Armin Hodžić, najmlađi zastupnik u Hrvatskom saboru i predstavnik pet nacionalnih manjina – bošnjačke, albanske, crnogorske, slovenske i makedonske –  gostovao je kod Romana Bolkovića na HRT-ovom četvrtom kanalu.

Hodžić je govorio o svojoj karijeri, odrastanju i školovanju u Zagrebu, izazovima kojima su Bošnjaci suočeni u Hrvatskoj. Tokom otvorenog razgovora nekoliko je puta naglašavao važnost političkog angažmana i potrebu za promjenom u načinu na koji nacionalne manjine učestvuju u politici.

Dobar dio razgovora bio je posvećen temi aktuelnog trenutka i stanja bošnjačke zajednice u Hrvatskoj, koja je, kako je kazao, bila u stanju depresije i apatije nakon neuspjeha na parlamentarnim izborima. Smjena generacija i političko jedinstvo bilo je ključno za postizanje historijskog rezultata na posljednjim izborima.

Govoreći o političkom trenutku u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, Hodžić ocijenjuje da je Daytonski sporazum, potpisan prije 30 godina, bio ključni instrument kojim je uspješno okončan rat i prolijevanje krvi u BiH. Služio je svojoj neposrednoj svrsi zaustavljanja sukoba, što Hodžić ističe kao pozitivan ishod.

Međutim, kritizira njegovu dugoročnu održivost, tvrdeći da nije bio zamišljen kao trajni ustav države tokom idućih trideset godina. Prema Hodžiću, tvorci sporazuma vjerojatno nisu predvidjeli da će on trajati kao temeljni okvir za upravljanje BiH, a ta pogrešna procjena ostavila je zemlju suočenom sa značajnim strukturnim manama.

Hodžić naglašava kako manjkavosti Daytonskog sporazuma snažno osjećaju sva tri konstitutivna naroda iako sugerira da su Srbi možda najzadovoljniji njegovim odredbama, vjerojatno zbog autonomije dodijeljene Republici Srpskoj (RS). Bošnjaci su u stalnom strahu od mogućeg raspada države, koji je posljednjih mjeseci pogoršan geopolitičkim strujanjima koja ugrožavaju njeno jedinstvo.

Hrvati, s druge strane, gaje strahove od marginalizacije, posebno unutar Federacije BiH, gdje smatraju da je njihov politički utjecaj smanjen. Hodžić primjećuje da ti strahovi stvaraju paralizirajuću dinamiku, sličnu zatvorenikovoj dilemi, gdje međusobno nepovjerenje sprječava Bošnjake i Hrvate da učine ustupke koji bi mogli poboljšati odnose. Ovaj zastoj, kako žali, produbio se s vremenom, narušavajući njegov optimizam o političkom putu BiH.

„Nažalost, situacija je otišla dosta daleko. Nisam više toliki optimista kada govorim o situaciji u BiH jer geopolitički tokovi i okolnosti su takve da nas, nažalost, ponovo tjeraju na oprez i na jedan blagi pesimizam. One politike koje su ‘90-ih godina bile zastupljene u BiH nisu kažnjene, nepojmljivo je da neko negira Genocid u Srebrenici, a da se radi o osobi koja je visoko pozicionirana u toj istoj državi i da on ne snosi apsolutno nikakvu konzekvencu. Netom nakon početka agresije Rusije na Ukrajinu Milorad Dodik se sreo s Vladimirom Putinom, mogu samo zamisliti šta bi bilo da je bilo koji Bošnjak ili Hrvat to napravio. Mislim da bi stvar bila daleko drugačija“, kazao je Hodžić, prokomentiravši i trenutne odnose Hrvata i Bošnjaka.

„Kada pričamo o deset tema između Hrvata i Bošnjaka, oko devet ćemo se složiti, a oko jedne nećemo. Ta jedna zasjeni onda svih ovih ostalih devet. Moramo raditi da probamo rješavati stvari putem prije svega iskrenog dijaloga. Ovdje naglašavam iskrenog, jer dijalog je postao floskula. Jer ne treba nas niko učiti suživotu, mi živimo zajedno već stoljećima, ne treba nas niko učiti o tradiciji niti nas upoznavati jedne s drugima, mi se jako dobro razumijemo.“

Daytonski okvir, iako nesavršen, nije nepromjenjiv; Hodžić tvrdi da promjena leži u rukama građana BiH i njihovih izabranih predstavnika. Zagovara postupne geste i poštene pregovore kako bi se fokus prebacio s podijeljenih pitanja – poput spornih rasprava o izbornom zakonu – na brojne zajedničke interese koji ujedinjuju narode BiH. U konačnici, Hodžićev stav spaja oprezni pesimizam o sadašnjosti s pozivom na proaktivni, empatični angažman kako bi se preoblikovala budućnost zemlje izvan ograničenja Daytona.

„Dayton je poslužio kao jedan dobar dokument za prekid rata i prekid krovoproliča. Međutim, čini mi se da niko od tih ljudi tada, kada je donosio taj dokument i pregovarao o njemu, nije razmišljao da će to biti ustav neke države idući 30 godina. Taj ustav ima mnogo svojih manjkavosti i to na svojoj koži osjećaju i Hrvati i Bošnjaci, možda u nekoj meri i Srbi, ako mislim da su oni najzadovoljniji njime“, kazapo je Hodžić pojansivši na šta je mislio kada se, kako je kazao voditelj Bolković, na neki način složio s hrvatskim premijerom Andrejem Plenkovićem koji je kazao da je retorika Zorana Milanovića, vratila zapravo stvari poprilično nazad.

