Od Gaze do Sudana, od Libije do Jemena, te od Sirije do Libana, bolnice, škole, stambeni objekti, te električne i vodovodne mreže potpuno su uništeni u izraelskim vojnim operacijama, ratu s Iranom i dugogodišnjim građanskim sukobima. Nada da će bogate zaljevske monarhije poslužiti kao finansijski pojas za spasavanje blijedi pred činjenicom da ove zemlje sada moraju sanirati sopstvenu ratnu štetu

Američki predsjednik Donald Trump ugostio je u Washingtonu predstavnike gotovo 50 zemalja kako bi svečano proglasili osnivanje Odbora za mir, organizacije čiji je primarni zadatak trebao biti nadzor nad primirjem i obnovom Pojasa Gaze. Trump je tada slavodobitno najavio da je već osigurao šest milijardi eura, koje su donirale članice Odbora, uključujući i ključne zemlje Perzijskog zaljeva, kako bi započela rekonstrukcija razrušene enklave.

Međutim, samo sedmicu kasnije, Washington je zajedno s Izraelom pokrenuo vojnu ofanzivu protiv Irana, koji je uzvratio udarima na arapske monarhije u Zaljevu. Danas se procjenjuje da bi samo popravka energetske infrastrukture u ovim zemljama, koja predstavlja kičmu njihovih ekonomija, mogla koštati između 30 i 50 milijardi eura.

Zaljevske monarhije biće prisiljene uložiti ogroman novac i vrijeme u sanaciju sopstvenih postrojenja, zbog čega je njihova sposobnost da paralelno finansiraju obnovu ostatka Bliskog istoka,– što je regionalni konsenzus ranije uzimao zdravo za gotovo, postala krajnje neizvjesna. To ostavlja mračnu regionalnu perspektivu u sjeni mira koji trenutno postoji samo na papiru.

„Rat protiv Irana dodatno je pogoršao situaciju jer će se zaljevske zemlje primarno koncentrisati na sopstveni ekonomski oporavak“, upozorava švicarsko-sirijski akademski analitičar Joseph Daher, ali odmah dodaje: „Ipak, iako je ovaj rat drastično otežao uslove, on nije jedini problem.“

Od Pojasa Gaze do Sudana, najkonzervativnije procjene ukupnih troškova obnove ratom zahvaćenih područja premašuju astronomskih 1,3 biliona eura. Osnovna infrastruktura u ovim zemljama je doslovno zbrisana, a kapaciteti lokalnih vlasti za regeneraciju praktično ne postoje.

„Situacija je ekstremno kompleksna“, potvrđuje Abdallah al Dardari, direktor regionalnog ureda Program UN-a za razvoj (UNDP) za arapske države. „Bilo da govorimo o pukoj vrijednosti onoga što je uništeno ili o stvarnim troškovima rekonstrukcije, konačna cifra biće zastrašujuće velika.“

U slučaju Gaze, gdje je Izrael oštetio ili potpuno uništio više od 80% infrastrukture, troškovi obnove procjenjuju se na oko 60 milijardi eura. No, uprkos Trumpovim najavama međunarodnih fondova, i dalje je potpuno nejasno ko bi uopšte trebao rukovoditi tim procesom. Odsustvo jasnog upravljanja najočitije je u preklapanju čak četiri konkurentska plana obnove: distopijskog američkog projekta „Bliskoistočne rivijere“, plana koji je izradio Egipat, projekta Palestinske samouprave (PA), te plana koji nameće Izrael za područja Gaze koja i dalje drži pod vojnom okupacijom.

„Jedan od glavnih krivaca za ovakvo stanje je Izrael, stoga bi ta država morala platiti za počinjenu destrukciju“, oštar je Daher. „Izuzetno sam kritičan prema ekonomskim politikama vladajućih elita u regiji, ali moramo jasno adresirati svačiju odgovornost.“

Za Al Dardarija, ključna prepreka je i hronični nedostatak institucionalnih kapaciteta u pogođenim zemljama: „Čak i da imamo na raspolaganju bilion dolara, bez institucija koje su sposobne upravljati tim procesom nećemo postići ništa. Zato su investiranje u institucionalne kapacitete i osiguravanje dostojanstvenih uslova za život stanovništva dva najvažnija pitanja.“

Sirija je krajem 2024. godine dočekala pad režima Bashara al-Assada nakon decenije građanskog rata. Nova vlada, na čelu s Ahmedom al-Sharom, sada se suočava s titanskim zadatkom obnove zemlje, čije troškove Svjetska banka procjenjuje na više od 188 milijardi eura. Nakon što je Washington privremeno suspendovao sankcije, Sirija je najavila investicione sporazume vrijedne oko 48 miliijardi eura u sektorima energetike, avijacije, luka i telekomunikacija. Prema ekonomskim analizama, najveći interes pokazale su kompanije iz Turske, Katara i UAE, uz podršku saudijskog kapitala.

