Skandalozni istup predsjednice Naše stranke Sabine Ćudić u sarajevskoj Vijećnici, u kojem je opsadu Sarajeva i agresiju na Bosnu i Hercegovinu svela na apstraktnu „borbu za moć“, po ko zna je koji put ogolio opasnu matricu historijskog revizionizma i salonskog političkog amaterizma ove partije. Riječ je o žrtvovanju historijske istine zarad dodvoravanja drugorazrednim evropskim činovnicima i skupljanja jeftinih poena na društvenim mrežama

Istup predsjednice Naše stranke, Sabine Ćudić, u sarajevskoj Vijećnici, pred tridesetak evropskih parlamentaraca, nije tek nespretna formulacija ili pogrešno artikuliran politički stav. To je, u svojoj suštini, skandalozan čin historijskog revizionizma, svjesno relativiziranje agresije i uvreda za svaku žrtvu koja je položila život za odbranu ove zemlje.

Izjaviti na mjestu koje je simbol kulturocida da sukob u Bosni i Hercegovini i opsada Sarajeva nisu imali etnički i vjerski karakter, već da se radilo o pukoj „borbi za moć“, predstavlja brutalno ignoriranje sudski utvrđenih činjenica u Haagu. Opsada Sarajeva, tokom koje je planski i sistematski ubijeno 11.541 građana, među kojima i na stotine djece, nije bila apstraktni politički konflikt. Bila je to direktna posljedica velikosrpskog fašizma koji je za cilj imao biološko i kulturno uništenje bošnjačkog naroda i bosanskohercegovačke države.

Svođenje sistematskog, organiziranog četverogodišnjeg terora, snajperskog djelovanja i granatiranja civilnih objekata na benignu frazu o „borbi za moć“ sramotan je pokušaj amnestiranja agresora. To je direktno izjednačavanje onih koji su grad držali u smrtonosnom obruču sa onima koji su ga u patikama i s oskudnim naoružanjem branili.

Međutim, ovaj skandalozni istup u Vijećnici nije izolovan incident, već nastavak politike koju Naša stranka godinama provodi. Građani Sarajeva dobro pamte tridesetu godišnjicu početka opsade grada, kada je vlast predvođena upravo ovom strankom, umjesto dostojanstvenog pijeteta, grad oblijepila bijelim čaršafima. Taj čin, pod krinkom performansa, direktno je relativizirao stradanje pokazujući zastrašujući nedostatak elementarnog poštovanja prema žrtvama genocidne strategije.

Na tridesetu godišnjicu opsade Sarajeva aktuelna je vlast američkog ambasadora odvela na Kazane. Umjesto da državnički i institucionalno razdvajaju sistemski, udruženi zločinački poduhvat agresora od izolovanih zločina pojedinaca, predstavnici ove stranke su na taj način poslali poruku o simetriji krivice. Odlazak na Kazane u tom specifičnom kontekstu poslužio je kao platforma za izjednačavanje žrtve i agresora, što je trajna mrlja na obrazu glavnog grada.

Kada se analizira ideološka matrica Naše stranke, postaje jasno da ovakve izjave i potezi nisu slučajnost. Riječ je o stranci čiji je doskorašnji predsjednik, u trenucima kada se sudbina ove zemlje lomila i kada su hiljade mladića krvarile na linijama fronta, izabrao dezerterstvo i sigurnost inozemstva da bi danas čvrsto držao fotelju državnog ministra, fotelju iz bošnjačke kvote, iako za sebe tvrdi da nije Bošnjak.

Stoga je potpuno jasno zvaničnici Naše stranke nemaju osjećaj za težinu odbrambeno-oslobodilačke borbe. Njihovi kadrovi su u javnom prostoru postali prepoznatljivi isključivo po relativiziranju agresije, brisanju jasne granice između zločinaca i branitelja, te upornom nametanju narativa koji abolira ideološke projekte devedesetih.

U pozadini ovog kapitulantskog nastupa krije se, zapravo, prepoznatljiva salonska površnost i provincijski kompleks manje vrijednosti. Predsjednici Naše stranke očigledno je bilo daleko važnije kako će montirani video-isječak iz Vijećnice izgledati na njenim društvenim mrežama, te kako zvuči njen savršeno uglađeni engleski izgovor, nego težina i smisao onoga što pred strancima izgovara.

Ćudić je sa svojim stranačkim kolegama hvatala dobre kadrove za TikTok i Instagram, bukvalno plazeći i snishodljivo se umiljavajući pred drugorazrednim evropskim činovnicima, sakuplajući jeftine poene kod briselskih birokrata.

Pokušaj Sabine Ćudić da se naknadno opravda putem društvenih mreža, krijući se iza velikih imena poput Jovana Divjaka, Stjepana Šibera ili Dragana Vikića, predstavlja vrhunac političkog licemjerstva. Ti heroji, kao i hiljade drugih građana svih nacionalnosti, nisu branili Sarajevo jer su vjerovali u neku neutralnu, kosmopolitsku „borbu za moć“, već zato što su prepoznali fašistički karakter agresije koja je dolazila sa brda. Oni su branili grad od konkretnog agresora koji je imao jasnu etničku i vjersku agendu istrebljenja. Koristiti njihova imena da bi se opravdalo vlastito dodvoravanje stranim diplomatama i relativiziranje historije predstavlja najniži oblik političkog profiterstva.

Skandal iz Vijećnice jasno je, po ko zna koji put, ogolio suštinu politike Naše stranke. Koja, pod krinkom lažne građanske avangarde i borbe protiv navodnih nacionalizama, sistematski demontira historijsku istinu o stradanju Bosne i Hercegovine.

Predsjednica stranke i njeni saradnici moraju konačno shvatiti da se historija ove zemlje ne može ponovo pisati u diplomatskim kuloarima kako bi zvučala ugodno stranim ušima. Istina o opsadi Sarajeva i agresiji na Bosnu i Hercegovinu plaćena je krvlju, i nikakvi salonski politički komentari niti naknadna Facebook pojašnjenja tu istinu ne mogu i neće izbrisati.