetišizirali fes i vel kao vjeru, dovodeći u pitanje njihovu religijsku osnovu.

Atatürkove reforme tako su preoblikovale Tursku ali i utjecale na muslimanski identitet u Jugoslaviji, otkrivajući jaz između modernizacije i tradicije koji je ostao neriješen u međuratnim godinama. Fes je u Bosni opstao je kao prkosni simbol tradicije sve do zabrane 1950. pod komunizmom.