Međutim, realizacija ovih obećanja teče sporo zbog nepovoljnog globalnog konteksta, ali i činjenice da Washington i dalje drži Siriju na listi država koje sponzoriraju terorizam, što automatski aktivira druge restrikcije. Rizici poput netransparentnosti, političke neizvjesnosti novog režima i kontinuiranih izraelskih zračnih udara dodatno tjeraju investitore.

U susjednom Libanu, izbor Josepha Aouna za predsjednika i Nawafa Salama za premijera prošle godine najavljivan je kao reformski zaokret nakon godina političkog vakuuma. Ipak, potrebe za obnovom, procijenjene na gotovo 10 milijardi eura i koncentrisane na jugu zemlje te u južnim predgrađima Bejruta, potpuno su pale u drugi plan. Obnovljena izraelska bombardovanja i okupacija širokog pojasa na jugu Libana u korijenu su sasjekli bilo kakav zamah. Zemlja se ionako bori sa tehničkim bankrotom bankarskog sistema, regulatornim haosom i duboko ukorijenjenom korupcijom.

Izvan mediteranskog bazena, Sudan već više od tri godine tone u građanskom ratu koji je izazvao najveću humanitarnu krizu na planeti, ostavljajući državu na rubu potpunog kolapsa. Iako sukobi još uvijek traju, zvaničnici prve grube troškove obnove procjenjuju na nevjerovatnih 870 milijardi eura. Izgledi za mir su minimalni, zemlja je faktički podijeljena na dvije potpuno izolovane teritorije, a uz uništenu ekonomiju i minimalnu međunarodnu pomoć, šanse za oporavak su zanative.

U Libiji, gdje paralelno egzistiraju dvije rivalske vlade i mnoštvo naoružanih grupa u krhkom balansu moći, Svjetska banka je još prije deset godina procijenila potrebe za obnovom na 170 milijardi eura. U međuvremenu, zemlja je prošla kroz nove cikluse ratovanja i katastrofalne poplave izazvane ciklonom 2023. godine. Koristeći aktuelno primirje, kleptokratske elite s istoka i zapada zemlje pokrenule su netransparentne megaprojekte vrijedne milijarde eura, od kojih profitiraju kompanije iz Egipta, Turske, UAE, ali i Rusije, Evrope i SAD-a.

Ovakvo političko profitiranje na račun rekonstrukcije potpuno ignoriše stvarne potrebe stanovništva. „Obnova nije sama sebi svrha i ne smije se posmatrati kao prilika za spekulacije s nekretninama. Njen cilj mora biti ponovna izgradnja društva i vraćanje kontrole građanima nad sopstvenom sudbinom“, upozorava Al Dardari. „Narodi ove regije ne smiju biti puki posmatrači obnove; oni moraju postati vlasnici i aktivni učesnici tog procesog procesa.“

Slična sudbina prati i Jemen. Godine rata i strane vojne intervencije uništile su više od trećine obrazovne mreže, 40% zdravstvenih ustanova i polovinu energetskih kapaciteta. Svjetska banka je bazičnu obnovu procijenila na 17 milijardi evra, ali u zemlji u kojoj ne postoji funkcionalna centralna vlast, perspektiva ponovnog ujedinjenja i obnove ostaje maglovita i potpuno ignorisana od strane međunarodne zajednice.

Uprkos svemu, Al Dardari smatra da novac nije primarni problem na Bliskom istoku, navodeći da depoziti samo u arapskim komercijalnim bankama iznose impresivna četiri biliona dolara.

„Izazov nije nedostatak novca“, zaključuje Al Dardari. „Pitanje je imamo li adekvatne institucionalne strukture, regulativu i investicionu klimu koja bi privukla taj kapital. Regionalna stabilnost i bezbjednost biće trajno ugrožene ako ostavimo desetine miliona ljudi da žive ispod granice siromaštva, raseljeni i bez ikakve nade. Svaki dan koji prođe bez pokretanja stvarnog procesa obnove znači direktno odgađanje oporavka društva kao funkcionalne i kohezivne zajednice.“

IZVOR: Bosna.hr, El Pais