Na pitanje šta tačno zamjera predsjedniku Hrvatske, Zoranu Milanoviću, Hodžić je odgovorio: „Svi imamo neke svoje crvene linije. To imaju i Hrvati, a to imaju i Bošnjaci. Za nas je apsolutno crvena linija genocid u Srebrenici. I osobu koja sebi uzme za pravo da govori na način na koji je Zoran Milanović govorio o žrtvama genocida u Srebrenici mi ne možemo prihvatiti kao iskrenog sagovornika i mislimo da on me može riješiti ili barem približiti odnose Hrvata i Bošnjaka. Mislim da je i u izjavama koje je ranije imao i premijer Plenković to prepoznao kada je apelirao da se takve stvari ne čine, jer ako ja s vama želim postići određeni dogovor, onda je zadnje što trebam raditi je da vas vrijeđam. To je neki minimum“, kazao je Hodžić, nastavivši:

„Ima još jedna stvar koju bih htio naglasiti koja se ne tiče samo Zorana Milanovića, a to je odnos sa Miloradom Dodikom. Ono što vidim je da postoji sad nekakva tendencija kod hrvatskih političara da govore da je on sagovornik kada pričamo o zaštiti hrvatskih interesa u Bosni i Hercegovini. Mislim da je to jedna šarena laža i da je to otprilike slično onome kada Vladimira Putina smatramo sagovornikom za dogovore o miru. Osoba koja Oluju naziva zločinačkom, koja često Hrvate poredi sa ustašama ne može biti iskren sagovornik o pitanjima koja zahtijevaju širinu koja se ne svodi samo na antagoniziranje i međunacionalnu mržnju.“

Govoreći o izazovima poticanja saradnje umjesto podjela u Bosni i Hercegovini, Hodžić je naglasio potrebu za širim pogledom kako bi se sjelo za stol i pregovaralo u interesu ljudi koji žive u BiH, umjesto poticanja antagonizama ili etničkih napetosti. Najkonkretniji problem koji uzrokuje nesporazume vjerovatno je izborni zakon.

Primjećuje percepciju među Bošnjacima da Hrvatska nameće svoje interese u BiH, posebno kroz izborni zakon, kako bi favorizirala Hrvate. S druge strane, Hrvati strahuju od marginalizacije od strane Bošnjaka unutar BiH. Predlaže da se Bošnjaci u Hrvatskoj uzmu kao primjer na mikro razini kako suživot može funkcionirati.

„I mi imamo svoje stavove koji se možda često nekome i ne sviđaju ili nisu istovjetni većinskoj političkoj opciji u Hrvatskoj, ali nalazimo načine da funkcioniramo, da se dogovaramo i da gradimo društvo i okolinu u kojoj živimo. Iz tog razloga ja sam i pristao biti dio delegacije premijera Plenkovića prilikom njegove prve inozemne posjete u trećem mandatu, koja je bila upravo institucijama u Sarajevu, u Bosni i Hercegovini. Mislim da je to bio dobar potez, a onda i poruke koje su poslane su bile odlične. Mi tim sitnim gestama, za koje kada ih činimo, vjerovatno i ne razmišljamo da će one u budućnosti imati toliki efekat, ali tim sitnim gestama pokazujemo da je važno mijenjati stvari“, zaključio je Hodžić.

Tokom razgovora Hodžić se jasno dotakao i teme diskriminacije i etničke mimikrije, jer se Bošnjaci u Hrvatskoj suočavaju s pritiscima da se asimiliraju i sakriju svoj identitet. Naglasio je važnost očuvanja identiteta i kulture, kao i potrebu za razumijevanjem i poštovanjem među različitim zajednicama.

Kazao je kako Bošnjaci danas imaju zajednicu rasprostranjenu diljem Hrvatske – od Zagreba i Dubrovnika do Gunje i Makova, što zahtijeva usklađivanje širokog raspona interesa ali i naglasio kako nacionalne manjine ne smiju ići protiv volje većinskog naroda što se, kako je pojasnio, očituje u raspravama o koalicijama na nacionalnoj razini.

Hodžić je detaljno objasnio kako je cilj smanjiti tenzije i diskriminaciju prema manjinama te dodao kako unutar bošnjačke zajednice postoje različiti stavovi, posebno prema BiH, što nije lako uskladiti. Naglasio je da Bošnjaci očekuju projekte, ali i čvrste stavove o pitanjima važnim za Bošnjake te potcrtao kako su definirali strateške ciljeve a to je povećati zastupljenost Bošnjaka u institucijama.

Posebno je, kako je kazao, ponosan na imenovanje Fadile Bahović za državnu tajnicu te se nada da će Bošnjaci osigurati infrastrukturnu neovisnost kroz izgradnju kulturnih centara u gradovima poput Zagreba, Siska i Dubrovnika u kojima će biti promoviran bošnjački identitet.

Na kraju, komentirao je lokalne izbore i potencijalnu integraciju Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju, naglašavajući važnost članstva u NATO-u kao ključnog koraka prema stabilnosti i sigurnosti, iznio svoje mišljenje o palestinsko-izraelskom sukobu i potrebi za humanitarnim rješenjem krize, o potencijalnoj saradnji Hrvatske s islamskim zemljama i Turskom i zaključio kako vidi Bošnjake kao most između Istoka i Zapada.