Ove dvije mantre su bila fantastična samoobmanjivanja još dok su NATO i EU bile “stamene kano klisurine”, jer je bilo očito da Bosni i Hercegovini i Bošnjacima tamo neće biti mjesta, a danas, kada je NATO pred nestankom, EU pred potpunim preustrojem ili možda nestankom, a Bosna i Hercegovina pod secesionističkim udarom, one prije spadaju u red kriminalnih laži za ombanu javnosti.

Bošnjačka politička misao već decenijama svoju viziju budućnosti zasniva na dvije neprestano ponavljajuće mantre: NATO i EU. Te mantre su bile odgovor na svaki napravljeni truhli kompromis sa idealom i idejom posjedovanja vlastite i zaista suverene države. Doslovno svaki politički potez kojim se odreklo gotovo svih tekovina stečenih odbranom od Agresije na Bosnu i Hercegovinu je u političkim krugovima, ali i javnosti, pravdan i dočekivan kao neophodna žrtva podnešena u cilju pronalska svetog grala – ulaska u NATO i EU.

Prenošenje suvereniteta te svih mehanizama odbrane države u ruke stranih predstavnika – nema veze, idemo u NATO i EU. Pristanak na status protektorata i polukolonije – nema veze, idemo u NATO i EU. Odluka da se država gradi sa pobunjenicima i separatistima na ravnoj nozi, gdje nema pobjednika i gubitnika, onih koji su bili u pravu i onih koji nisu – nema veze, idemo u NATO i EU. Odricanje od simbola državnosti poput zastave a time i nositelja ekskluziviteta onih koji su je odbranili a time i stekli – nema veze, idemo u NATO i EU. Odustajanje od vlastitih oružanih snaga i sigurnosnih agencija – nema veza, idemo u NATO i EU. I tako dalje.

Većina ovih odluka je donesena tako davno i kompletno, sa tako potpunim društvenim konsenzusom, da većina javnosti više ne može ni pojmiti, čak ni u nekom apstraktnom obliku, da je Bosna i Hercegovina mogla imati drugačiju budućnost od ove današnje te da smo tu gdje jesmo vlastitim svjesnim izborom “klađenja na pogrešnog konja”.

Promašena politika

Nažalost, ove dvije mantre su bila fantastična samoobmanjivanja još dok su NATO i EU bile “stamene kano klisurine”, jer je bilo očito da Bosni i Hercegovini i Bošnjacima tamo neće biti mjesta, a danas, kada je NATO pred nestankom, EU pred potpunim preustrojem ili možda nestankom, a Bosna i Hercegovina pod secesionističkim udarom, one prije spadaju u red kriminalnih laži za ombanu javnosti. Iako danas ove mantre zaista izgledaju kao potpuno promašena politika proistekla iz intelektualne ljenosti, konformizma i manjka moralne hrabosti bilo bi pogrešno optuživati isključivo bošnjačku politiku zbog tako loše optike. Realno gledajući, dekonstrukcija međunarodnog poretka kojoj svjedočimo jeste ogromno iznenađenje za sve svjetske faktore i radi se o onoj vrsti historijske smjene epoha koje mogu izgledati očigledne jedino generacijama koje dolaze dok za direktne učesnike nastupaju kao zadesna smrt, potpuno neočekivane katastrofe kojima se niko nije nadao.

No bošnjačka politička misao morala je biti spremna na samu ideju tektonskih promjena, ma kakvih god, jer one su pravilo a ne izuzetak, spremna barem u toj mjeri da u javnosti legitimnom ostavi neku drugu, rezervnu opciju osim one “euroatlantskih integracija” te sačuva barem nešto od vlastitih kapaciteta za djelovanje, a ne da degenerira i atrofira prvo djelotvorno, a zatim i intelektualno, u takvoj mjeri da izjave bošnjačkih političara više ne zvuči tek anahrono već infantilno. Tu leži najveći krimen bošnjačke politike, poltičke misli i kulture.

Ponajbolji simbol iritirajućeg infantilizma bošnjačke politike jesu reakcije bošnjačkih političara na svaki opasan događaj ili krizu, a koje se gotovo uvijek mogu svesti na neku verziju izjave da neko negdje i nekada treba nešto reći ili poduzeti da bi se spriječilo ono za šta na kraju krajeva zaduženi i izabrani upravo bošnjački političari da spriječe. Takav bijeg od odgovornosti se možda mogao nekada i pravdati teškorukaškim intervencionizmom tzv. MZ u BiH, barem dok se ona još pravila da postoji, danas je u pitanju nedopustivo obmanjivanje javnosti floskulama i goli kukavičluk.

Promjena epoha

Ovo svjesno atrofiranje suverenističke ideje nauštb euroatlantskih fantazija je direktno odgovorno ne samo za nesposobnost bošnjačke politike da institucionalno odgovori na secesiju jer su, golemog li čuda, institucije prepune secesionista, već i za to što su te institucije istovremeno gotovo ispražnjene od legitimnih bošnjačkih predstavnika. Jednom narodu kojem nije hronično zakržljao nacionalni nerv secesionizam se možda i može dogoditi, ali mu se ne može desiti da ga dočekuje medijski okupiran, politički obespravljen i sa nametnutom manjinskom koalicijom na vlasti.

Kada se situacija mijenja iz dana u dana, često iz sata u sat, kasno je i besmisleno govoriti o mogućim taktikama i strategijama. Njih treba planirati godinama i decenijama prije, sada ostaje snalaženje sa onim što se ima. No nikada nije kasno i neumjesno pozvati na promjenu paradigme, one centralne ideje koja oblikuje političke svjetonazore i samo shvatanje svijeta oko nas.

Nažalost, upravo su se na toj prilagodbi promjenama epoha Bošnjaci kroz historiju pokazali kao vrlo loši đaci. Sanjali smo povratak Carstva koje je bilo već dugo sahranjeno u samom Istanbulu. Računali smo na opstanak Monahrije koja više nije postojala ni u samom Beču. Zaljubljeno smo skandirali državi koja je umrla deceniju ranije u Beogradu. Sve na svoju štetu. Zaista je vrijeme da Bošnjaci počnu učiti na vlastitom iskustvu.

Nema NATO-a za nas. Nema ni EU. Imamo samo mi u svojoj državi koju smo krljvu stekli i koju sada treba braniti. Sami, sa onim šta imamo. Niko drugi to neće uraditi za nas. Prijatelje i saveznike trebamo i moramo tražiti. Na svakoj mogućoj strani svijeta.